Star, umoran i pritisnut savjetnicima Josip Broz Tito je početkom 70-ih bio u velikom strahu od raspada zemlje. Da taj strah nije iracionalan, pokazuje i uspon Maspoka u Hrvatskoj, a potom i obračun sa srpskim liberalima. Tito se u posljednjem političkom manevru odlučio za korak unazad. Korak od 20 godina unazad i svojevrsni povratak partije na sovjetske temelje.
Napisali ste u posljednjoj knjizi "Broz protiv Tita" da je redoslijed poteza koji su uslijedili zapravo ubrzao raspad Jugoslavije?
- Nisam imao ideju da objasnim kako će potezi koje je Tito vukao u posljednjih osam godina svoje vladavine zapravo razbiti Jugoslaviju, ali se tako ispostavilo. Krenuo sam da istražujem razgovor koji je Tito imao sa srpskim rukovodstvom, a za koji je tvrdio da mu je bio najteži u životu. Bio je to razgovor maja 1971. godine.
Zašto je taj razgovor bio težak?
- Srpsko rukovodstvo mu je reklo da je neprihvatljivo to što on stalno sumnjiči Srbiju, što je drži na optuženičkoj klupi kao nelojalnu Jugoslaviji i što je pod njegovom palicom došlo do nekakve prinudne uprave nad Srbijom.
Ko su bili ti ljudi?
- U prvom redu Marko Nikezić, vođa srpskih liberala. On je za sebe voleo da kaže da se spasao jugoslovenskog dogmatizma jer je puno vremena proveo u diplomatiji i posmatrao je iz malo drugačijeg ugla taj naš eksperiment. Nikezić nije bio opterećen Titovom veličinom.
Kako je Tito na Kongresu samoupravljača u Sarajevu odlučio da napadne Srbiju?
- Bio je to maj 1971. i zanimljivo je da je on sazvao neformalni sastanak kojem su prisustvovali svi, izuzev predstavnika Srbije. Tito iznosi čitav niz optužbi kako je "u Beogradu centar kontrarevolucije", ali onda učesnici sastanka insistiraju da se o takvoj temi ne može razgovarati bez Srba. Pozvan je Milentije Popović, koji je u to vrijeme bio formalni Titov zamjenik kao predsjednik Skupštine Jugoslavije. Kad je čuo optužbe, on se vraća u Beograd i poslije razgovora sa prijateljem Mijalkom Todorovićem umire u Klubu poslanika na Dedinju. Ipak, stigao je da kaže šta se desilo na sastanku u Sarajevu.
Zbog čega Tito, u trenutku kad se Jugoslavija ljulja, a epicentar potresa je u Zagrebu, optužuje srpsko rukovodstvo?
- Tito je bio pod vrlo snažnim uticajem hrvatskog maspokovskog rukovodstva. Nije fer reći da je Tito tolerisao hrvatsko rukovodstvo zato što je bio Hrvat. On je dugo tolerisao maspokovce, ali je kap prelila čašu kada je na jednom studentskom skupu u Zagrebu zatražen prijem Hrvatske u UN. Prelomio je da se obračuna s njima, ali je to nesrećno izveo.
Zbog čega?
- Do toga je došlo vrlo kasno jer je odluku donio tek 1. decembra 1971. u Karađorđevu. Ali je i taj obračun izveo na vrlo nesrećan način, kontraproduktivan za Jugoslaviju. Prije svega jer je za mjesto obračuna odabrao Srbiju, pa još mjesto koje se zove Karađorđevo i to na dan kad je formirana Kraljevina Jugoslavija. To je za Hrvate imalo vrlo tešku simboliku. Prema svim ozbiljnim analizama, Tito je takvim svojim odgovorom više udaljio Hrvatsku od Jugoslavije nego što je to uspio da učini Maspok.
Jesu li liberali u Srbiji naredne 1972. godine platili političku cijenu zarad ravnoteže?
- Tito u hrvatskom rukovodstvu nije video političku prijetnju, nego u srpskom. Da je u hrvatskom rukovodstvu video stvarnu prijetnju, onda ne bi sve njihove zahtjeve za ustavno prekomponovanje Jugoslavije realizovao tri godine kasnije, poslije smjene maspokovskog rukovodstva. To znači da su u prvom redu on i Edvard Kardelj željeli takve promjene. Taj proces je kulminirao Ustavom iz 1974. godine.
Na kojim temeljima se Tito obračunava s liberalima u Beogradu?
- On u jesen 1972. javno govori kako "ne možemo dozvoliti da se svako koristi demokratijom", kaže kako smo u "demokratizaciji otišli preširoko" i da se moramo vratiti na početak, na 1952. godinu, kad je zapravo i počela demokratizacija.
A onda dobijamo Ustav iz 1974. koji nije izgledao kao zatezanje, već kao popuštanje države?
- Taj Ustav je bio prikrivena demontaža Jugoslavije. To su najbolje vidjele diplomate, obavještajci i novinari. Po mom mišljenju, to najbolje objašnjava jedan dio teksta iz "Frankfurter algemajne cajtunga": "Jugoslovenski put se gubi. Umjesto države i samoupravljanja, istinskog federalizma i relativno liberalne atmosfere, iznenada se pojavljuje diktatura koja pokazuje zube. Zemlja u kojoj armija i policija imaju posljednju riječ." Meni to zvuči kao opelo Titovoj Jugoslaviji. Mislim da je Titova najveća historijska odgovornost što, kad je već pristao na ustavna rješenja iz 1974, nije u njih uveo i model mirnog razdruživanja.
Kakvu je Jugoslaviju Tito ostavio?
- Tito je za sobom ostavio demontiranu državu u kojoj su samo republike bile suverene, a Jugoslavija je bila izvedena politička kategorija. Republike su imale sve atribute nezavisnih država. Imale su čak i svoje armije koje su se zvale Teritorijalna odbrana, zaokružene privredne sisteme i neke su bolje sarađivale u spoljnoj trgovini nego sa jugoslovenskim republikama.
Šta bi bila strateška greška Tita u 35 godina vladavine?
- U tih 35 godina on nije uspio da napravi historijski dogovor Srba i Hrvata i to je svakako velika historijska greška. Nije uspio čak ni da relaksira odnose ta dva naroda. Zašto je Tito bio više zaokupljen mirenjem nekih afričkih naroda, nego Srba i Hrvata, možemo samo da nagađamo.
Da li je Tito tih poslhednjih godina u životu imao u glavi scenario raspada države?
- Jeste, imao je. Postoje tragovi o tome. Recimo, Svetozar Vukmanović Tempo je objavio detalje razgovora s Titom u šatoru na Brionima 1978. godine. Tempo je taj razgovor zatražio kako bi Titu rekao neprijatne stvari koje se u Jugoslaviji događaju, računajući da Tito o njima ne zna dovoljno, te ga pita gdje je u svemu tome Jugoslavija? Na to mu Tito odgovara: "Nema više Jugoslavije." Postoji i lično svjedočenje Titove prijateljice Dare Janeković, zagrebačke novinarke koja je pravila seriju ozbiljnih intervjua. Ona je u svojim memoarima napisala da je pred kraj njegove vladavine otišla na Brione i predočila mu sve te teške istine o zbivanjima u Jugoslaviji. Rekla mu je da se Jugoslavija praktično raspada. Tito joj odgovara: "Plašim se da si u pravu, a onda će ispasti da sam ja sve ovo uzalud radio." A onda Tito izgovara ključnu rečenicu: "Bojim se da će nešto najprije izbiti na Kosovu i u Hrvatskoj." Tako se i desilo. Prvi korak za raspad Jugoslavije počeo je u Trepči 1981. godine, a 10 godina kasnije i u Hrvatskoj.
Koja je dominantna crta Titove ličnosti?
- Ambicija. Zbog nje se peo na vrh partije, zbog nje je vladao zemljom u kojoj je njegova vlast bila nadređena sudbini zemlje. On je nesumnjivo davao i neku snagu građanima, ali su ljudi istovremeno znali da nešto sa njihovom zemljom opasno nije u redu. Otuda i one reke suza kad je umro. Ljudi su osjetili šta se sprema. Nisu znali pouzdano, ali su osjetili. Oni su plakali pred budućnošću koja dolazi.
- Nisam imao ideju da objasnim kako će potezi koje je Tito vukao u posljednjih osam godina svoje vladavine zapravo razbiti Jugoslaviju, ali se tako ispostavilo. Krenuo sam da istražujem razgovor koji je Tito imao sa srpskim rukovodstvom, a za koji je tvrdio da mu je bio najteži u životu. Bio je to razgovor maja 1971. godine.
Zašto je taj razgovor bio težak?
- Srpsko rukovodstvo mu je reklo da je neprihvatljivo to što on stalno sumnjiči Srbiju, što je drži na optuženičkoj klupi kao nelojalnu Jugoslaviji i što je pod njegovom palicom došlo do nekakve prinudne uprave nad Srbijom.
Ko su bili ti ljudi?
- U prvom redu Marko Nikezić, vođa srpskih liberala. On je za sebe voleo da kaže da se spasao jugoslovenskog dogmatizma jer je puno vremena proveo u diplomatiji i posmatrao je iz malo drugačijeg ugla taj naš eksperiment. Nikezić nije bio opterećen Titovom veličinom.
Kako je Tito na Kongresu samoupravljača u Sarajevu odlučio da napadne Srbiju?
- Bio je to maj 1971. i zanimljivo je da je on sazvao neformalni sastanak kojem su prisustvovali svi, izuzev predstavnika Srbije. Tito iznosi čitav niz optužbi kako je "u Beogradu centar kontrarevolucije", ali onda učesnici sastanka insistiraju da se o takvoj temi ne može razgovarati bez Srba. Pozvan je Milentije Popović, koji je u to vrijeme bio formalni Titov zamjenik kao predsjednik Skupštine Jugoslavije. Kad je čuo optužbe, on se vraća u Beograd i poslije razgovora sa prijateljem Mijalkom Todorovićem umire u Klubu poslanika na Dedinju. Ipak, stigao je da kaže šta se desilo na sastanku u Sarajevu.
Zbog čega Tito, u trenutku kad se Jugoslavija ljulja, a epicentar potresa je u Zagrebu, optužuje srpsko rukovodstvo?
- Tito je bio pod vrlo snažnim uticajem hrvatskog maspokovskog rukovodstva. Nije fer reći da je Tito tolerisao hrvatsko rukovodstvo zato što je bio Hrvat. On je dugo tolerisao maspokovce, ali je kap prelila čašu kada je na jednom studentskom skupu u Zagrebu zatražen prijem Hrvatske u UN. Prelomio je da se obračuna s njima, ali je to nesrećno izveo.
Zbog čega?
- Do toga je došlo vrlo kasno jer je odluku donio tek 1. decembra 1971. u Karađorđevu. Ali je i taj obračun izveo na vrlo nesrećan način, kontraproduktivan za Jugoslaviju. Prije svega jer je za mjesto obračuna odabrao Srbiju, pa još mjesto koje se zove Karađorđevo i to na dan kad je formirana Kraljevina Jugoslavija. To je za Hrvate imalo vrlo tešku simboliku. Prema svim ozbiljnim analizama, Tito je takvim svojim odgovorom više udaljio Hrvatsku od Jugoslavije nego što je to uspio da učini Maspok.
Jesu li liberali u Srbiji naredne 1972. godine platili političku cijenu zarad ravnoteže?
- Tito u hrvatskom rukovodstvu nije video političku prijetnju, nego u srpskom. Da je u hrvatskom rukovodstvu video stvarnu prijetnju, onda ne bi sve njihove zahtjeve za ustavno prekomponovanje Jugoslavije realizovao tri godine kasnije, poslije smjene maspokovskog rukovodstva. To znači da su u prvom redu on i Edvard Kardelj željeli takve promjene. Taj proces je kulminirao Ustavom iz 1974. godine.
Na kojim temeljima se Tito obračunava s liberalima u Beogradu?
- On u jesen 1972. javno govori kako "ne možemo dozvoliti da se svako koristi demokratijom", kaže kako smo u "demokratizaciji otišli preširoko" i da se moramo vratiti na početak, na 1952. godinu, kad je zapravo i počela demokratizacija.
A onda dobijamo Ustav iz 1974. koji nije izgledao kao zatezanje, već kao popuštanje države?
- Taj Ustav je bio prikrivena demontaža Jugoslavije. To su najbolje vidjele diplomate, obavještajci i novinari. Po mom mišljenju, to najbolje objašnjava jedan dio teksta iz "Frankfurter algemajne cajtunga": "Jugoslovenski put se gubi. Umjesto države i samoupravljanja, istinskog federalizma i relativno liberalne atmosfere, iznenada se pojavljuje diktatura koja pokazuje zube. Zemlja u kojoj armija i policija imaju posljednju riječ." Meni to zvuči kao opelo Titovoj Jugoslaviji. Mislim da je Titova najveća historijska odgovornost što, kad je već pristao na ustavna rješenja iz 1974, nije u njih uveo i model mirnog razdruživanja.
Kakvu je Jugoslaviju Tito ostavio?
- Tito je za sobom ostavio demontiranu državu u kojoj su samo republike bile suverene, a Jugoslavija je bila izvedena politička kategorija. Republike su imale sve atribute nezavisnih država. Imale su čak i svoje armije koje su se zvale Teritorijalna odbrana, zaokružene privredne sisteme i neke su bolje sarađivale u spoljnoj trgovini nego sa jugoslovenskim republikama.
Šta bi bila strateška greška Tita u 35 godina vladavine?
- U tih 35 godina on nije uspio da napravi historijski dogovor Srba i Hrvata i to je svakako velika historijska greška. Nije uspio čak ni da relaksira odnose ta dva naroda. Zašto je Tito bio više zaokupljen mirenjem nekih afričkih naroda, nego Srba i Hrvata, možemo samo da nagađamo.
Da li je Tito tih poslhednjih godina u životu imao u glavi scenario raspada države?
- Jeste, imao je. Postoje tragovi o tome. Recimo, Svetozar Vukmanović Tempo je objavio detalje razgovora s Titom u šatoru na Brionima 1978. godine. Tempo je taj razgovor zatražio kako bi Titu rekao neprijatne stvari koje se u Jugoslaviji događaju, računajući da Tito o njima ne zna dovoljno, te ga pita gdje je u svemu tome Jugoslavija? Na to mu Tito odgovara: "Nema više Jugoslavije." Postoji i lično svjedočenje Titove prijateljice Dare Janeković, zagrebačke novinarke koja je pravila seriju ozbiljnih intervjua. Ona je u svojim memoarima napisala da je pred kraj njegove vladavine otišla na Brione i predočila mu sve te teške istine o zbivanjima u Jugoslaviji. Rekla mu je da se Jugoslavija praktično raspada. Tito joj odgovara: "Plašim se da si u pravu, a onda će ispasti da sam ja sve ovo uzalud radio." A onda Tito izgovara ključnu rečenicu: "Bojim se da će nešto najprije izbiti na Kosovu i u Hrvatskoj." Tako se i desilo. Prvi korak za raspad Jugoslavije počeo je u Trepči 1981. godine, a 10 godina kasnije i u Hrvatskoj.
Koja je dominantna crta Titove ličnosti?
- Ambicija. Zbog nje se peo na vrh partije, zbog nje je vladao zemljom u kojoj je njegova vlast bila nadređena sudbini zemlje. On je nesumnjivo davao i neku snagu građanima, ali su ljudi istovremeno znali da nešto sa njihovom zemljom opasno nije u redu. Otuda i one reke suza kad je umro. Ljudi su osjetili šta se sprema. Nisu znali pouzdano, ali su osjetili. Oni su plakali pred budućnošću koja dolazi.
