Više od četiri decenije na Cvjetnom trgu mirišu svježe pečeni kesteni i kukuruzi. Pokretna radionica Hakika Ibraimija drvenim ugljenom svaki dan iznova pali žar stare zagrebačke tradicije kestenjara. Topla peć nalazi se blizu starog kina Europa, na gradskoj špici kojom prolaze svi: društvena krema i beskućnici, turisti i Hakikovi prijatelji.
Nostalgija za rodnim Vraništima
Zagrebački kestenjar Hakik Ibraimi rodio se tačno na polovici prošloga stoljeća u kosovskom mjestu Vraništa, u opštini Dragaš na Šarplanini. Morao je 1968. odseliti "trbuhom za kruhom" u Zagreb, a kako nije završio školu, primio se posla pečenja kestena, kukuruza i kokica na ulici.
U samom gradskoj jezgri, na Cvjetnom trgu, posao pečenjara ili kestenjara neprestano radi od 1972., kako bi Zagrepčani rekli: peče plodine. U rodnim Vraništima nije bilo posla, a u Zagrebu se pečenjarstvom tada već bavio Hakikov stric i jedan susjed, pa je s njima i sa ocem ušao u posao.
Dok prevrće kukuruze na žaru, u Hakiku se probudi lirska duša na sam spomen rodnog mjesta u koje rado ode, godišnje barem dva puta:
"Volio bih da svoj životni vijek završim tamo gdje sam rođen, jer tamo poznam svaki kamen, svako drvo, svaku cestu i livadu… tamo imam one stare prijatelje i generaciju", ističe Hakik.
Njegov sin Sadat isto voli posjetiti Vraništa, ali Hakik nije siguran da će mu unuci isto tako hrliti u djedovinu.
"Ovaj rat nam je upropastio egzistenciju", govori Hakik sjećajući se Vraništa.
Kaže da nema države u Europi u kojoj nema čovjeka iz tog kraja, a bave se ćevapima, buregdžije su, pečenjari i pekari.
Ponosan jer je musliman
"Nacionalno, ja sam musliman i ne krijem: ja sam uvijek bio musliman i ostat ću to do kraja. Ne mrzim ni jednu naciju ni rasu. Skoro sam javna ličnost, skoro svakog dana sam tu, sa ljudima se družim, svi me pozdravljaju, radim. Pošten sam bio, nikom nisam dužan, nisam gladan, nisam žedan", govori Hakik.
Petkom redovito ide u Zagrebačku džamiju na džumu, ali nema uvjeta klanjati svaki namaz jer, kaže, islam traži veliku čistoću.
Domaće "plodine"
"Nema tu radnog vremena, radi se od jutra do sutra ako treba. Nešto se zaradi, ali puno se žrtvuje čovjek. Zadovoljan sam ovim poslom. Stvarno sam se žrtvovao, ali isplatilo se", opisuje Hakik posao kestenjara kojega je radi preko 40 godina i za kojega je uredno plaćao mirovinsku pristojbu kao i za svaki drugi obrt.
U samom početku je radio sa ocem, kasnije sa suprugom, a kad su djeca porasla, počela su im pomagati.
U ponudi Hakik ima kuhani i pečeni kukuruz, kokice, koštice, kikiriki i kestene. Kestene nabavlja u Zagrebu na placu, dozrele na Sljemenu ili okolici, a kukuruz nabavlja iz Bjelovara, Križevaca i okolice Zagreba.
Sezona kukuruza traje od polovice juna do kraja septembra, a kestena od kraja septembra do februara. Kestene prodaje na mjerice od 10, 15, 20 i 30 kuna (od 1,3 do 4 eura). Kukuruz košta 10 kuna, a kokice se isto prodaju po veličini kartona.
Predsjednici i gradonačelnici vole kestene i kukuruz
Na pitanje kupuju li kod njega često slavne osobe, kaže:
"Joj, ne pitaj! Stvarno puno… predsjednik Tuđman, Stipe Mesić, svi gradonačelnici, bila je nedavno i Kolinda koja je kupila i platila kestenje, nije htjela da ih poklonim. Nema tko nije dolazio ovdje na kestene. Bandić kada dođe, on je tu kao domaći. On voli domaći kukuruz osmoredac. Bandić izabere svoj osmoredac i onda ga pečemo zajedno. On i ja smo kao prijatelji i šalimo se. Dođe i Severina i Ćiro Blažević…"
Kaže kako je Zagreb ove godine pun stranih turista, posebno iz Južne Koreje. Oni su mu najčešće mušterije, ali kod njega kupuju svi, od djece do najstarijih.
Hakik je sa svojim štandom toliko prepoznatljiv u Zagrebu, da je o njemu snimljen i kratki film naslova "Jedan dan kestenjara".
Rad po kiši, suncu i snijegu
Firma se sada vodi na njegova sina Sadata. Hakik je u mirovini, ali pomaže sinu jer on ne stigne sve sam kad je sezona.
Sadat je naslijedio posao od oca, ali kaže kako bi volio raditi neki lakši posao jer je cijeli dan na nogama, bila kiša, sunce ili snijeg, ali dobro mu je jer upoznaje ljude koji ga poštuju i cijene.
Sadat je sa četiri godine došao s ocem iz Vraništa u Zagreb. Osjeća se kao Zagrepčanin, no voli otići desetak dana u rodno selo. Ipak, draži mu je Zagreb. Suprugu je upoznao na Cvjetnom trgu jer je kao djevojka radila u dućanu do njegove pečenjare, pa je kod nje često mijenjao sitni novac.
Imaju sina, Hakikova unuka, koji kad ga pitaju što će biti, kaže da će peći kestene.
Pokretna pečenjarnica dimi se i miriše po cijeli dan, često do kasno u noć, a kad ulice grada opuste, Ibraimijevi gase vatru i zatvaraju svoj štand. Preklope ga i zaključaju lokotom tako da u noći na Cvjetnom trgu ostane neupadljiva, sjajna, metalna kutija.
Zagrebački kestenjar Hakik Ibraimi rodio se tačno na polovici prošloga stoljeća u kosovskom mjestu Vraništa, u opštini Dragaš na Šarplanini. Morao je 1968. odseliti "trbuhom za kruhom" u Zagreb, a kako nije završio školu, primio se posla pečenja kestena, kukuruza i kokica na ulici.
U samom gradskoj jezgri, na Cvjetnom trgu, posao pečenjara ili kestenjara neprestano radi od 1972., kako bi Zagrepčani rekli: peče plodine. U rodnim Vraništima nije bilo posla, a u Zagrebu se pečenjarstvom tada već bavio Hakikov stric i jedan susjed, pa je s njima i sa ocem ušao u posao.
Dok prevrće kukuruze na žaru, u Hakiku se probudi lirska duša na sam spomen rodnog mjesta u koje rado ode, godišnje barem dva puta:
"Volio bih da svoj životni vijek završim tamo gdje sam rođen, jer tamo poznam svaki kamen, svako drvo, svaku cestu i livadu… tamo imam one stare prijatelje i generaciju", ističe Hakik.
Njegov sin Sadat isto voli posjetiti Vraništa, ali Hakik nije siguran da će mu unuci isto tako hrliti u djedovinu.
"Ovaj rat nam je upropastio egzistenciju", govori Hakik sjećajući se Vraništa.
Kaže da nema države u Europi u kojoj nema čovjeka iz tog kraja, a bave se ćevapima, buregdžije su, pečenjari i pekari.
Ponosan jer je musliman
"Nacionalno, ja sam musliman i ne krijem: ja sam uvijek bio musliman i ostat ću to do kraja. Ne mrzim ni jednu naciju ni rasu. Skoro sam javna ličnost, skoro svakog dana sam tu, sa ljudima se družim, svi me pozdravljaju, radim. Pošten sam bio, nikom nisam dužan, nisam gladan, nisam žedan", govori Hakik.
Petkom redovito ide u Zagrebačku džamiju na džumu, ali nema uvjeta klanjati svaki namaz jer, kaže, islam traži veliku čistoću.
Domaće "plodine"
"Nema tu radnog vremena, radi se od jutra do sutra ako treba. Nešto se zaradi, ali puno se žrtvuje čovjek. Zadovoljan sam ovim poslom. Stvarno sam se žrtvovao, ali isplatilo se", opisuje Hakik posao kestenjara kojega je radi preko 40 godina i za kojega je uredno plaćao mirovinsku pristojbu kao i za svaki drugi obrt.
U samom početku je radio sa ocem, kasnije sa suprugom, a kad su djeca porasla, počela su im pomagati.
U ponudi Hakik ima kuhani i pečeni kukuruz, kokice, koštice, kikiriki i kestene. Kestene nabavlja u Zagrebu na placu, dozrele na Sljemenu ili okolici, a kukuruz nabavlja iz Bjelovara, Križevaca i okolice Zagreba.
Sezona kukuruza traje od polovice juna do kraja septembra, a kestena od kraja septembra do februara. Kestene prodaje na mjerice od 10, 15, 20 i 30 kuna (od 1,3 do 4 eura). Kukuruz košta 10 kuna, a kokice se isto prodaju po veličini kartona.
Predsjednici i gradonačelnici vole kestene i kukuruz
Na pitanje kupuju li kod njega često slavne osobe, kaže:
"Joj, ne pitaj! Stvarno puno… predsjednik Tuđman, Stipe Mesić, svi gradonačelnici, bila je nedavno i Kolinda koja je kupila i platila kestenje, nije htjela da ih poklonim. Nema tko nije dolazio ovdje na kestene. Bandić kada dođe, on je tu kao domaći. On voli domaći kukuruz osmoredac. Bandić izabere svoj osmoredac i onda ga pečemo zajedno. On i ja smo kao prijatelji i šalimo se. Dođe i Severina i Ćiro Blažević…"
Kaže kako je Zagreb ove godine pun stranih turista, posebno iz Južne Koreje. Oni su mu najčešće mušterije, ali kod njega kupuju svi, od djece do najstarijih.
Hakik je sa svojim štandom toliko prepoznatljiv u Zagrebu, da je o njemu snimljen i kratki film naslova "Jedan dan kestenjara".
Rad po kiši, suncu i snijegu
Firma se sada vodi na njegova sina Sadata. Hakik je u mirovini, ali pomaže sinu jer on ne stigne sve sam kad je sezona.
Sadat je naslijedio posao od oca, ali kaže kako bi volio raditi neki lakši posao jer je cijeli dan na nogama, bila kiša, sunce ili snijeg, ali dobro mu je jer upoznaje ljude koji ga poštuju i cijene.
Sadat je sa četiri godine došao s ocem iz Vraništa u Zagreb. Osjeća se kao Zagrepčanin, no voli otići desetak dana u rodno selo. Ipak, draži mu je Zagreb. Suprugu je upoznao na Cvjetnom trgu jer je kao djevojka radila u dućanu do njegove pečenjare, pa je kod nje često mijenjao sitni novac.
Imaju sina, Hakikova unuka, koji kad ga pitaju što će biti, kaže da će peći kestene.
Pokretna pečenjarnica dimi se i miriše po cijeli dan, često do kasno u noć, a kad ulice grada opuste, Ibraimijevi gase vatru i zatvaraju svoj štand. Preklope ga i zaključaju lokotom tako da u noći na Cvjetnom trgu ostane neupadljiva, sjajna, metalna kutija.
