Izložba "Bogujevci – vizuelna istorija, omaž svim porodicama i žrtvama rata" umjetnički je projekat Fatosa, Jehone i Sarande Bogujevci, koji su kao djeca preživjeli masakr u Podujevu. Ova priča o ličnoj tragediji rekonstruiše događaj iz marta '99, kada su Škorpioni pobili 14 žitelja mjesta na sjeveroistoku Kosova. Izložba će biti otvorena u srijedu u Galeriji "Podroom" Kulturnog centra Beograda.
Saranda je u vrijeme zločina imala 14 godina, Jehona 11 godina.
Saranda i Jehona izgubile su majke, braću i sestre. Same su zadobile teške povrede.
Nakon svega, petoro preživjelih završili su škole u Engleskoj, gdje i sada žive.
Saranda i Jehona za RSE govore o tome kako se sjećaju tog dana, zašto su odlučili da svoju priču podjele i sa Beograđanima, te kako reaguju na napade dijela javnosti u Srbiji koji su ovih dana usmjereni na njihovu izložbu.
Saranda: Tog 28. marta 1999. bili smo u našem domu sa porodicom. Policijski auto se zaustavio ispred kuće. Napustili smo dom i premestili se dublje u baštu, gdje se nalazila kuća ujaka moga oca. U tom trenutku tamo je boravila porodica našeg prijatelja, odakle su došli sa sela, jer su mislili da je sigurnije boraviti u gradu. Tamo smo im se i mi pridružili. Nešto kasnije pojavili su se vojnici, izveli nas napolje i zatražili da odemo. U to vrijeme je bilo uobičajeno da se porodice istjeruju iz kuća odakle su bježali u šume. Bili smo svijesni da bi se nešto tako moglo dogoditi i nama. Otac i ujak u tom trenutku nisu bili sa nama, zato što ih je moja rođaka Nora preklinjala da napuste kuću. Vojnici su dolazili i odvodili muškarce, strahovali smo da će ih ubiti. Bili su skriveni u gradu, nadajući se da ćemo mi biti bezbjedni, jer se isključivo radilo o ženama i djeci, zbog čega su mislili da nam se ništa neće dogoditi.
Vojnici su nas poveli u susjednu baštu. Vojnici su nas sve vrijeme psovali i vikali na nas zahtjevajući da ispraznimo džepove, pa potom sve pokupimo sa zemlje. Odatle smo odvedeni u još jedno dvorište, pa potom na ulicu ispred tamošnje policijske stanice. Tamo su nas postrojili i sa nama je bio i otac Envera Duiqija, koji je bio u svojim sedamdesetim. Takođe, tamo sam vidjela i majčinog ujaka...
Jahona: Potom su nas vratili u baštu i tada smo vidjeli moju majku koja je bila ustreljena. Tamo je bilo i djece, molili su da njima ne učine ništa nažao. Međutim, oni su počeli da pucaju na nas.
Saranda: Poslije svega toga, odvedeni smo u vojnu bolnicu u Prištini gdje smo ostali do kraja rata. Nas pet je bilo povređeno. Potom su nas britanske snage prebacile u njihovu bolnicu i vodile računa o nama. Jedan doktor iz Mančestera se javio, rekavši da može da nam pomogne. U septembru 1999. godine otišli smo u Mančester na lječenje. Počele smo sa oporavkom, krenule smo u školu. Data nam je prilika da javno govorimo o tome što nam se dogodilo. Razvile smo se kao umjetnice.
Troje sada mladih ljudi odlučilo je da svoju priču podjeli sa ostatkom svijeta kako se takav zločin nikome više ne bi dogodio. Ovo im nije prvi put da su u Beogradu.
Saranda: Bili smo u Beogradu, gdje smo svjedočili protiv petoro ljudi koji su učestvovali u ubistvu. To je za nas bilo veoma, veoma teško zato što je značilo da moramo da se vratimo u to vrijeme i suočimo se sa ljudima koje smo vidjeli u dvorištu i da govorimo o svim detaljima događaja. Bilo je veoma teško i to što niste mogli vidjeti nikakve emocije kod ljudi koji su to učinili. Ali, kada smo počeli da razmišljamo o izložbi, to je izložba koja ide od mjesta do mjesta i već je bila na Kosovu i u Tirani, osjetili smo da je veoma važno da ispričamo našu priču i u Beogradu, u nadi da se neće zaboraviti šta se dogodilo. Na obje strane, pretpostavljam. I veoma nam je drago što smo ovdje da prikažemo izložbu.
Jahona: Uvijek smo željeli da ispričamo istinu o onome što se zaista dogodilo. Mnogo je porodica na Kosovu koje su doživjele isto što i mi. Željeli smo da ispričamo ne samo ljudima u Beogradu, već i cijelom svijetu šta se dogodilo u ratu na Kosovu i onome šta se dogodilo našoj porodici.
Saranda: Mi smo bili porodica, kao i svaka druga. Moja majka je imala snove za sve nas. Moja braća su željela da igraju fudbal, voljeli su fudbal. Bili smo kao i svi drugi. Ne bi trebalo da bude važno koja imena nosimo.
Povodom napada dijela javnosti u Srbiji na ovu izložbu, Saranda kaže kako bi trebalo prvo da je pogledaju.
Saranda: Mislim da bi zaista trebalo da je pogledaju i da je razumiju da bi mogli da imaju mišljenje o njoj. I mislim da bi se njihovo mišljenje promijenilo.
