- Beograd zna da je izgubio južno Kosovo zato što albanska većina nikada neće prihvatiti povratak pod suverenitet Srbije" a da je "Priština svijesna da ne kontroliše sjever, u kome Srbi čine vecinu i koji funkcioniše kao dio Srbije" - kaže Timothy Less, direktor organizacije za politički konsalting "Nova Europa".
Pogrešno je odustati od podjele Kosova kao rješenja, ako strane mogu da se slože oko toga neka podjele Kosovo, kaže Timothy Less direktor organizacije "Nova Europa".
Prema ocjeni Lessa, inače rukovodioca istraživačkog projekta "New Intermarium" Univerziteta Cambridge, Sjedinjene Države su konačno prihvatile takvu logiku, a isto bi trebalo da urade i ostali.
"Bilo je krajnje vrijeme. Kosovo je već skoro 20 godina u vakuumu koji izaziva nestabilnost. A sve pokušaje rješavanja problema konstantno je osujećivalo uporno insistiranje Zapada, a naročito SAD, da spriječi jedinu stvar za koju je Srbija tvrdila da bi mogla da prihvati kao zamjenu za priznavanje otpadničke države - enklavu na sjeveru Kosova, u kojoj Srbi čine većinu", piše Less, a prenosi "Blic".
Less kaže da "Beograd zna da je izgubio južno Kosovo zato što albanska većina nikada neće prihvatiti povratak pod suverenitet Srbije", a da je "Priština svijesna da ne kontroliše sjever, u kome Srbi čine većinu i koji funkcioniše kao deo Srbije". "Prema tome, takav sporazum bi u suštini značio mogući dobitak za obje strane, a da nijedna strana ne mora bilo čega da se odrekne. To su dobri preduslovi za sporazum", piše Less.
On upozorava da će uspjeh projekta zavisiti od rješenja niza dodatnih problema, naročito statusa Srba južno od rijeke Ibar.
"Beograd će vjerovatno zatražiti od Prištine neku vrstu autonomije za tu zajednicu - vjerovatno manju od one koju predviđa sporazum o uspostavljanju Zajednice srpskih opština. Zauzvrat, Priština će vjerovatno tražiti prestanak aranžmana koji Srbima daju nesrazmjerno velik uticaj u političkim institucijama Kosova, uključujući i deset mjesta u parlamentu i pravo veta u rješavanju pitanja od vitalnog interesa", smatra on.
Prema njegovom mišljenju, Priština će takođe tražiti od Srbije da učini nešto s Preševskom dolinom, oblašću na jugu Srbije koja se graniči s Kosovom, gdje albansko stanovništvo traži da bude uključeno u pregovore o Kosovu. S druge strane, piše Less, i rizici postoje - jedna od najvećih strepnji jeste da bi pripajanje sjevera Kosova Srbiji izložilo Srbe koji su ostali na jugu opasnosti od etničkog čišćenja.
"Da li je ta strepnja opravdana? Srbi su u prošlosti bili na udaru zato što njihovo prisustvo otežava ostvarenje cilja za nezavisnost Albanaca. Ali ako Srbija prizna Kosovo, Albanci će postići osnovni politički cilj i neće biti očiglednih razloga da im smetaju malobrojni preostali Srbi. Ukoliko je uopšte bude, opasnost od etničkog čišćenja biće manja nego sada", piše Less.
Less se bavi i tezom da će podjela Kosova biti opasan presedan u regionu, karakterističan po nerješenim etno-državnim sporovima. Najveću zabrinutost izaziva Bosna i Hercegovina, gdje su i Srbi i Hrvati jasno stavili do znanja da ne žele da budu pod upravom Sarajeva, baš kao što ni kosovski Albanci ne žele da budu pod upravom Beograda.
"Međutim, i ova pretpostavka je sporna. Sudbina Bosne zavisi mnogo više od politike unutar zemlje i šireg geopolitičkog okruženja nego od događaja na Kosovu. Prema tome, nema neposrednog razloga za paniku. Štaviše, u mjeri u kojoj bi sporazum o podjeli Kosova imao reperkusije, tako što bi se Sarajevo usredsredilo na mogućnost otcepljenja bosanske države, možda bi se najzad ukazala prilika da se okonča mučna pat-pozicija u Bosni", piše Less.
Less tvrdi da je jedini način da se izađe "iz ove očajne situacije" pojava pragmatičnih vođa unutar bošnjačke zajednice koji bi bili spremni da ozbiljno shvate zahtjeve Srba i Hrvata za veću autonomiju i kažu koja bi bila cijena njihovog pristanka.
"Revolucionarni sporazum o Kosovu mogao bi da pokaže da granice nisu nedodirljive, da SAD više ne zauzimaju određenu stranu i da dugogodišnji neprijatelji mogu da riješe sporove mirno, pregovorima, umjesto na bojnom polju. Ovo bi omogućilo izlazak iz ćorsokaka i pružilo priliku Bosni da se razvija kao država, na dobrobit svih, a prije svega samih Bošnjaka", piše Less. Sporazum o Kosovu takođe bi mogao da posluži kao primjer Makedoniji, nastavlja Less, gdje su Albanci na sličan nacin stavili do znanja da neće prihvatiti status građana drugog reda.
"U takvim okolnostima Albancima preostaje samo jedna mogućnost, neka vrsta podjele, koja podrazumjeva da Makedonci rade šta oni hoće na svojoj teritoriji, a Albanci na svojoj. I ovdje bi sporazum o rješenju pitanja Kosova ponudio izlaz, ukoliko bi pragmatični političari u Skoplju bili spremni da postave svoje uslove kako bi Albancima dali autonomiju", piše Less.
Najzad, tu je i avet tzv. Velike Albanije, nastavlja Less. Ako Srbija prizna Kosovo, Priština bi nesumnjivo tražila uspostavljanje tešnjih odnosa sa Albanijom, a nagovještaji se jasno vide, uključujuci i nedavnu odluku o ukidanju graničnih kontrola.
"Da li bi ujedinjenje Albanije i Kosova zaista bilo toliko veliki problem? Osim ako ne postoji skriveni interes u uskraćivanju Albancima mogućnosti da imaju nacionalnu državu koju druge evropske zemlje uzimaju zdravo za gotovo, oni i te kako imaju pravo na nju, ukoliko to žele", pita se on.
Jedino što bi nedvosmisleno bilo izgubljeno bila bi ideologija multikulturalnosti u regionu, koji je zapadnim liberalima godinama služio kao laboratorija za društvene eksperimente. Možda je to velikim djelom pravi razlog protivljenja podjeli, smatra Less.
Less optimistički smatra da "zaista nema razloga da Srbija i proširena Albanija, koja bi obuhvatala i Kosovo, za nekoliko decenija ne budu strateški značajne napredne nacionalne države, s relativno dobrim upravljanjem i bliskim vezama sa Rusijom, Kinom, Turskom i Zapadom i konstruktivnim odnosima sa susjednim zemljama.
"Čini se da je ovo inspirativnija vizija od sadašnjeg puta koji ne vodi nikuda izuzev u trajan politički ćorsokak, ekonomsku stagnaciju i bezuspješnu borbu za članstvo u EU koja bi se vjerovatno završila nekom vrstom sloma bezbjednosti kada strpljenje naroda bude potpuno iscrpljeno", kaže on.
Podjele i prilagodjavanje granica možda jesu ružno rješenje, ali Kosovo nije estetski, niti moralni problem, nego politički, ocjenjuje Less.
Prema ocjeni Lessa, inače rukovodioca istraživačkog projekta "New Intermarium" Univerziteta Cambridge, Sjedinjene Države su konačno prihvatile takvu logiku, a isto bi trebalo da urade i ostali.
"Bilo je krajnje vrijeme. Kosovo je već skoro 20 godina u vakuumu koji izaziva nestabilnost. A sve pokušaje rješavanja problema konstantno je osujećivalo uporno insistiranje Zapada, a naročito SAD, da spriječi jedinu stvar za koju je Srbija tvrdila da bi mogla da prihvati kao zamjenu za priznavanje otpadničke države - enklavu na sjeveru Kosova, u kojoj Srbi čine većinu", piše Less, a prenosi "Blic".
Less kaže da "Beograd zna da je izgubio južno Kosovo zato što albanska većina nikada neće prihvatiti povratak pod suverenitet Srbije", a da je "Priština svijesna da ne kontroliše sjever, u kome Srbi čine većinu i koji funkcioniše kao deo Srbije". "Prema tome, takav sporazum bi u suštini značio mogući dobitak za obje strane, a da nijedna strana ne mora bilo čega da se odrekne. To su dobri preduslovi za sporazum", piše Less.
On upozorava da će uspjeh projekta zavisiti od rješenja niza dodatnih problema, naročito statusa Srba južno od rijeke Ibar.
"Beograd će vjerovatno zatražiti od Prištine neku vrstu autonomije za tu zajednicu - vjerovatno manju od one koju predviđa sporazum o uspostavljanju Zajednice srpskih opština. Zauzvrat, Priština će vjerovatno tražiti prestanak aranžmana koji Srbima daju nesrazmjerno velik uticaj u političkim institucijama Kosova, uključujući i deset mjesta u parlamentu i pravo veta u rješavanju pitanja od vitalnog interesa", smatra on.
Prema njegovom mišljenju, Priština će takođe tražiti od Srbije da učini nešto s Preševskom dolinom, oblašću na jugu Srbije koja se graniči s Kosovom, gdje albansko stanovništvo traži da bude uključeno u pregovore o Kosovu. S druge strane, piše Less, i rizici postoje - jedna od najvećih strepnji jeste da bi pripajanje sjevera Kosova Srbiji izložilo Srbe koji su ostali na jugu opasnosti od etničkog čišćenja.
"Da li je ta strepnja opravdana? Srbi su u prošlosti bili na udaru zato što njihovo prisustvo otežava ostvarenje cilja za nezavisnost Albanaca. Ali ako Srbija prizna Kosovo, Albanci će postići osnovni politički cilj i neće biti očiglednih razloga da im smetaju malobrojni preostali Srbi. Ukoliko je uopšte bude, opasnost od etničkog čišćenja biće manja nego sada", piše Less.
Less se bavi i tezom da će podjela Kosova biti opasan presedan u regionu, karakterističan po nerješenim etno-državnim sporovima. Najveću zabrinutost izaziva Bosna i Hercegovina, gdje su i Srbi i Hrvati jasno stavili do znanja da ne žele da budu pod upravom Sarajeva, baš kao što ni kosovski Albanci ne žele da budu pod upravom Beograda.
"Međutim, i ova pretpostavka je sporna. Sudbina Bosne zavisi mnogo više od politike unutar zemlje i šireg geopolitičkog okruženja nego od događaja na Kosovu. Prema tome, nema neposrednog razloga za paniku. Štaviše, u mjeri u kojoj bi sporazum o podjeli Kosova imao reperkusije, tako što bi se Sarajevo usredsredilo na mogućnost otcepljenja bosanske države, možda bi se najzad ukazala prilika da se okonča mučna pat-pozicija u Bosni", piše Less.
Less tvrdi da je jedini način da se izađe "iz ove očajne situacije" pojava pragmatičnih vođa unutar bošnjačke zajednice koji bi bili spremni da ozbiljno shvate zahtjeve Srba i Hrvata za veću autonomiju i kažu koja bi bila cijena njihovog pristanka.
"Revolucionarni sporazum o Kosovu mogao bi da pokaže da granice nisu nedodirljive, da SAD više ne zauzimaju određenu stranu i da dugogodišnji neprijatelji mogu da riješe sporove mirno, pregovorima, umjesto na bojnom polju. Ovo bi omogućilo izlazak iz ćorsokaka i pružilo priliku Bosni da se razvija kao država, na dobrobit svih, a prije svega samih Bošnjaka", piše Less. Sporazum o Kosovu takođe bi mogao da posluži kao primjer Makedoniji, nastavlja Less, gdje su Albanci na sličan nacin stavili do znanja da neće prihvatiti status građana drugog reda.
"U takvim okolnostima Albancima preostaje samo jedna mogućnost, neka vrsta podjele, koja podrazumjeva da Makedonci rade šta oni hoće na svojoj teritoriji, a Albanci na svojoj. I ovdje bi sporazum o rješenju pitanja Kosova ponudio izlaz, ukoliko bi pragmatični političari u Skoplju bili spremni da postave svoje uslove kako bi Albancima dali autonomiju", piše Less.
Najzad, tu je i avet tzv. Velike Albanije, nastavlja Less. Ako Srbija prizna Kosovo, Priština bi nesumnjivo tražila uspostavljanje tešnjih odnosa sa Albanijom, a nagovještaji se jasno vide, uključujuci i nedavnu odluku o ukidanju graničnih kontrola.
"Da li bi ujedinjenje Albanije i Kosova zaista bilo toliko veliki problem? Osim ako ne postoji skriveni interes u uskraćivanju Albancima mogućnosti da imaju nacionalnu državu koju druge evropske zemlje uzimaju zdravo za gotovo, oni i te kako imaju pravo na nju, ukoliko to žele", pita se on.
Jedino što bi nedvosmisleno bilo izgubljeno bila bi ideologija multikulturalnosti u regionu, koji je zapadnim liberalima godinama služio kao laboratorija za društvene eksperimente. Možda je to velikim djelom pravi razlog protivljenja podjeli, smatra Less.
Less optimistički smatra da "zaista nema razloga da Srbija i proširena Albanija, koja bi obuhvatala i Kosovo, za nekoliko decenija ne budu strateški značajne napredne nacionalne države, s relativno dobrim upravljanjem i bliskim vezama sa Rusijom, Kinom, Turskom i Zapadom i konstruktivnim odnosima sa susjednim zemljama.
"Čini se da je ovo inspirativnija vizija od sadašnjeg puta koji ne vodi nikuda izuzev u trajan politički ćorsokak, ekonomsku stagnaciju i bezuspješnu borbu za članstvo u EU koja bi se vjerovatno završila nekom vrstom sloma bezbjednosti kada strpljenje naroda bude potpuno iscrpljeno", kaže on.
Podjele i prilagodjavanje granica možda jesu ružno rješenje, ali Kosovo nije estetski, niti moralni problem, nego politički, ocjenjuje Less.
