Dugoročni cilj rata bio je da se porazi ideologija, a u toj fantaziji bi prozapadna demokratija jednog dana trebala procvijetati u Kandaharu i Basri kao što je u istočnoj Evropi nakon Hladnog rata.
“Od ovog dana pa nadalje, svaka nacija koja nastavi pružati utočište ili podržavati terorizam smatrat će se neprijateljem Sjedinjenih Američkih Država… Koristit ćemo sve mjere protiv terorizma da zaštitimo Amerikance.”
Ovim je riječima George W. Bush prije gotovo 20 godina počeo ‘rat protiv terora’, čime su napadi 11. septembra 2001. označili početak nove ere koja se ogledala u značajnom američkom odstupanju od tradicionalne vanjske politike. Kulminacija toga bio je rat koji svijet nikada prije nije vidio, te uvođenje novih sredstava za postizanje američkih nacionalne sigurnosti, kao što je preventivno djelovanje i korištenje ‘naprednih tehnika ispitivanja’, što je u praksi značilo mučenja zatvorenika.
Počela je invazija na Afganistan u kojem su talibani pružali utočište Al-Kaidi, a dvije godine nakon toga i na Irak. Bush je imao je podršku Kongresa i većinu javnosti za svoje vizije, a sljedeći korak borbe protiv terorizma, prema njemu, bila je izgradnja nacije, odnosno uvođenje demokratije u zemlje koje nikada to nisu bile. Time je dugoročnu misiju SAD da promoviše demokratiju po svijetu, doveo do ekstrema, radeći to silom i unilateralno u slučaju Iraka.
Nakon američkog povlačenja iz Afganistana, postavlja se pitanje da li je SAD poslije 20 godina izgubio ‘rat protiv terora’ pokrenut nakon otmica aviona i tragičnih napada na američkom tlu, u kojima je život izgubilo gotovo 3.000 građana? Da li je ispunio svoje strateške ciljeve budući da su talibani koji je svrgnuo sa vlasti ponovo osvojili Afganistan? Da li je ovaj dugogodišnji rat spriječio širenje terorizma ili ga je samo još dodatno generirao?
Srđan Vučetić, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Otawi, ističe da se ‘rat protiv terora’ po definiciji nije mogao dobiti.
“Njegov dugoročni cilj je bio da se porazi ideologija i strategija islamista. Dok su antiratno nastrojeni Amerikanci govorili da će intervencije u Aziji dovesti to kontraefekta time što će povećati broj terorista i terorističkih napada, zagovornici rata su insistirali na neophodnosti i legitimnosti dugoročne vojne ali i ideološke borbe. U toj fantaziji bi prozapadna demokratija jednog dana trebala procvjetati u Kandaharu i Basri kao što je, po njima, procvjetala 1989. na protestima u Gdanjsku i Budimpešti.”
Dvije decenije vojnih operacija i akcija protiv terorizma, nemira i pobuna to zasigurno nije donijelo.
Za Nevena Anđelića, profesora na Regent's univerzitetu u Velikoj Britaniji i stručnjaka za međunarodne odnose, radilo se o intervencionističkoj politici, koja više nije bila u domenu zaštite ljudskih prava i širenja ideje liberalne demokratije već isključivo u osiguranju američkih sigurnosnih interesa.
‘Rat protiv terora’, kako dodaje, bio je drugačiji i zbog tehnoloških dostignuća ali i novih metoda ubijanja, kao što su samoubilački napadi. Ističe i da se za razliku od konvencionalnih ratova u kojima ratuju države, ovdje pojavio nedržavni akter.
“Ovo je radikalna promjena načina vojevanja gdje je nacionalna država izgubila monopol na legitimnu upotrebu sile, po onoj Weberovoj definiciji države. Ovo je jedan sasvim novi svijet gdje dominantna sila, SAD, nastoji naći način da održi svoje i zapadne pozicije masovnijom upotrebom novih tehnologija, ako već ne ljudstvom. U situaciji kada je druga strana spremna žrtvovati život, nisam siguran da tehnologija pobjeđuje.”
Ipak, njegov program operacija dronova u Pakistanu, Afganistanu i Jemenu stručnjaci opisuje kao ‘više ciljana ubistva’ nego što je bilo za vrijeme Busha. Obama je tako nastavio protivterorističku kampanju kroz tajnoviti program CIA-e, unilateralno koristeći dronove za preventivno djelovanje i ubijanje potencijalnih terorista u zemljama kao što je Pakistan, kršeći njen suverenitet, što je više nastavak politike Busha nego promjena.
“Bush je naredio 50-ak napada dronom, a Obama više od 500”, kaže Vučetić, potkrepljujući konkretnim brojkama ovu tezu.
Anđelić također slikovito opsuje upotrebu i posljedice korištenja napredne tehnologije u novim ratovima. Kako kaže, ova tehnologija je omogućila da neki službenik, “negdje u američkom Midwestu, ujutro ode na posao i joystickom upravlja dronom u Pakistanu, Jemenu ili Afganistanu te pri tome ubije nekog znanog teroristu ali i brojne civile, djecu u školi, uništi infrastrukturne objekte u nerazvijenim područjima”.
“Rezultat je radikaliziranje istih masa koje su svakako bile sumnjičave prema zapadnim akcijama”, zaključuje Anđelić, ističući također i pitanje odgovornosti za ratne zločine.
“To je jedno konceptualno pitanje u ovoj situaciji. Da li je zločin počinio upravljač joystickom negdje u američkoj provinciji, njegov ili njen pretpostavljeni koji nije nužno oficir američke vojske već često i civil, službenik ili službenica privatne kompanije, neki general koji je naredio akciju ili, možda čak, predsjednik SAD-a? Pod Obamom je povećan broj ovakvih napada i naizgled neintervencionistička vanjska politika, zapravo je kreirala veliki broj žrtava daleko od kamera televizijskih agencija.”
“Uz to su bili diletantski isplanirani. Uzmimo kriminalni pohod na Irak, koji se danas često naziva najvećom strateškom greškom u američkoj vojnoj istoriji i sjetimo se generala američke vojske Erica Shinsekija, čovjeka koj je jedno vrijeme bio odgovoran i za SFOR u Bosni i Hercegovini. On je još u februaru 2003. kao načelnik Štaba Armije izjavio u Senatu da će okupacija Iraka zahtijevati angažovanje više stotina hiljada američkih vojnika.
Sekretar odbrane Donald Rumsfeld i njegov zamjenik Paul Wolfowitz su naravno taj prijedlog odbacili, a dotičnog generala udaljili od bilo kog daljnjeg odlučivanja. Shinsekijev plan ni u kom slučaju ne bi od Iraka napravio Japan, ali bi možda pomogao da se umanji šteta koja je uslijedila, tako što bi se spriječio sunitsko-šiitski sukob, kao i razvoj ISIL-a, čime bi se u konačnici spasilo nekoliko stotina hiljada života, i to ne samo u Iraku.”
Anđelić kaže da je i drugi cilj, a to je bilo uvođenje demokratije, predstavljao očiglednu hipokriziju te da se treba postaviti pitanje da li je liberalni oblik demokratije uopće primjenjiv u svim kulturama.
“Sjetimo se da je general Pervez Musharraf proglasivši sebe predsjednikom Pakistana najednom postao ključni saveznik nakon 11. septembra iako su do tada Amerikanci, kao i ostatak Zapada, inzistirali na demokratskoj legitimaciji režima i nisu priznavali Musharrafov režim.
Očigledna hipokrizija nije kreirala povoljno tlo za prihvatanje demokratije u zemljama gdje se ona često poistovjećuje za zapadom i kolonijalizmom. Stoga i neradikalni dijelovi društva, poput mnogih na Bliskom istoku ili u centralnoj Aziji, ne iskazuju simpatije prema zapadnim vrijednostima, pogotovo kada im se one nameću vojnom intervencijom.”
Nakon 11. septembra, Amerika je zapravo prvi put poslije Hladnog rata zapravo bila u mogućnosti da jasno definira svoju poziciju u međunarodnom sistemu, dijelom i tako što je zamijenila ‘drugo i drugačije’ – komunizam sa onim što je nazivala “islamskim fundamentalizmom”. Također, Bushova administracija je počela posmatrati invaziju na Irak kao jedinstvenu priliku da napravi rekonstrukciju same regije. U geopolitičkom smislu, Irak u kojem bi dominirao SAD izolirao bi i Iran i Siriju. Neokonzervativni pokret u Bushovoj administraciji smatrao je da bi ovo bio nastavak politike da se svijet napravi po ugledu na Ameriku, ovaj put sa fokusom na Bliski istom. Irak bi postao primjer demokratske transformacije za druge države u regiji.
“Krajem hladnog rata svijet je ušao u novu eru za koju se možda činilo devedesetih da će to biti period uspostave globalnih ljudskih prava. Međutim, sada vidimo, gledamo već barem dvije decenije, da se novi međunarodni sistem tek treba uspostaviti. Ne postoji jedna dominantna sila i odnos vodećih sila tek treba urediti. Konačno, potrebno je shvatiti ko su sada vodeće sile”, zaključak je Anđelića.
Ovim je riječima George W. Bush prije gotovo 20 godina počeo ‘rat protiv terora’, čime su napadi 11. septembra 2001. označili početak nove ere koja se ogledala u značajnom američkom odstupanju od tradicionalne vanjske politike. Kulminacija toga bio je rat koji svijet nikada prije nije vidio, te uvođenje novih sredstava za postizanje američkih nacionalne sigurnosti, kao što je preventivno djelovanje i korištenje ‘naprednih tehnika ispitivanja’, što je u praksi značilo mučenja zatvorenika.
Počela je invazija na Afganistan u kojem su talibani pružali utočište Al-Kaidi, a dvije godine nakon toga i na Irak. Bush je imao je podršku Kongresa i većinu javnosti za svoje vizije, a sljedeći korak borbe protiv terorizma, prema njemu, bila je izgradnja nacije, odnosno uvođenje demokratije u zemlje koje nikada to nisu bile. Time je dugoročnu misiju SAD da promoviše demokratiju po svijetu, doveo do ekstrema, radeći to silom i unilateralno u slučaju Iraka.
Nakon američkog povlačenja iz Afganistana, postavlja se pitanje da li je SAD poslije 20 godina izgubio ‘rat protiv terora’ pokrenut nakon otmica aviona i tragičnih napada na američkom tlu, u kojima je život izgubilo gotovo 3.000 građana? Da li je ispunio svoje strateške ciljeve budući da su talibani koji je svrgnuo sa vlasti ponovo osvojili Afganistan? Da li je ovaj dugogodišnji rat spriječio širenje terorizma ili ga je samo još dodatno generirao?
Srđan Vučetić, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Otawi, ističe da se ‘rat protiv terora’ po definiciji nije mogao dobiti.
“Njegov dugoročni cilj je bio da se porazi ideologija i strategija islamista. Dok su antiratno nastrojeni Amerikanci govorili da će intervencije u Aziji dovesti to kontraefekta time što će povećati broj terorista i terorističkih napada, zagovornici rata su insistirali na neophodnosti i legitimnosti dugoročne vojne ali i ideološke borbe. U toj fantaziji bi prozapadna demokratija jednog dana trebala procvjetati u Kandaharu i Basri kao što je, po njima, procvjetala 1989. na protestima u Gdanjsku i Budimpešti.”
Dvije decenije vojnih operacija i akcija protiv terorizma, nemira i pobuna to zasigurno nije donijelo.
Za Nevena Anđelića, profesora na Regent's univerzitetu u Velikoj Britaniji i stručnjaka za međunarodne odnose, radilo se o intervencionističkoj politici, koja više nije bila u domenu zaštite ljudskih prava i širenja ideje liberalne demokratije već isključivo u osiguranju američkih sigurnosnih interesa.
‘Rat protiv terora’, kako dodaje, bio je drugačiji i zbog tehnoloških dostignuća ali i novih metoda ubijanja, kao što su samoubilački napadi. Ističe i da se za razliku od konvencionalnih ratova u kojima ratuju države, ovdje pojavio nedržavni akter.
“Ovo je radikalna promjena načina vojevanja gdje je nacionalna država izgubila monopol na legitimnu upotrebu sile, po onoj Weberovoj definiciji države. Ovo je jedan sasvim novi svijet gdje dominantna sila, SAD, nastoji naći način da održi svoje i zapadne pozicije masovnijom upotrebom novih tehnologija, ako već ne ljudstvom. U situaciji kada je druga strana spremna žrtvovati život, nisam siguran da tehnologija pobjeđuje.”
Dronovi za ciljano ubijanje
Jedna od tih novih tehnologija bili su i dronovi. Iako se Barack Obama u predizbornoj kampanji služio sloganom ‘promjena u koju možemo vjerovati’, misleći na radikalno razilaženje od tadašnje politike George W. Busha, mnogi spore da je u ‘ratu protiv terora’ donio promjene. Koliko je bilo povjerenje u Obamu i njegova obećanja, pogotovo iznesena u inspirativnom govoru u Kairu 2009. godine, u kojem se prvenstveno obraćao islamskom svijetu, govori i činjenica da je samo nekoliko mjeseci nakon ulaska u Bijelu kuću dobio Nobelovu nagradu za mir.Ipak, njegov program operacija dronova u Pakistanu, Afganistanu i Jemenu stručnjaci opisuje kao ‘više ciljana ubistva’ nego što je bilo za vrijeme Busha. Obama je tako nastavio protivterorističku kampanju kroz tajnoviti program CIA-e, unilateralno koristeći dronove za preventivno djelovanje i ubijanje potencijalnih terorista u zemljama kao što je Pakistan, kršeći njen suverenitet, što je više nastavak politike Busha nego promjena.
“Bush je naredio 50-ak napada dronom, a Obama više od 500”, kaže Vučetić, potkrepljujući konkretnim brojkama ovu tezu.
Anđelić također slikovito opsuje upotrebu i posljedice korištenja napredne tehnologije u novim ratovima. Kako kaže, ova tehnologija je omogućila da neki službenik, “negdje u američkom Midwestu, ujutro ode na posao i joystickom upravlja dronom u Pakistanu, Jemenu ili Afganistanu te pri tome ubije nekog znanog teroristu ali i brojne civile, djecu u školi, uništi infrastrukturne objekte u nerazvijenim područjima”.
“Rezultat je radikaliziranje istih masa koje su svakako bile sumnjičave prema zapadnim akcijama”, zaključuje Anđelić, ističući također i pitanje odgovornosti za ratne zločine.
“To je jedno konceptualno pitanje u ovoj situaciji. Da li je zločin počinio upravljač joystickom negdje u američkoj provinciji, njegov ili njen pretpostavljeni koji nije nužno oficir američke vojske već često i civil, službenik ili službenica privatne kompanije, neki general koji je naredio akciju ili, možda čak, predsjednik SAD-a? Pod Obamom je povećan broj ovakvih napada i naizgled neintervencionistička vanjska politika, zapravo je kreirala veliki broj žrtava daleko od kamera televizijskih agencija.”
Širenje demokratije
Za Vučetića su ratovi u Afganistanu i Iraku bili strašni i dugo su trajali, ali ističe da su rijetko zahtijevali bezrezervnu pažnju među Amerikancima, što među vladajućim elitama što među glasačima.“Uz to su bili diletantski isplanirani. Uzmimo kriminalni pohod na Irak, koji se danas često naziva najvećom strateškom greškom u američkoj vojnoj istoriji i sjetimo se generala američke vojske Erica Shinsekija, čovjeka koj je jedno vrijeme bio odgovoran i za SFOR u Bosni i Hercegovini. On je još u februaru 2003. kao načelnik Štaba Armije izjavio u Senatu da će okupacija Iraka zahtijevati angažovanje više stotina hiljada američkih vojnika.
Sekretar odbrane Donald Rumsfeld i njegov zamjenik Paul Wolfowitz su naravno taj prijedlog odbacili, a dotičnog generala udaljili od bilo kog daljnjeg odlučivanja. Shinsekijev plan ni u kom slučaju ne bi od Iraka napravio Japan, ali bi možda pomogao da se umanji šteta koja je uslijedila, tako što bi se spriječio sunitsko-šiitski sukob, kao i razvoj ISIL-a, čime bi se u konačnici spasilo nekoliko stotina hiljada života, i to ne samo u Iraku.”
Anđelić kaže da je i drugi cilj, a to je bilo uvođenje demokratije, predstavljao očiglednu hipokriziju te da se treba postaviti pitanje da li je liberalni oblik demokratije uopće primjenjiv u svim kulturama.
“Sjetimo se da je general Pervez Musharraf proglasivši sebe predsjednikom Pakistana najednom postao ključni saveznik nakon 11. septembra iako su do tada Amerikanci, kao i ostatak Zapada, inzistirali na demokratskoj legitimaciji režima i nisu priznavali Musharrafov režim.
Očigledna hipokrizija nije kreirala povoljno tlo za prihvatanje demokratije u zemljama gdje se ona često poistovjećuje za zapadom i kolonijalizmom. Stoga i neradikalni dijelovi društva, poput mnogih na Bliskom istoku ili u centralnoj Aziji, ne iskazuju simpatije prema zapadnim vrijednostima, pogotovo kada im se one nameću vojnom intervencijom.”
Novi svjetski poredak
Vučetić zaključuje da je 11. septembar bio prekretnica u smislu da je u SAD-u došao do izražaja svojevrstan savez liberala i neokonzervativaca, odnosno ljudi koji su zagovarali agresivnu promociju demokratije u svijetu, ali i želja mnogih Amerikanaca za osvetom.Nakon 11. septembra, Amerika je zapravo prvi put poslije Hladnog rata zapravo bila u mogućnosti da jasno definira svoju poziciju u međunarodnom sistemu, dijelom i tako što je zamijenila ‘drugo i drugačije’ – komunizam sa onim što je nazivala “islamskim fundamentalizmom”. Također, Bushova administracija je počela posmatrati invaziju na Irak kao jedinstvenu priliku da napravi rekonstrukciju same regije. U geopolitičkom smislu, Irak u kojem bi dominirao SAD izolirao bi i Iran i Siriju. Neokonzervativni pokret u Bushovoj administraciji smatrao je da bi ovo bio nastavak politike da se svijet napravi po ugledu na Ameriku, ovaj put sa fokusom na Bliski istom. Irak bi postao primjer demokratske transformacije za druge države u regiji.
“Krajem hladnog rata svijet je ušao u novu eru za koju se možda činilo devedesetih da će to biti period uspostave globalnih ljudskih prava. Međutim, sada vidimo, gledamo već barem dvije decenije, da se novi međunarodni sistem tek treba uspostaviti. Ne postoji jedna dominantna sila i odnos vodećih sila tek treba urediti. Konačno, potrebno je shvatiti ko su sada vodeće sile”, zaključak je Anđelića.
