Sve veća zaduženost "ex-YU" regiona generalno, stigla je i do Twittera. Korisnici ove društvene mreže zgroženi su desetostruko većim dugovima koje su republike nekadašnje SFRJ uspjela da samostalno nazidaju.
Republike nakadašnje Jugoslavije uspjele da za relativno kratko vrijeme samostalno života naduvaju spoljnje dugove desetak puta više nego što su oni bili u vrijeme kada se plaćala velika cijena socijalnog (socijalističkog) blagostanja pokojne države.
Stvar je ozbiljna, iako se na društvenim mrežama barata pogrešnim podacima i o visini duga i o tome kome se duguje.
Naime, u konkrentom slučaju ne radi se o "dugu MMF", kako je navedeno, već o ukupnom spoljnjem dugu iz tih država. Sam dug prema MMF-u ni u jednoj zemlji nije neka velika stavka, gledano prema ukupnom dugu. S druge strane te pare ni ne idu u budžet (za trošenje) već u devizne rezerve zemlje (kao garancija plaćanja spoljnjih dugova "ako zagusti").
Spoljnji dug jedne zemlje je dug i države (tj. Vlade) i privatnog sektora inostranim bankama i drugim državama. To treba napomenuti, jer za razliku od "socijalističkog" duga iz 1988. godine, koji je u krajnjoj instanci više-manje sav državni, "demokratski" dug nakon 2000. je podjeljen otprilike na ravne časti između javnog (državnog) i privatnog sektora.
Paradoksalno, iako su podaci o dugu iz 2010. godine malo preuveličani, situacija koja se opisuje time nije manje dramatična. Čak i kad se ne uzme u obzir da pored spoljnjeg postoji i ne mali unutrašnji dug, prema domaćim bankama, preduzećima (građevinarima na primjer) i drugim institucijama (socijalnim fondovima).
Ako se za start uzmu na Twitteru navedeni podaci dugovanja po republikama SFRJ, koje treba uzeti "sa zrnom soli" jer je teško razgraničiti poslovanja bratskih republika 1988. godine, dug se sa tadašnjih nešto preko 16 milijardi dolara povećao za fantastičnih 861 odsto.
Naime, do 2013. godini države ex-YU su uspjele da na svoj konto spoljnjeg duga "navrte" cifru od 154,85 milijardi dolara. Taj iznos je mnogo pouzdaniji jer je zbog dugova prema podacima sa websajtova centralnih banaka država regiona.
U mahnitom zaduživanju u posljednjih četvrt vijeka prednjače, i to je značajna činjenica, dvije članice EU sa ovih prostora – Slovenija i Hrvatska.
Dug Slovenije se povećao sa 2,6 milijardi iz 1998. na 53,8 milijarde duga ove godine (više od dvadeset puta) a Hrvatske sa nepunih 5 milijardi na više od 60 milijardi (13 puta).
Brojke u slučaju Srbije izgledaju nešto povoljnije. "Socijalistički" dug od 5,5 milijardi dolara je porastao "samo" šest puta, na ovogodišnjih 33,5 milijardi dolara. Zaduženje je, nažalost, manje ne zato što što se u Srbiji Vlada i privrednici ponašaju obazrivije i rade efikasnije. Već iz objektivnih razloga.
Treba imati u vidu dva faktora – Srbija je devedesetih bila pod sankcijama, pa nije mogla da se zadužuje, a poslije 2000. je imala i veliki otpis dugova Londonskom klubu.
Od duga je mnogo bolnije pitanje šta je sa ogromnim parama učinjeno. Ništa u korist cijele nacije, reklo bi se. U Srbiji niti ima savremenih autoputeva kao u Hrvatskoj, niti su sve kuće obnovljene i podignute bar za sprat, niti se voze novi automobili (kao u Sloveniji), niti je recimo školstvo i zdravstvena usluga na pristojnom nivou (kao u EU).
Kao dokaz regionalnog bacanja u bunar para koje su sa povelikim kamatama stizale iz inostranstva, umjesto u privrdni rast i standarda stanovničtva, slijede podaci o razvoju tih država i društava koje je dala Svjetska banka.
Gledajući bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika, i to po realističnjijoj metodi poređenja kupovne moći (tzv PPP), vidi se da je u periodu 2000-2012. BDP u regionu prosječno porastao tek 86 odsto, a dug je uvećan za stotine milijardi dolara.
Najzaduženije Slovenija i Hrvatska popravile su ekonomiju tek za 56 do 88 odsto.
U Srbiji je u isto vrijeme privredni rast i standard stanovništa"skočio u nebo" ali samo statistički. Sa rastom od 100 odsto na građanina Srbije dođe 11.544 dolara BDP-a "po glavi", što je tek polovina hrvatskog i gotovo pa trećina slovenačkog.
"Očigledno je da uzimanje kredita nije bilo u funkciji efikasnog ulaganja koji bi kao rezultat imalo privredni rast. Trošilo se na sve i svašta, a najviše na očuvanje neefikasne društvene i državne privrede, socijalnog mira i isplaćivanja plata glomaznog i jednako neefikasnog državnog aparata", kaže za MONDO Milan Kovačević, savjetnik za strana ulaganja.
A nova zaduženja tek čekaju.
Stvar je ozbiljna, iako se na društvenim mrežama barata pogrešnim podacima i o visini duga i o tome kome se duguje.
Naime, u konkrentom slučaju ne radi se o "dugu MMF", kako je navedeno, već o ukupnom spoljnjem dugu iz tih država. Sam dug prema MMF-u ni u jednoj zemlji nije neka velika stavka, gledano prema ukupnom dugu. S druge strane te pare ni ne idu u budžet (za trošenje) već u devizne rezerve zemlje (kao garancija plaćanja spoljnjih dugova "ako zagusti").
Spoljnji dug jedne zemlje je dug i države (tj. Vlade) i privatnog sektora inostranim bankama i drugim državama. To treba napomenuti, jer za razliku od "socijalističkog" duga iz 1988. godine, koji je u krajnjoj instanci više-manje sav državni, "demokratski" dug nakon 2000. je podjeljen otprilike na ravne časti između javnog (državnog) i privatnog sektora.
Paradoksalno, iako su podaci o dugu iz 2010. godine malo preuveličani, situacija koja se opisuje time nije manje dramatična. Čak i kad se ne uzme u obzir da pored spoljnjeg postoji i ne mali unutrašnji dug, prema domaćim bankama, preduzećima (građevinarima na primjer) i drugim institucijama (socijalnim fondovima).
Ako se za start uzmu na Twitteru navedeni podaci dugovanja po republikama SFRJ, koje treba uzeti "sa zrnom soli" jer je teško razgraničiti poslovanja bratskih republika 1988. godine, dug se sa tadašnjih nešto preko 16 milijardi dolara povećao za fantastičnih 861 odsto.
Naime, do 2013. godini države ex-YU su uspjele da na svoj konto spoljnjeg duga "navrte" cifru od 154,85 milijardi dolara. Taj iznos je mnogo pouzdaniji jer je zbog dugova prema podacima sa websajtova centralnih banaka država regiona.
U mahnitom zaduživanju u posljednjih četvrt vijeka prednjače, i to je značajna činjenica, dvije članice EU sa ovih prostora – Slovenija i Hrvatska.
Dug Slovenije se povećao sa 2,6 milijardi iz 1998. na 53,8 milijarde duga ove godine (više od dvadeset puta) a Hrvatske sa nepunih 5 milijardi na više od 60 milijardi (13 puta).
Brojke u slučaju Srbije izgledaju nešto povoljnije. "Socijalistički" dug od 5,5 milijardi dolara je porastao "samo" šest puta, na ovogodišnjih 33,5 milijardi dolara. Zaduženje je, nažalost, manje ne zato što što se u Srbiji Vlada i privrednici ponašaju obazrivije i rade efikasnije. Već iz objektivnih razloga.
Treba imati u vidu dva faktora – Srbija je devedesetih bila pod sankcijama, pa nije mogla da se zadužuje, a poslije 2000. je imala i veliki otpis dugova Londonskom klubu.
Od duga je mnogo bolnije pitanje šta je sa ogromnim parama učinjeno. Ništa u korist cijele nacije, reklo bi se. U Srbiji niti ima savremenih autoputeva kao u Hrvatskoj, niti su sve kuće obnovljene i podignute bar za sprat, niti se voze novi automobili (kao u Sloveniji), niti je recimo školstvo i zdravstvena usluga na pristojnom nivou (kao u EU).
Kao dokaz regionalnog bacanja u bunar para koje su sa povelikim kamatama stizale iz inostranstva, umjesto u privrdni rast i standarda stanovničtva, slijede podaci o razvoju tih država i društava koje je dala Svjetska banka.
Gledajući bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika, i to po realističnjijoj metodi poređenja kupovne moći (tzv PPP), vidi se da je u periodu 2000-2012. BDP u regionu prosječno porastao tek 86 odsto, a dug je uvećan za stotine milijardi dolara.
Najzaduženije Slovenija i Hrvatska popravile su ekonomiju tek za 56 do 88 odsto.
U Srbiji je u isto vrijeme privredni rast i standard stanovništa"skočio u nebo" ali samo statistički. Sa rastom od 100 odsto na građanina Srbije dođe 11.544 dolara BDP-a "po glavi", što je tek polovina hrvatskog i gotovo pa trećina slovenačkog.
"Očigledno je da uzimanje kredita nije bilo u funkciji efikasnog ulaganja koji bi kao rezultat imalo privredni rast. Trošilo se na sve i svašta, a najviše na očuvanje neefikasne društvene i državne privrede, socijalnog mira i isplaćivanja plata glomaznog i jednako neefikasnog državnog aparata", kaže za MONDO Milan Kovačević, savjetnik za strana ulaganja.
A nova zaduženja tek čekaju.
