Kosovo je kao teritorija tokom svoje historije više puta menjalo "gazde" da bi 2008. godine najzad postalo samostalna, premda ne i potpuno suverena država.
Glavna prepreka Kosovu ka ostvarenju pune državnosti jeste to što ga ne priznaje njegov ključni susjed Srbija, kao i njeni partneri u Savjetu bezbjednosti UN, Rusija i Kina. Sa druge strane, nezavisnost Kosova priznalo je oko polovine članica svjetske organizacije, uključujući najmoćnije zapadne sile na čelu sa SAD, prenosi portal "tacno.net".
Ovdje razmatramo razloge zbog kojih bi Srbija ipak trebalo da prelomi i prizna svoju nekada južnu pokrajinu, a danas najmlađeg komšiju.
1. Zato što je Kosovo odavno već faktički nezavisno od Srbije. Srbija već više od 13 godina – to jest od potpisivanja Kumanovskog sporazuma kao formalizacije poraza u sukobu sa NATO – ne vrši nikakvu vlast na teritoriji Kosova. Srbija kao država nema kontrolu čak ni nad tzv. "sjeverom" Kosova, oblašću koju čine četiri opštine smještene sjeverno od rijeke Ibar sa značajno većinskim srpskim stanovništvom. Djelimičan uticaj na politička i razna druga dešavanja u pomenutim opštinama imaju određene interesne grupe povezane sa dijelovima pojedinih partija, što iz vlasti, što iz opozicije, međutim Vlada Srbije, kao zvaničan i jedinstven državni organ, nema u svojim rukama mehanizme da efektivno upravlja tim područjem. O ostatku Kosova tek da ne govorimo.
2. Zbog katastrofalnog menadžmenta. Ili, ako vam se više dopada, zbog užasnih rezultata minulog rada. Otkako je 1912. godine u Prvom balkanskom ratu ponovo zauzela Kosovo, pa sve do 1999., kada ga je opet izgubila, Srbija nikada ne samo da nije uspjela, nego očito nije ni pokušala, da na Kosovu uspostavi princip demokratske pravne države koji jednako važi za sve građane. Obaška što je sa stanovišta etničkih Albanaca, koji su i tada činili većinsku populaciju Kosova, trijumf srpske vojske u Balkanskom ratu predstavljao prije okupaciju od strane Srbije negoli oslobođenje od Turaka.
3. Zato što je priznanje Kosova u interesu same Srbije. Srbija već godinama pokazuje da nije u stanju do kraja kontrolisati događanja čak ni na teritoriji koja je nesporno pod njenom ingerencijom, kamoli tek onoj izvan nje. Nesposobnost duboko urušenih i korumpiranih institucija države Srbije da se obračunaju sa podivljalim nasilnicima, te da iz svojih redova odstrane kriminalizovane pojedince i frakcije koji, umjesto za državu, rade za svakojake krimi-klanove, ozbiljno dovodi u pitanje pravo Srbije da se uopšte nazove državom u punom smislu.
Iako veličina teritorije nije sasvim nebitna, ona sama po sebi ne znači mnogo. Švicarska je relativno mala zemlja, pa joj to nimalo ne smeta da bude izuzetno bogata i savršeno uređena; Rusija je, na drugoj strani, ogromna, a opet jako korumpirana i užasno neravnomjerno razvijena, i po vertikali i po horizontali. Srbija bi izgleda voljela da bude i velika, poput Rusije, i razvijena, poput Švicarske, ne shvatajući da u njenom slučaju te dvije ambicije jedna drugu neminovno isključuju.
4. Iz bezbjednosnih razloga. Srbiji, uz sav kriminal sa kojim nije kadra da izađe na kraj, samo još fali i da joj se Kosovo vrati pod skute. Tim prije što, zbog specifičnih geografskih karakteristika koje pogoduju bujanju nelegalne trgovine, Kosovo, zajedno sa dijelovima susjednih zemalja, po definiciji pripada zoni pojačanog bezbjednosnog rizika, bez obzira ko mu je u datom trenutku "vlasnik". U prvom pasusu pominjani "sjever Kosova", kao faktički ničija zemlja i raj za svakovrsni šverc i kriminal, samo je jedan od primjera koliko je čitav taj region (tromeđa) bezbjednosno, a samim tim i politički, rovit. Da je pametna, Srbija bi gledala da se što prije oslobodi suvišnog balasta umjesto što ga nastoji po svaku cijenu sačuvati.
5. Zato što su i građani Srbije shvatili. Prema svim istraživanjima javnog mnjenja rađenim u posljednje dvije godine, većina građana Srbije priznaje da je Kosovo faktički nezavisno od Srbije. U posljednjoj anketi taj stav su podržale čak dvije trećine ispitanika.
Istini za volju, ogroman broj ih se i dalje protivi formalnom priznanju Kosova od strane Srbije, ali to je mnogo više posljedica tradicionalnog inata oličenog u izreci "da komšiji crkne krava" nego racionalnog razumijevanja realnih državnih, ali prije svega životnih interesa.
6. Zbog Srba na Kosovu. Sve garniture vlasti u Srbiji uporno ističu kako im je zaštita kosovskih Srba osnovni prioritet. Ako su iskreni kada to tvrde, onda bi morali znati da za ostvarenje tog cilja ne postoji efikasniji način od ne samo oficijelnog priznanja, već i uspostavljanja najboljih mogućih odnosa sa Kosovom. Plus što bi time Srbija, kroz demonstraciju državničke i historijske zrelosti, enormno ojačala svoj ugled među glavnim igračima na međunarodnoj političkoj areni i tako potencijalno stekla veoma moćne strateške saveznike, kojih joj inače redovno manjka.
7. Zato što je zasluženo izgubila Kosovo. Srbija se svojim ponašanjem prema kosovskim Albancima u vrijeme dok je vladala Kosovom nepovratno lišila svakog moralnog legitimiteta na bazi kojeg bi eventualno mogla ostvariti pravo da zahthjeva povratak suvereniteta nad bivšom pokrajinom. Štaviše, Srbija nikada nije ni pokušala da se prema tamošnjem albanskom stanovništvu, koje je sve vrijeme bilo i ostalo većinsko, ophodi na bilo kakav drugačiji način osim diskriminacijom i različitim oblicima represije, uključujući i otvoreno nasilje na etničkoj bazi. Teror koji su srbijanske službe bezbjednosti sprovodile nad Albancima na Kosovu tokom devedestih bio je samo kulminacija višedecenijske politike kojom je Srbija kao država samu sebe diskreditovala, kako u očima građana albanske nacionalnosti, tako i dobrog dijela međunarodne zajednice.
8. Zato što većinsko stanovništvo Kosova opravdano odbija da se vrati pod vlast Beograda. Iz pređašnjeg pasusa jasno je i zbog čega. Neko bi se mogao zaletjeti te ustvrditi kako i većina građana Republike Srpske ne prihvata Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu, ali postoje najmanje dva veoma jaka razloga zbog čega se Kosovo i RS nikako ne mogu porediti.
Prvo, Kosovo nije nastalo oružanom agresijom i etničkim čišćenjem koje je država Albanija sprovela nad državom Srbijom, niti je njegova etnodemografska struktura na takav način postala ovakva kakva jeste. Drugo, Republika Bosna i Hercegovina nikada nije vršila ni etničku niti bilo koju drugu diskriminaciju nad svojim građanima srpske nacionalnosti. Za razliku od Srbije, koja je svoje Albance konstantno tretirala kao građane ne drugog nego takoreći n-tog reda.
