Kada je Shpetim Gashi prije dvadesetak godina sa Kosova otišao u Ameriku na studije, iza sebe je imao srednjoškolsko i fakultetsko iskustvo kao rijetko ko na njegovom koledžu.
Umjesto u kabinetima okićenim globusima, matematičkim zadacima i gramatičkim pravilima, Gashi je u srednju školu i na fakultet išao „po starim kućama širom Prištine".
„Uslovi su bili veoma loši... Većinu časova nismo imali, nije bilo dovoljno nastavnika, niti smo mnogo toga naučili", navodi Gashi u razgovoru za BBC na srpskom.
Kosovski Albanci 1991. godine "napustili" su institucije tadašnje Jugoslavije i formirali paralelni obrazovni i zdravstveni sistem.
„Kada je Srbija 1989. ukinula autonomiju Kosova, faktički su ukinuta i sva prava koju su Albanci imali", kaže za BBC Azem Vllasi, dugogodišnji funkcioner sa Kosova u SFRJ.
„Školstvo na albanskom je ukinuto, Albanci su otpuštani iz javnih službi, represija policije i sudstva je bila pod punom primjenom... Zato je to sve urađeno."
Paralelne institucije kosovskih Albanaca trajale su sve do rata 1998. i 1999. između Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) i srpskih bezbjednosnih snaga.
Četvrt vijeka kasnije, a 15 od proglašenja nezavisnosti Kosova, kosovski Srbi u školu i domove zdravlja idu po zasebnom, srpskom sistemu, dok su njihovi politički predstavnici, kao i pripadnici policije, u novembru 2022. napustili kosovske institucije.
„To što se događalo Albancima, sada se nama događa", kaže za BBC na srpskom 53-godišnji Nebojša Simić iz Gračanice, mjesta sa većinskim srpskim stanovništvom.
Međutim, Zoran Anđelković, tokom devedesetih predsjednik Privremenog Izvršnog vijeća Kosova i Metohije, smatra da se današnja i nekadašnja situacija ne mogu porediti.
„To je bio vid pasivnog otpora Albanaca, ne treba se folirati da nije, ali je i on bio moguć zbog poreza nametnutog svakom Albancu na svijetu… Svi su izdvajali, nije bilo hoćeš-nećeš.
„Za razliku od toga, kosovski Srbi danas imaju zvanični sistem države Srbije i ona sve finansira legalnim porezom građana", kaže Anđelković za BBC na srpskom.
Iako Srbija i dalje odbija da prizna nezavisnost Kosova, u toku je diplomatska ofanziva Zapada da se pitanje Kosova riješi, a komplikovan svakodnevni život njegovih stanovnika uprosti.
Briselskim sporazumom iz 2013. ukinuti su srpski pravosudni organi i formirana je jedinstvena Policija Kosova, kada je dogovoreno i formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO), zamišljene kao mehanizam zaštite kosovskih Srba, ali do formiranja i dalje nije došlo.
Milivoje Mihajlović, novinar rođen u Prištini, koji sa Kosova izvještavao za brojne medije, zato priče o paralelnim institucijama smatra „paravanom za pritisak nad Srbima".
„Kosovo pod njima smatra srpske opštine koje ne funkcionišu i možda postoje samo na papiru - nemaju nikakve funkcije i ovlašćenja", navodi on za BBC.
Srpski i albanski đaci u međuvremenu decenijama idu u odvojene škole što Gashi, danas politički analitičar, smatra da „nije dobro ni za jednu stranu".
„Sede u odvojenim učionicama i uče drugačije istorije, pune mržnje... To proizvodi nove generacije koje samo znaju da mrze."
Uvod u paralelni svijet Kosova
Kraj osamdesetih godina, u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ) doneo je vjetrove koji nisu imali toliko veze sa bratstvom i jedinstvom naroda i narodnosti.
U trenutku kada je Berlinski zid pao i u Jugoslaviju doneo pluralizam, na mjesto jedne od centralnih političkih figura uveliko se probijao Slobodan Milošević, koji će ubrzo postati predsjednik Srbije, Savezne Republike Jugoslavije i jedan od ključnih aktera ratova na prostoru SFRJ.
Njegov uspon krenuo je upravo bavljenjem Kosovom, na kojem je dugo bilo tenzija zbog težnji Albanaca za nezavisnom republikom u okviru SFRJ, što je značilo proteste, sukobe i hapšenja.
U martu 1989. godine, Srbija je ukinula autonomiju koje je Kosovo imalo po Ustavu iz 1974. godine, preuzela nadležnosti, institucije, preduzeća i ustanove.
„Svim Albancima koji su radili u javnim službama dat je papir na pola stranice da potpišu da prihvataju nove mjere i vlasti Srbije", navodi Vllasi, koji je ubrzo uhapšen zbog „kontrarevolucionarnih aktivnosti", zbog čega je u zatvoru bio sve do proljeća 1990.
„Ako to potpišu - mogu da ostanu na poslu, što Albanci nisu htjeli da prihvate, pa su protjerani iz institucionalnog sistema."
Na Kosovu je prethodno formiran Demokratski savez Kosova, čiji je dugogodišnji lider Ibrahim Rugova zagovarao pasivni otpor srpskim vlastima, pa su Albanci masovno bojkotovali bilo kakav vid učešća u političkom i društvenom životu Srbije.
„Organizovani su paralelni izbori, izabrana je zasebna Skupština Kosova, da bi u Kačaniku bila proglašena i Republika Kosovo kao ravnopravna jedinica u okviru jugoslovenske federacije ili konfederacije, šta god da ona bude", kaže Vllasi.
Jugoslavija se raspala u krvavom ratu, a većina kosovskih Albanaca sve do sukoba 1999. godine ostala je izvan zvaničnog sistema.
„Prvo je organizovan paralelni sistem obrazovanja u privatnim objektima i kućama, a prema programima koji su bili važeći do ukidanja autonomije", navodi Vllasi.
„Ti uslovi bili su ponižavajući", dodaje kratko.
Vlasti Srbije na to se nisu mnogo obazirale.
„Zašto bismo maltretirali 80 odsto ljudi Kosova koji organizuju da njihova djeca idu u privatnu, a ne u državnu školu?", prisjeća se Anđelković.
Gashi, koji je u to vrijeme bio jedan od đaka u tim školama, smatra da je jedna od ideja paralelnog sistema bila i „da se osvoje simpatije Zapada".
„Više je bilo politike nego obrazovanja... U to vrijeme sam studirao engleski jezik i književnost, ali je na časovima bilo više politike nego Šekspira", kaže Gashi.
„Većinu časova smo propustili - srpski je zamjenjen francuskim, ali njega nikada nismo imali jer nije bilo nastavnika koji bi nam to predavao, mada smo imali ocjene na kraju."
To je, kako kaže, bilo „najbolje što je kosovska elita mogla da uradi kako bi izbjegla rat i podređivanje, ali niko ne želi da njihovo dijete zapravo ide u takve škole".
Obrazovanje je širom svijeta, dodaje kao politički analitičar, korišćeno kao „vid otpora zvaničnim vlastima i potreba da se sačuvaju narativ, kultura i istorija".
Kosovo, 15. oktobar 1998./Getty Images - Pedijatar - kosovski Albanac, pregleda novorođenče na Kosovu
Pored obrazovnog, organizovan je i zaseban zdravstveni sistem.
„U domovima zdravlja i zdravstvenom sistemu, sve je bilo pod srpskom vlašću - ostao je i tamo poneki ljekar Albanac, ali su uglavnom napravljene privatne ambulante", navodi Vllasi.
U njih se, dodaje Gashi, išlo ukoliko je riječ o prehladama, ali operacije nije bilo moguće obaviti, tako da je za to „više korišćen kosovski sistem pod srpskom upravom".
„Državne resurse koji su im odgovarali su koristili, ono što im nije odgovaralo nisu", kaže Anđelković kratko.
Novac za paralelni sistem prikupljan je paralelnim prikupljanjem poreza.
Mihajlović i Anđelković kažu da su tu na meti posebno bili albanski privrednici na Kosovu i, prije svega, albanska dijaspora.
„Imam prijatelje koji su predavali i završili te škole u podrumima... Šta i kako su radili - to sam bog zna, ali opstali su", navodi Mihajlović, nekadašnji urednik Radio Prištine, a kasnije i direktor Radio Beograda.
„To je za njih bila nacionalna stvar, nacionalna borba."
Zdravstvo i obrazovanje - opet
Rat na Kosovu završen je 9. juna 1999. godine potpisivanjem Kumanovskog sporazuma, čime je okončan i rat na Kosovu.
Prema tom sporazumu, Vojska Jugoslavije i srpska policija napustili su Kosovo, a upravljanje je preuzela međunarodna zajednica.
„Ljudi su počeli polako da se vraćaju na posao, uspostavljen je zvaničan zdravstveni i obrazovni sistem", navodi Vllasi.
Potom je došla 2008, kada Kosovo proglašava nezavisnost od Srbije.
Međutim, 15 godina kasnije, na Kosovu i dalje postoje opštinski organi, javna preduzeća, biblioteke, zdravstvene ustanove, osnovne i srednje škole, kao i univerzitet - ukupno više od 70 obrazovnih institucija - koje rade u sistemu Srbije, a koje Kosovo smatra nelegalnim.
Iz budžeta za 2022. godinu, Srbija je izdvojila oko 96 miliona eura za funkcionisanje ovih institucija, piše Radio Slobodna Evropa.
Dijalog Kosova i Srbije o normalizaciji odnosa počeo je 2011. godine, a jedan od ciljeva upravo je bilo ukidanje paralelnih struktura, odnosno njihova integracija u kosovski sistem.
„Postignuti su neki sporazumi koje ne treba potcjenjivati - o integraciji policijske službe, a i sudski sistem je takođe integrisan", kaže Vllasi.
„Sve što Srbi danas na Kosovu imaju na neki način je ugovoreno Briselskim sporazumom."
Međutim, Mihajlović smatra da zasebno obrazovanje i zdravstvo u srpskim sredinama opstaju samo zato što premijer Kosova Albin Kurti „ne želi da ih finansira".
„Ipak, očekujem da uskoro na meti budu škole i univerzitet, posebno taj Prištinski, koji je izmješten u Sjevernu Mitrovicu - on je jedan od najvažnijih stubova opstanka Srba.
„Tamo radi oko 700 profesora, ima na hiljade studenata i sjever Kosova u dobroj mjeri, i u psihološkom i u finansijskom smislu, živi od toga."
Južna Mitrovica, 27. mart 2018./Getty Images - Renovirani stadion u Južnoj Mitrovici nosi ime komandanta OVK Adema Jasharija
Paralelnost života na Kosovu posebno se vidi kroz sport i priču o Trepči, klubu nazvanom po kosovskom rudniku čiji su rudari odigrali važnu ulogu u godinama raspada Jugoslavije.
Do 1999. i rata, u Sjevernoj Mitrovici postojao je FK Trepča - finalista Kupa bivše Jugoslavije u sezoni 1977/1978, kada je poražen od Rijeke - osnovan davne 1932. godine.
Međutim, poslije rata, srpska i albanska strana su se podjelile i osnovale odvojene klubove sa istim imenom.
Klub iz južnog dijela grada, gdje većinski žive Albanci, takmiči se u kosovskom prvenstvu, na stadionu Adem Jashari, nazvanom po legendarnom komandantu OVK.
„Vjerujem da je jedan od glavnih razloga zašto Srbi žele sopstveni obrazovni sistem strah da će im po integraciji u kosovski sistem novi nastavni program biti nametnut.
„Ideja da bi u budućnosti mogli da uče da je Jashari bio heroj je nevjerovatna", kaže Gashi.
Za to vreme se druga Trepča, sa sjedištem u Sjevernoj Mitrovici, gdje većinski žive Srbi, takmiči u šumadijsko-raškoj zoni, četvrtom rangu srpskog fudbala.
Utakmice igraju u Zvečanu, ne u Mitrovici.
„Kada su Albanci napustili institucije, sjećam se da su i igrači FK Priština napustili klub - to je bila direktiva", navodi Nebojša Simić, inače bivši fudbaler.
Pored Prištine, igrao je za Crvenu zvezdu iz Gnjilana, kao i za FK Rudnik Kišnica, za koji kaže da je „tada bio gigant" iz prve kosovske lige.
„Ali igrali su oni fudbal tada po selima, niko im nije branio, kao što smo mi igrali po selima", dodaje 53-godišnji Simić, koji danas radi u Domu kulture u Gračanici.
Na pitanje može li da se živi normalno, odgovara: „Ne može, ali mora".
„Tu smo rođeni, ne odričemo se svoje države i radimo po sistemu Republike Srbije", navodi.
„Na političarima, predsjednicima i premijerima je da se dogovore o našem statusu - običan narod ne može ništa da promjeni dok se glavešine ne dogovore i nađu zajednički jezik."
Posljednjih godina intenzivirani su napori Zapada o pitanju Kosova, pa je postignut i Sporazum o normalizaciji odnosa na osnovu prijedloga Evropske unije.
Ipak, u praksi se malo toga mijenja na bolje, a odredbe sporazuma i dalje se nalaze samo na papiru.
Budućnost
Međutim, tokom 2022. došlo je do novih tenzija koje i dalje traju.
Srbi su prvo napustili kosovske institucije i policiju, da bi potom masovno bojkotovali i izbore u četiri opštine na sjeveru Kosova gdje su većinski narod.
Na tim izborima izlaznost je bila tek nekoliko procenata, ali su i pored toga vlasti Kosova naložile novoizabranim gradonačelnicima - etničkim Albancima - da odu na posao, čemu su se Srbi protivili i organizovali su proteste ispred opštinskih zgrada.
Tokom protesta je bilo nereda između Srba i Policije Kosova, a nekoliko dana kasnije i Srba sa pripadnicima KFOR-a i kosovskim specijalcima, kada je bilo i povređenih.
Život se za to vrijeme nastavlja.
„Teško je, čini mi se da je sve teže i teže… Nema perspektive za omladinu", navodi Simić.
„Ljudi upisuju djecu u škole i fakultete u Srbiji, jer ovdje čak i da završe nešto, nemaju gdje da se zaposle, nema jakih firmi da kažeš 'evo, tu ćemo da radimo'.
„U Gračanici ima par marketa, kafanica i to je to, Srba je sve manje i manje."
Za to vrijeme, decenijama traje, kako kaže, „pritisak i tortura od kosovskih Albanaca".
Na pitanje misli li da će se situacija nekada normalizovati, odgovara: „Nisam optimista".
Sedamdesetčetvorogodišnji Azem Vllasi ipak smatra da je situacija na Kosovu „normalna".
„Živi se normalno, ali se u Beogradu, prije svega od Vučića, koji se kao nešto brine o Kosovu, stvara predstava da kosovski Srbi maltene žive kao u nekom paklu", kaže.
„To je propaganda kao prije 30 godina, to nije tačno… Svi imaju jednaka prava na Kosovu."
Do kada će onda trajati paralelni svijet Kosova?
„Pojma nemam", odgovara Vllasi kratko.
Gashi smatra da je za promjenu i bilo kakvu integraciju potrebno „malo više razumijevanja i poštovanja prema drugima", dosta kompromisa, kao i da se jedni drugih ne plaše.
„Ono što Albanci smatraju integracijom Srba, Srbi vide kao podređivanje sistemu kojim dominiraju Albanci.
„Zato je potrebno poštovanje za prošlost, stavove druge strane i razumevanje za budućnost."
U oba slučaja, kaže, glavna odgovornost je na većini.
„Tokom devedesetih je neuspjeh srpskog društva kao većinskog bio taj što nije napravljen kompromis sa Albancima.
„Sada mislim da je odgovornost na albanskoj zajednici, kao većinskoj, da nađe kompromis sa Srbima."
„Uslovi su bili veoma loši... Većinu časova nismo imali, nije bilo dovoljno nastavnika, niti smo mnogo toga naučili", navodi Gashi u razgovoru za BBC na srpskom.
Kosovski Albanci 1991. godine "napustili" su institucije tadašnje Jugoslavije i formirali paralelni obrazovni i zdravstveni sistem.
„Kada je Srbija 1989. ukinula autonomiju Kosova, faktički su ukinuta i sva prava koju su Albanci imali", kaže za BBC Azem Vllasi, dugogodišnji funkcioner sa Kosova u SFRJ.
„Školstvo na albanskom je ukinuto, Albanci su otpuštani iz javnih službi, represija policije i sudstva je bila pod punom primjenom... Zato je to sve urađeno."
Paralelne institucije kosovskih Albanaca trajale su sve do rata 1998. i 1999. između Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) i srpskih bezbjednosnih snaga.
Četvrt vijeka kasnije, a 15 od proglašenja nezavisnosti Kosova, kosovski Srbi u školu i domove zdravlja idu po zasebnom, srpskom sistemu, dok su njihovi politički predstavnici, kao i pripadnici policije, u novembru 2022. napustili kosovske institucije.
„To što se događalo Albancima, sada se nama događa", kaže za BBC na srpskom 53-godišnji Nebojša Simić iz Gračanice, mjesta sa većinskim srpskim stanovništvom.
Međutim, Zoran Anđelković, tokom devedesetih predsjednik Privremenog Izvršnog vijeća Kosova i Metohije, smatra da se današnja i nekadašnja situacija ne mogu porediti.
„To je bio vid pasivnog otpora Albanaca, ne treba se folirati da nije, ali je i on bio moguć zbog poreza nametnutog svakom Albancu na svijetu… Svi su izdvajali, nije bilo hoćeš-nećeš.
„Za razliku od toga, kosovski Srbi danas imaju zvanični sistem države Srbije i ona sve finansira legalnim porezom građana", kaže Anđelković za BBC na srpskom.
Iako Srbija i dalje odbija da prizna nezavisnost Kosova, u toku je diplomatska ofanziva Zapada da se pitanje Kosova riješi, a komplikovan svakodnevni život njegovih stanovnika uprosti.
Briselskim sporazumom iz 2013. ukinuti su srpski pravosudni organi i formirana je jedinstvena Policija Kosova, kada je dogovoreno i formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO), zamišljene kao mehanizam zaštite kosovskih Srba, ali do formiranja i dalje nije došlo.
Milivoje Mihajlović, novinar rođen u Prištini, koji sa Kosova izvještavao za brojne medije, zato priče o paralelnim institucijama smatra „paravanom za pritisak nad Srbima".
„Kosovo pod njima smatra srpske opštine koje ne funkcionišu i možda postoje samo na papiru - nemaju nikakve funkcije i ovlašćenja", navodi on za BBC.
Srpski i albanski đaci u međuvremenu decenijama idu u odvojene škole što Gashi, danas politički analitičar, smatra da „nije dobro ni za jednu stranu".
„Sede u odvojenim učionicama i uče drugačije istorije, pune mržnje... To proizvodi nove generacije koje samo znaju da mrze."
Uvod u paralelni svijet Kosova
Kraj osamdesetih godina, u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ) doneo je vjetrove koji nisu imali toliko veze sa bratstvom i jedinstvom naroda i narodnosti.
U trenutku kada je Berlinski zid pao i u Jugoslaviju doneo pluralizam, na mjesto jedne od centralnih političkih figura uveliko se probijao Slobodan Milošević, koji će ubrzo postati predsjednik Srbije, Savezne Republike Jugoslavije i jedan od ključnih aktera ratova na prostoru SFRJ.
Njegov uspon krenuo je upravo bavljenjem Kosovom, na kojem je dugo bilo tenzija zbog težnji Albanaca za nezavisnom republikom u okviru SFRJ, što je značilo proteste, sukobe i hapšenja.
U martu 1989. godine, Srbija je ukinula autonomiju koje je Kosovo imalo po Ustavu iz 1974. godine, preuzela nadležnosti, institucije, preduzeća i ustanove.
„Svim Albancima koji su radili u javnim službama dat je papir na pola stranice da potpišu da prihvataju nove mjere i vlasti Srbije", navodi Vllasi, koji je ubrzo uhapšen zbog „kontrarevolucionarnih aktivnosti", zbog čega je u zatvoru bio sve do proljeća 1990.
„Ako to potpišu - mogu da ostanu na poslu, što Albanci nisu htjeli da prihvate, pa su protjerani iz institucionalnog sistema."
Na Kosovu je prethodno formiran Demokratski savez Kosova, čiji je dugogodišnji lider Ibrahim Rugova zagovarao pasivni otpor srpskim vlastima, pa su Albanci masovno bojkotovali bilo kakav vid učešća u političkom i društvenom životu Srbije.
„Organizovani su paralelni izbori, izabrana je zasebna Skupština Kosova, da bi u Kačaniku bila proglašena i Republika Kosovo kao ravnopravna jedinica u okviru jugoslovenske federacije ili konfederacije, šta god da ona bude", kaže Vllasi.
Jugoslavija se raspala u krvavom ratu, a većina kosovskih Albanaca sve do sukoba 1999. godine ostala je izvan zvaničnog sistema.
„Prvo je organizovan paralelni sistem obrazovanja u privatnim objektima i kućama, a prema programima koji su bili važeći do ukidanja autonomije", navodi Vllasi.
„Ti uslovi bili su ponižavajući", dodaje kratko.
Vlasti Srbije na to se nisu mnogo obazirale.
„Zašto bismo maltretirali 80 odsto ljudi Kosova koji organizuju da njihova djeca idu u privatnu, a ne u državnu školu?", prisjeća se Anđelković.
Gashi, koji je u to vrijeme bio jedan od đaka u tim školama, smatra da je jedna od ideja paralelnog sistema bila i „da se osvoje simpatije Zapada".
„Više je bilo politike nego obrazovanja... U to vrijeme sam studirao engleski jezik i književnost, ali je na časovima bilo više politike nego Šekspira", kaže Gashi.
„Većinu časova smo propustili - srpski je zamjenjen francuskim, ali njega nikada nismo imali jer nije bilo nastavnika koji bi nam to predavao, mada smo imali ocjene na kraju."
To je, kako kaže, bilo „najbolje što je kosovska elita mogla da uradi kako bi izbjegla rat i podređivanje, ali niko ne želi da njihovo dijete zapravo ide u takve škole".
Obrazovanje je širom svijeta, dodaje kao politički analitičar, korišćeno kao „vid otpora zvaničnim vlastima i potreba da se sačuvaju narativ, kultura i istorija".
Kosovo, 15. oktobar 1998./Getty Images - Pedijatar - kosovski Albanac, pregleda novorođenče na Kosovu
Pored obrazovnog, organizovan je i zaseban zdravstveni sistem.
„U domovima zdravlja i zdravstvenom sistemu, sve je bilo pod srpskom vlašću - ostao je i tamo poneki ljekar Albanac, ali su uglavnom napravljene privatne ambulante", navodi Vllasi.
U njih se, dodaje Gashi, išlo ukoliko je riječ o prehladama, ali operacije nije bilo moguće obaviti, tako da je za to „više korišćen kosovski sistem pod srpskom upravom".
„Državne resurse koji su im odgovarali su koristili, ono što im nije odgovaralo nisu", kaže Anđelković kratko.
Novac za paralelni sistem prikupljan je paralelnim prikupljanjem poreza.
Mihajlović i Anđelković kažu da su tu na meti posebno bili albanski privrednici na Kosovu i, prije svega, albanska dijaspora.
„Imam prijatelje koji su predavali i završili te škole u podrumima... Šta i kako su radili - to sam bog zna, ali opstali su", navodi Mihajlović, nekadašnji urednik Radio Prištine, a kasnije i direktor Radio Beograda.
„To je za njih bila nacionalna stvar, nacionalna borba."
Zdravstvo i obrazovanje - opet
Rat na Kosovu završen je 9. juna 1999. godine potpisivanjem Kumanovskog sporazuma, čime je okončan i rat na Kosovu.
Prema tom sporazumu, Vojska Jugoslavije i srpska policija napustili su Kosovo, a upravljanje je preuzela međunarodna zajednica.
„Ljudi su počeli polako da se vraćaju na posao, uspostavljen je zvaničan zdravstveni i obrazovni sistem", navodi Vllasi.
Potom je došla 2008, kada Kosovo proglašava nezavisnost od Srbije.
Međutim, 15 godina kasnije, na Kosovu i dalje postoje opštinski organi, javna preduzeća, biblioteke, zdravstvene ustanove, osnovne i srednje škole, kao i univerzitet - ukupno više od 70 obrazovnih institucija - koje rade u sistemu Srbije, a koje Kosovo smatra nelegalnim.
Iz budžeta za 2022. godinu, Srbija je izdvojila oko 96 miliona eura za funkcionisanje ovih institucija, piše Radio Slobodna Evropa.
Dijalog Kosova i Srbije o normalizaciji odnosa počeo je 2011. godine, a jedan od ciljeva upravo je bilo ukidanje paralelnih struktura, odnosno njihova integracija u kosovski sistem.
„Postignuti su neki sporazumi koje ne treba potcjenjivati - o integraciji policijske službe, a i sudski sistem je takođe integrisan", kaže Vllasi.
„Sve što Srbi danas na Kosovu imaju na neki način je ugovoreno Briselskim sporazumom."
Međutim, Mihajlović smatra da zasebno obrazovanje i zdravstvo u srpskim sredinama opstaju samo zato što premijer Kosova Albin Kurti „ne želi da ih finansira".
„Ipak, očekujem da uskoro na meti budu škole i univerzitet, posebno taj Prištinski, koji je izmješten u Sjevernu Mitrovicu - on je jedan od najvažnijih stubova opstanka Srba.
„Tamo radi oko 700 profesora, ima na hiljade studenata i sjever Kosova u dobroj mjeri, i u psihološkom i u finansijskom smislu, živi od toga."
Južna Mitrovica, 27. mart 2018./Getty Images - Renovirani stadion u Južnoj Mitrovici nosi ime komandanta OVK Adema Jasharija
Paralelnost života na Kosovu posebno se vidi kroz sport i priču o Trepči, klubu nazvanom po kosovskom rudniku čiji su rudari odigrali važnu ulogu u godinama raspada Jugoslavije.
Do 1999. i rata, u Sjevernoj Mitrovici postojao je FK Trepča - finalista Kupa bivše Jugoslavije u sezoni 1977/1978, kada je poražen od Rijeke - osnovan davne 1932. godine.
Međutim, poslije rata, srpska i albanska strana su se podjelile i osnovale odvojene klubove sa istim imenom.
Klub iz južnog dijela grada, gdje većinski žive Albanci, takmiči se u kosovskom prvenstvu, na stadionu Adem Jashari, nazvanom po legendarnom komandantu OVK.
„Vjerujem da je jedan od glavnih razloga zašto Srbi žele sopstveni obrazovni sistem strah da će im po integraciji u kosovski sistem novi nastavni program biti nametnut.
„Ideja da bi u budućnosti mogli da uče da je Jashari bio heroj je nevjerovatna", kaže Gashi.
Za to vreme se druga Trepča, sa sjedištem u Sjevernoj Mitrovici, gdje većinski žive Srbi, takmiči u šumadijsko-raškoj zoni, četvrtom rangu srpskog fudbala.
Utakmice igraju u Zvečanu, ne u Mitrovici.
„Kada su Albanci napustili institucije, sjećam se da su i igrači FK Priština napustili klub - to je bila direktiva", navodi Nebojša Simić, inače bivši fudbaler.
Pored Prištine, igrao je za Crvenu zvezdu iz Gnjilana, kao i za FK Rudnik Kišnica, za koji kaže da je „tada bio gigant" iz prve kosovske lige.
„Ali igrali su oni fudbal tada po selima, niko im nije branio, kao što smo mi igrali po selima", dodaje 53-godišnji Simić, koji danas radi u Domu kulture u Gračanici.
Na pitanje može li da se živi normalno, odgovara: „Ne može, ali mora".
„Tu smo rođeni, ne odričemo se svoje države i radimo po sistemu Republike Srbije", navodi.
„Na političarima, predsjednicima i premijerima je da se dogovore o našem statusu - običan narod ne može ništa da promjeni dok se glavešine ne dogovore i nađu zajednički jezik."
Posljednjih godina intenzivirani su napori Zapada o pitanju Kosova, pa je postignut i Sporazum o normalizaciji odnosa na osnovu prijedloga Evropske unije.
Ipak, u praksi se malo toga mijenja na bolje, a odredbe sporazuma i dalje se nalaze samo na papiru.
Budućnost
Međutim, tokom 2022. došlo je do novih tenzija koje i dalje traju.
Srbi su prvo napustili kosovske institucije i policiju, da bi potom masovno bojkotovali i izbore u četiri opštine na sjeveru Kosova gdje su većinski narod.
Na tim izborima izlaznost je bila tek nekoliko procenata, ali su i pored toga vlasti Kosova naložile novoizabranim gradonačelnicima - etničkim Albancima - da odu na posao, čemu su se Srbi protivili i organizovali su proteste ispred opštinskih zgrada.
Tokom protesta je bilo nereda između Srba i Policije Kosova, a nekoliko dana kasnije i Srba sa pripadnicima KFOR-a i kosovskim specijalcima, kada je bilo i povređenih.
Život se za to vrijeme nastavlja.
„Teško je, čini mi se da je sve teže i teže… Nema perspektive za omladinu", navodi Simić.
„Ljudi upisuju djecu u škole i fakultete u Srbiji, jer ovdje čak i da završe nešto, nemaju gdje da se zaposle, nema jakih firmi da kažeš 'evo, tu ćemo da radimo'.
„U Gračanici ima par marketa, kafanica i to je to, Srba je sve manje i manje."
Za to vrijeme, decenijama traje, kako kaže, „pritisak i tortura od kosovskih Albanaca".
Na pitanje misli li da će se situacija nekada normalizovati, odgovara: „Nisam optimista".
Sedamdesetčetvorogodišnji Azem Vllasi ipak smatra da je situacija na Kosovu „normalna".
„Živi se normalno, ali se u Beogradu, prije svega od Vučića, koji se kao nešto brine o Kosovu, stvara predstava da kosovski Srbi maltene žive kao u nekom paklu", kaže.
„To je propaganda kao prije 30 godina, to nije tačno… Svi imaju jednaka prava na Kosovu."
Do kada će onda trajati paralelni svijet Kosova?
„Pojma nemam", odgovara Vllasi kratko.
Gashi smatra da je za promjenu i bilo kakvu integraciju potrebno „malo više razumijevanja i poštovanja prema drugima", dosta kompromisa, kao i da se jedni drugih ne plaše.
„Ono što Albanci smatraju integracijom Srba, Srbi vide kao podređivanje sistemu kojim dominiraju Albanci.
„Zato je potrebno poštovanje za prošlost, stavove druge strane i razumevanje za budućnost."
U oba slučaja, kaže, glavna odgovornost je na većini.
„Tokom devedesetih je neuspjeh srpskog društva kao većinskog bio taj što nije napravljen kompromis sa Albancima.
„Sada mislim da je odgovornost na albanskoj zajednici, kao većinskoj, da nađe kompromis sa Srbima."
