Na vrhuncu Erdoganove vladavine, Turska je doživljavala strelovit ekonomski uspon i rast životnog standarda, no posljednje godine nisu bile bajne.
Surovo istanbulsko naselje Kasimpasa ima jednu značajku – ko u njemu odraste, taj se mora naučiti ponašati "mangupski“ i izboriti se da njegova riječ bude posljednja. To je ulična škola koju dječaci iz Kasimpase, željeli to ili ne, moraju proći, u najpraktičnijoj pripremi za olujne vode kroz koje život plovi.
Bilo tačno ili ne, vode kroz koje se probijao Recep Tayyip Erdogan bile su olujne i to je ono što pristalice aktuelnog turskog predsjednika, koji je odrastao upravo u Kasimpasi, vole spomenuti kada u superlativima govore o svom vođi, najdugovječnijem turskom lideru još od utemeljitelja moderne Turske, Kemala Ataturka.
Neki ga zovu autokratom, konzervativcem, pa čak i diktatorom koji guši slobodu medija, proganja i zatvara neistomišljenike i beskrupulozno krši ljudska prava. No, šta god mu se zamjeralo, Erdogan je Tursku, prema svim statističkim pokazateljima, uprkos tome što su posljednje godine bile turbulentne, napravio globalnom silom, u svakom smislu.
Njegovi kritičari se neće složiti s tom konstatacijom, no sve to što je Erdogan uradio – i dobro i loše – bit će na apotekarskoj vagi birača koji će narednog vikenda odlučivati hoće li Erdogan produžiti 20-godišnju vladavinu Turskom ili će je morati predati nekom drugom.
Ko je Recep Tayyip Erdogan i kako je prokrčio put do mjesta turskog lidera i gotovo nezaobilaznog aktera najvažnijih globanih političkih zbivanja?
Recep Tayyip Erdogan rođen je 26. februara 1954. godine u siromašnoj konzervativnoj porodici. Prema historičaru Hakanu Yavuzu, rođen je u Guneysu, a dok je bio tinejdžer, njegova porodica preselila se u siromašni kvart Kasimpasa u Istanbulu, kako bi njegov otac pokušao osigurati bolji život za svojih pet potomaka.
Jednom prilikom, Erdogan je rekao da njegova porodica potiče iz Gruzije, iz grada Batumija, ali je to kasnije porekao. Njegov otac bio je kapetan Turske obalne straže, koji je, kako kruži internetom, svom sinu tinejdžeru sedmično davao svega 2,5 turskih lira džeparca, manje od jednog dolara.
Da bi zaradio nešto novca, mladi Erdogan tako je bio prisiljen snalaziti se kako je znao – preprodavao je razglednice na ulici te boce vode i limunade vozačima koji su zapeli u saobraćajnoj gužvi.
U mladosti, poluprofesionalno je igrao fudbal za Camialtispor. Imao je priliku otići u veliki Fenerbahce, ali mu to nije dopustio otac.
Prije nego što je stekao diplomu poslovnog menadžmenta na Univerzitetu Marmara u Istanbulu, Edrogan je pohađao islamsku školu Imam Hatip, u kojoj su znanje sticali i drugi koji će kasnije pomoći osnivanje sadašnje Erdoganove partije, AK Parti (AKP). U toj školi je, između ostalog, izučavao Kur'an, život poslanika Muhammeda i arapski jezik.
Njegov politički put krenuo je kada je bio na fakultetu, gdje je upoznao Necmettina Erbakana, koji će poslije postati premijer, i kada se učlanio u Turski islamski pokret.
Njegova politička karijera u Stranci blagostanja, dok nije zabranjena 1998, razvijala se brzo. Već 1994. postao je gradonačelnik Istanbula. Čak i njegovi kritičari priznaju da je u naredne četiri godine odradio dobar posao, jer se uhvatio ukoštac sa najvećim problemima euroazijske metropole. Istanbul je načinio čistijim i zelenijim. Problem smeća riješio je najmodernijim stanicama za recikliranje, izgradio je desetke mostova, vijadukte i autoputeve te riješio saobraćajne nedaće.
Zagađenje je smanjio prebacivanjem na upotrebu prirodnog plina, te riješio problem sa nestašicom vodom, ali njegova odluka o zabrani prodaje alkohola u gradskim kafanama nije oduševila sekulariste.
No, kasnije je zbačen sa funkcije i zatvoren na četiri mjeseca zbog „poticanja vjerske mržnje“, nakon što je javno recitirao pjesmu Mehmeta Ziye Gokalpa tokom čega je izrekao stihove kojih nema u pjesmi: „Džamije su naše kasarne, kupole naše kacige, minareti naši bajoneti, a vjernici naši vojnici“.
Nakon zatvora, Erdogan je napustio otvorenu islamističku politiku, uspostavivši AKP 2001, koji se uskoro nametnuo kao najpopularnija politička partija u zemlji, koju je doveo do uvjerljive pobjede na izborima 2002.
Sa islamski oblikovanom političkom pozadinom, Erdogan, samoproglašeni konzervativni demokrata, promovisao je socijalno konzervativne i populističke politike.
Mnogi su bili mišljenja da Erdogan nije korumpiran političar, za razliku od mnogih drugih. Njegova biografija i predanost islamskim vrijednostima, koje potiču od njegove vjerske naobrazbe, oduševili su mnoge muslimane u Turskoj koje je država ranije proganjala.
Lako se povezivao sa običnim ljudima, obraćajući im se toplim riječima i nazivajući ih braćom ili majkama, osvajajući njihove simpatije.
Sljedeće godine, Erdogan je zamijenio Gula na mjestu premijera, te je vodio vladu od 2003. do 2014, a nakon toga postao je predsjednik.
Tog trenutka, kada se Erdogan popeo na tursko prijestolje, mnogim Turcima, ali i turskim saveznicima širom svijeta, izgledao je kao moderan lider, skroman prozapadno orijentisan reformist u većinskoj muslimanskoj zemlji koji će biti čvrsta brana od islamskog ekstremizma od kojeg je Zapad strahovao nakon 11. septembra 2001.
Erdogan je vlast preuzeo u periodu kada je Tursku potresala teška inflacija, a nakon razornih zemljotresa koji su izazvali bijes stanovništva prema tadašnjoj vladi.
Po imenovanju za predsjednika, Erdogan je imao tihi pakt sa 74-milionskim turskim izbornim tijelom – brz ekonomski rast, nova radna mjesta i više novca. Na početku je izgledalo izvanredno. Dohodak po glavi stanovnika se utrostručio, a vojsku, koja je kroz historiju, kao svojevrsni čuvar turske sekularne duše, igrala veliku ulogu u zbacivanju i postavljanju nacionalnih lidera, podredio je sebi. Kritičari još tvrde da je iskoristio plebiscit o ustavnoj reformi kako bi slomio i pravosuđe, još jedan bastion stare turske sekularne garde.
Stoga mnogi na Zapadu tvrde da su sudovi postali samo Erdoganov instrument za sputavanje neistomišljenika.
No, na vrhuncu njegove vladavine, Turska je doživljavala strelovit ekonomski i rast životnog standarda. On je išao tako brzo da se nekada do grla zadužena Turska u jednom trenutku uspela na 16. mjesto najjačih ekonomija svijeta.
Također, odbrambena industrija doživjela je revoluciju i pridonijela stvaranju imidža Turske kao vojno-ekonomskog regionalnog lidera.
Reforme koje je uveo pomogle su pregovorima o kandidaturi Turske za članstvo u Evropskoj uniji, dok su zapadni lideri, na čelu sa bivšim američkim predsjednikom Georgeom W. Bushom i nekadašnjim britanskim premijerom Tonyjem Blaireom Erdogana navodili kao „moćan primjer za turske susjede, kao što su Iran, Irak i Sirija“.
Najveće iskušenje u predsjedničkom mandatu Erdogan je imao 15. jula 2016. godine, kada je grupa odmetnutih vojnika zauzela ulice Ankare i Istanbula i više značajnih lokacija, u pokušaju da sruše predsjednika, optužujući ga za podrivanje demokratije i vladavine zakona.
Erdogan, koji je za to vrijeme ljetovao na egejskoj obali, vratio se i mobilizirao svoje pristalice, koje su uskoro nadjačale vojne jedinice i njihove pobornike i povratile kontrolu nad gradovima. Te noći, ubijeno je gotovo 400 ljudi, nakon čega je vlada izvršila masovne čistke u vojsci, policiji i državnoj službi. Hapšenja osumnjičenih za učešće u pokušaju puča, dešavaju se i danas.
Da bi ojačao svoju vlasti, primjećuju kritičari, Erdogan je raspisao ustavni referendum prema kojem je turski parlamentarni sistem prešao u predsjednički sistem, na čelu sa nedodirljivim Erdoganom.
Pragmatični turski lider je mudro koristio svaku priliku da pojača svoj uticaj na regiju i svijet. Vođa druge najveće vojske u NATO-u nije se ustručavao sukobiti niti sa američkim, niti sa ruskim predsjednicima, pa čak i oboriti ruski vojni avion. Ratovi u Siriji, Libiji, u Nagorno-Karabahu i Ukrajini, koje su kritičari nazvali Erdoganovim neootomanizmom i imperijalizmom, samo su ojačali njegovu diplomatsku ulogu u svijetu, kao moćnog posrednika između Istoka i Zapada, čija se riječ i djelo pažljivo slušaju.
No, kako je ocijenio Washington Post, većina predizbornih prognoza o Erdoganu, pala je u vodu.
Novinari bez granica (RSF) tvrde da je Turska u indeksu slobode medija 2023. godine pala na 165. mjesto od 180 zemalja. U obrazloženju se navode antinovinarska retorika i napadi na njih. Također, međunarodnoj javnosti nisu strana niti gušenja protesta i cenzure društvenih medija, uključući i privremenu restrikciju pristupa YouTubeu, Twitteru i Wikipediji.
Erdogan u dvostrukoj igri održava balans sa SAD-om i Rusijom, ali ugovor o izvozu ukrajinskog žita mnogi smatraju upravo njegovom velikom globalnom diplomatskom pobjedom.
Sam je sebi dodijelio ulogu svojevrsnog posrednika između NATO-a, čiji je Turska članica, i ruskog predsjednika Vladimira Putina, s kojim održava veze koje potkopavaju zapadni savez, u dvostrukoj šahovskoj partiji u kojoj nastoji podići svoj status geopolitičkog moćnika.
Rezultati nisu izostali – globalna agencija za odnose sa javnošću Erdogana je proglasila trećim najopularnijim političarem na Twitteru u 2022. godine, iza američkog predsjednika Joea Bidena i indijskog premijera Narendre Modija.
Da nije svega onoga što se desilo u posljednjih nekoliko godina, Erdogan vjerovatno ne bi morao mnogo strahovati za predsjedničku fotelju.
No, posljedice pandemije i globalna ekonomska kriza uzeli su težak danak u Turskoj, u kojoj se Erdogana optužuje za loše ekonomske mjere, koje je praktično, sam vodio.
U oktobru 2022. godine, inflacija je bila na 24-godišnjem maksimumu od 85,51 posto, što je uzdrmalo popularnost turskog lidera. Mada je, prema Reutersu, u aprilu ove godine usporila na 44 posto, ekonomska kriza u Turskoj daleko je od završetka, što je njegovom protivniku Kemalu Kilicdarogluu dalo predizborni vjetar u leđa.
Osim toga, zemljotres u kojem su početkom februara na jugoistoku zemlje poginuli deseci hiljada ljudi u fokus su stavili ionako sve glasnije optužbe na račun Erdoganove vlade za sporu reakciju, korupciju i nepoštivanje pravila gradnje, koja je Erdogan uveo nedugo nakon zemljotresa koji su prethodili njegovoj pobjedi 2004.
Razrušene gradove stoga mnogi smatraju žalosnim spomenicima korupciji i neispunjenim obećanjima Erdoganove vlasti u Turskoj.
Sve je to Erdogana ponovo bacilo u olujne vode sa neizvjesnim ishodom. Hoće li i ovoga put turski lider uspjeti doći do mirnih voda, pokazat će nam predstojeći izbori.
Bilo tačno ili ne, vode kroz koje se probijao Recep Tayyip Erdogan bile su olujne i to je ono što pristalice aktuelnog turskog predsjednika, koji je odrastao upravo u Kasimpasi, vole spomenuti kada u superlativima govore o svom vođi, najdugovječnijem turskom lideru još od utemeljitelja moderne Turske, Kemala Ataturka.
Neki ga zovu autokratom, konzervativcem, pa čak i diktatorom koji guši slobodu medija, proganja i zatvara neistomišljenike i beskrupulozno krši ljudska prava. No, šta god mu se zamjeralo, Erdogan je Tursku, prema svim statističkim pokazateljima, uprkos tome što su posljednje godine bile turbulentne, napravio globalnom silom, u svakom smislu.
Njegovi kritičari se neće složiti s tom konstatacijom, no sve to što je Erdogan uradio – i dobro i loše – bit će na apotekarskoj vagi birača koji će narednog vikenda odlučivati hoće li Erdogan produžiti 20-godišnju vladavinu Turskom ili će je morati predati nekom drugom.
Ko je Recep Tayyip Erdogan i kako je prokrčio put do mjesta turskog lidera i gotovo nezaobilaznog aktera najvažnijih globanih političkih zbivanja?
Nesuđeni fudbalar koji je preprodavao razglednice
Erdogan u svakom slučaju ne ostavlja prostor za ravnodušnost. Njegove pristalice tvrde da je popravio tursku ekonomiju i omogućio reforme. Oni koji su protiv, pak, optužuju ga za autokratske i imperijalističke ambicije, te korupciju, a kritikuju ga i zbog neuspjeha u zaštiti žena i ljudskih prava, kao i zbog kršenja slobode govora i podrivanje turskog sekularnog identiteta.Recep Tayyip Erdogan rođen je 26. februara 1954. godine u siromašnoj konzervativnoj porodici. Prema historičaru Hakanu Yavuzu, rođen je u Guneysu, a dok je bio tinejdžer, njegova porodica preselila se u siromašni kvart Kasimpasa u Istanbulu, kako bi njegov otac pokušao osigurati bolji život za svojih pet potomaka.
Jednom prilikom, Erdogan je rekao da njegova porodica potiče iz Gruzije, iz grada Batumija, ali je to kasnije porekao. Njegov otac bio je kapetan Turske obalne straže, koji je, kako kruži internetom, svom sinu tinejdžeru sedmično davao svega 2,5 turskih lira džeparca, manje od jednog dolara.
Da bi zaradio nešto novca, mladi Erdogan tako je bio prisiljen snalaziti se kako je znao – preprodavao je razglednice na ulici te boce vode i limunade vozačima koji su zapeli u saobraćajnoj gužvi.
U mladosti, poluprofesionalno je igrao fudbal za Camialtispor. Imao je priliku otići u veliki Fenerbahce, ali mu to nije dopustio otac.
Prije nego što je stekao diplomu poslovnog menadžmenta na Univerzitetu Marmara u Istanbulu, Edrogan je pohađao islamsku školu Imam Hatip, u kojoj su znanje sticali i drugi koji će kasnije pomoći osnivanje sadašnje Erdoganove partije, AK Parti (AKP). U toj školi je, između ostalog, izučavao Kur'an, život poslanika Muhammeda i arapski jezik.
Njegov politički put krenuo je kada je bio na fakultetu, gdje je upoznao Necmettina Erbakana, koji će poslije postati premijer, i kada se učlanio u Turski islamski pokret.
Rješavanje istanbulskih problema i odlazak u zatvor
Prvi sukob sa zakonom, kako piše Brittanica, imao je nakon državnog udara 1980, kada je, dok je radio za istanbulsku transportnu firmu, odbio naredbu šefa da obrije brkove. Umjesto toga, dao je otkaz.Njegova politička karijera u Stranci blagostanja, dok nije zabranjena 1998, razvijala se brzo. Već 1994. postao je gradonačelnik Istanbula. Čak i njegovi kritičari priznaju da je u naredne četiri godine odradio dobar posao, jer se uhvatio ukoštac sa najvećim problemima euroazijske metropole. Istanbul je načinio čistijim i zelenijim. Problem smeća riješio je najmodernijim stanicama za recikliranje, izgradio je desetke mostova, vijadukte i autoputeve te riješio saobraćajne nedaće.
Zagađenje je smanjio prebacivanjem na upotrebu prirodnog plina, te riješio problem sa nestašicom vodom, ali njegova odluka o zabrani prodaje alkohola u gradskim kafanama nije oduševila sekulariste.
No, kasnije je zbačen sa funkcije i zatvoren na četiri mjeseca zbog „poticanja vjerske mržnje“, nakon što je javno recitirao pjesmu Mehmeta Ziye Gokalpa tokom čega je izrekao stihove kojih nema u pjesmi: „Džamije su naše kasarne, kupole naše kacige, minareti naši bajoneti, a vjernici naši vojnici“.
Nakon zatvora, Erdogan je napustio otvorenu islamističku politiku, uspostavivši AKP 2001, koji se uskoro nametnuo kao najpopularnija politička partija u zemlji, koju je doveo do uvjerljive pobjede na izborima 2002.
Sa islamski oblikovanom političkom pozadinom, Erdogan, samoproglašeni konzervativni demokrata, promovisao je socijalno konzervativne i populističke politike.
Mnogi su bili mišljenja da Erdogan nije korumpiran političar, za razliku od mnogih drugih. Njegova biografija i predanost islamskim vrijednostima, koje potiču od njegove vjerske naobrazbe, oduševili su mnoge muslimane u Turskoj koje je država ranije proganjala.
Lako se povezivao sa običnim ljudima, obraćajući im se toplim riječima i nazivajući ih braćom ili majkama, osvajajući njihove simpatije.
Preporod Turske
Budući da mu je još uvijek bilo zabranjeno obavljati dužnost, suosnivač AKP-a premijer je postao Abdullah Gul, koji je kasnije poništio zabranu Erdoganu.Sljedeće godine, Erdogan je zamijenio Gula na mjestu premijera, te je vodio vladu od 2003. do 2014, a nakon toga postao je predsjednik.
Tog trenutka, kada se Erdogan popeo na tursko prijestolje, mnogim Turcima, ali i turskim saveznicima širom svijeta, izgledao je kao moderan lider, skroman prozapadno orijentisan reformist u većinskoj muslimanskoj zemlji koji će biti čvrsta brana od islamskog ekstremizma od kojeg je Zapad strahovao nakon 11. septembra 2001.
Erdogan je vlast preuzeo u periodu kada je Tursku potresala teška inflacija, a nakon razornih zemljotresa koji su izazvali bijes stanovništva prema tadašnjoj vladi.
Po imenovanju za predsjednika, Erdogan je imao tihi pakt sa 74-milionskim turskim izbornim tijelom – brz ekonomski rast, nova radna mjesta i više novca. Na početku je izgledalo izvanredno. Dohodak po glavi stanovnika se utrostručio, a vojsku, koja je kroz historiju, kao svojevrsni čuvar turske sekularne duše, igrala veliku ulogu u zbacivanju i postavljanju nacionalnih lidera, podredio je sebi. Kritičari još tvrde da je iskoristio plebiscit o ustavnoj reformi kako bi slomio i pravosuđe, još jedan bastion stare turske sekularne garde.
Stoga mnogi na Zapadu tvrde da su sudovi postali samo Erdoganov instrument za sputavanje neistomišljenika.
No, na vrhuncu njegove vladavine, Turska je doživljavala strelovit ekonomski i rast životnog standarda. On je išao tako brzo da se nekada do grla zadužena Turska u jednom trenutku uspela na 16. mjesto najjačih ekonomija svijeta.
Također, odbrambena industrija doživjela je revoluciju i pridonijela stvaranju imidža Turske kao vojno-ekonomskog regionalnog lidera.
Državni udar i jačanje na globalnom planu
Nakon Erdoganovog preuzimanja vlasti uslijedili su mnogi infrastrukturni megaprojekti na cestama, željeznicama, aerodromima, mostovima, koji su preobrazili Tursku.Reforme koje je uveo pomogle su pregovorima o kandidaturi Turske za članstvo u Evropskoj uniji, dok su zapadni lideri, na čelu sa bivšim američkim predsjednikom Georgeom W. Bushom i nekadašnjim britanskim premijerom Tonyjem Blaireom Erdogana navodili kao „moćan primjer za turske susjede, kao što su Iran, Irak i Sirija“.
Najveće iskušenje u predsjedničkom mandatu Erdogan je imao 15. jula 2016. godine, kada je grupa odmetnutih vojnika zauzela ulice Ankare i Istanbula i više značajnih lokacija, u pokušaju da sruše predsjednika, optužujući ga za podrivanje demokratije i vladavine zakona.
Erdogan, koji je za to vrijeme ljetovao na egejskoj obali, vratio se i mobilizirao svoje pristalice, koje su uskoro nadjačale vojne jedinice i njihove pobornike i povratile kontrolu nad gradovima. Te noći, ubijeno je gotovo 400 ljudi, nakon čega je vlada izvršila masovne čistke u vojsci, policiji i državnoj službi. Hapšenja osumnjičenih za učešće u pokušaju puča, dešavaju se i danas.
Da bi ojačao svoju vlasti, primjećuju kritičari, Erdogan je raspisao ustavni referendum prema kojem je turski parlamentarni sistem prešao u predsjednički sistem, na čelu sa nedodirljivim Erdoganom.
Pragmatični turski lider je mudro koristio svaku priliku da pojača svoj uticaj na regiju i svijet. Vođa druge najveće vojske u NATO-u nije se ustručavao sukobiti niti sa američkim, niti sa ruskim predsjednicima, pa čak i oboriti ruski vojni avion. Ratovi u Siriji, Libiji, u Nagorno-Karabahu i Ukrajini, koje su kritičari nazvali Erdoganovim neootomanizmom i imperijalizmom, samo su ojačali njegovu diplomatsku ulogu u svijetu, kao moćnog posrednika između Istoka i Zapada, čija se riječ i djelo pažljivo slušaju.
No, kako je ocijenio Washington Post, većina predizbornih prognoza o Erdoganu, pala je u vodu.
Optužbe za represiju i autokratiju
Pad njegove popularnosti uoči izbora u Turskoj 14. maja mnogo govori o razočarenju mnogih Turaka autokratijom koju je nametnuo, izgrađenoj na represiji, pokoravanju suprotnih stavova i nekada nezavisnih institucija, te sve dubljem preziru prema ljudskim pravima i demokratskim normama, napisao je Washington Post.Novinari bez granica (RSF) tvrde da je Turska u indeksu slobode medija 2023. godine pala na 165. mjesto od 180 zemalja. U obrazloženju se navode antinovinarska retorika i napadi na njih. Također, međunarodnoj javnosti nisu strana niti gušenja protesta i cenzure društvenih medija, uključući i privremenu restrikciju pristupa YouTubeu, Twitteru i Wikipediji.
Erdogan u dvostrukoj igri održava balans sa SAD-om i Rusijom, ali ugovor o izvozu ukrajinskog žita mnogi smatraju upravo njegovom velikom globalnom diplomatskom pobjedom.
Sam je sebi dodijelio ulogu svojevrsnog posrednika između NATO-a, čiji je Turska članica, i ruskog predsjednika Vladimira Putina, s kojim održava veze koje potkopavaju zapadni savez, u dvostrukoj šahovskoj partiji u kojoj nastoji podići svoj status geopolitičkog moćnika.
Rezultati nisu izostali – globalna agencija za odnose sa javnošću Erdogana je proglasila trećim najopularnijim političarem na Twitteru u 2022. godine, iza američkog predsjednika Joea Bidena i indijskog premijera Narendre Modija.
Da nije svega onoga što se desilo u posljednjih nekoliko godina, Erdogan vjerovatno ne bi morao mnogo strahovati za predsjedničku fotelju.
No, posljedice pandemije i globalna ekonomska kriza uzeli su težak danak u Turskoj, u kojoj se Erdogana optužuje za loše ekonomske mjere, koje je praktično, sam vodio.
Zemljotres i erozija životnog standarda
Loše Erdoganovo vođenje tuske ekonomije, jedne od 20 najvećih u svijetu, napisao je Washington Post, dovelo je do erozije životnog standarda, strmoglavog pada vrijednosti turske lire i ogromne inflacije.U oktobru 2022. godine, inflacija je bila na 24-godišnjem maksimumu od 85,51 posto, što je uzdrmalo popularnost turskog lidera. Mada je, prema Reutersu, u aprilu ove godine usporila na 44 posto, ekonomska kriza u Turskoj daleko je od završetka, što je njegovom protivniku Kemalu Kilicdarogluu dalo predizborni vjetar u leđa.
Osim toga, zemljotres u kojem su početkom februara na jugoistoku zemlje poginuli deseci hiljada ljudi u fokus su stavili ionako sve glasnije optužbe na račun Erdoganove vlade za sporu reakciju, korupciju i nepoštivanje pravila gradnje, koja je Erdogan uveo nedugo nakon zemljotresa koji su prethodili njegovoj pobjedi 2004.
Razrušene gradove stoga mnogi smatraju žalosnim spomenicima korupciji i neispunjenim obećanjima Erdoganove vlasti u Turskoj.
Sve je to Erdogana ponovo bacilo u olujne vode sa neizvjesnim ishodom. Hoće li i ovoga put turski lider uspjeti doći do mirnih voda, pokazat će nam predstojeći izbori.
