PRAVOSUĐE
Broj presuda za ratne zločine donetih na Kosovu od 1999. godine pa do danas pokazuje da su zakazali svi – i UNMIK, i EULEX, i kosovski pravosudni sistem. To pokazuje istraživanje Kosovskog instituta za pravdu.
"Amnestija za ratne zločine na Kosovu" – naslov je jednog istraživanja koje otkriva detalje o suđenjima za ratne zločine na Kosovu. Istraživanje koje je objavio Kosovski institut za pravdu (KLI) pokriva tri perioda – poslijeratni, do 2008, kada je Kosovom u potpunosti upravljala misija UNMIK-a, zatim period misije misije EULEX-a, kada su nadležnosti u pravosuđu bile u potpunosti na toj misiji, i na kraju period nakon što su te nadležnosti prenete na kosovske institucije, piše Deutsche welle na srpskom jeziku.

„U periodu od oktobra 1999, do juna 2020. godine, UNMIK, EULEX i lokalne sudije, doneli su ukupno 40 pravosnažnih presuda, 35 protiv Albanaca i četiri protiv Srba“, navodi se u istraživanju.

O tome za DW govori Ehat Miftaraj, izvršni direktor KLI: „Od 2000. do 2008. UNMIK-ova misija podnela je prijave protiv troje Srba, 19 Albanaca i jednog Crnogorca. Ali ta misija uspjela je da za sve te slučajeve osudi samo jednu osobu za ratne zločine. Po završetku misije Unmika, odgovornost je preneta na Evropsku misiju EULEX, koja je djelovala od 2009. do 2018. godine, ali je ta misija izvršna ovlašćenja imala do 2014. godine, kada ih je prenela na lokalne organe Kosova“.

EULEX je tokom tog perioda podigao optužnice za ratne zločine protiv 11 Srba i 39 Albanaca, Crnogorca i osoba iz ostalih zajednica. Od 2014. godine, kada su te nadležnosti prenete na lokalne vlasti, odnosno na Specijalno tužilaštvo Kosova, ono je uspjelo je da podigne optužnice protiv 39 osoba, ali do juna 2020. godine nije bilo nijedne pravosnažne presude.

Nečinjenje je praktično amnestija

„Ako dakle posmatramo te statističke podatke, ispada da su od završetka rata preko 70 odsto optuženih kojima je suđeno za ratne zločine bili kosovski Albanci, 20 odsto Srbi i 10 odsto pripadnici ostalih etničkih grupa“, ukazuje Miftaraj.


Ehat Miftaraj, izvršni direktor KLI

Iz istraživanja „Amnestija za ratne zločine na Kosovu“ zaključuje se da obe međunarodne misije nisu dovoljno izvršile svoje odgovornosti u procesuiranju ratnih zločinaca. Obe ove misije, prema Miftaraju, očigledno su imale za cilj održavanje statusa kvo, čime je naneta velika šteta samoj pravdi.

„Čini se da su obe ove misije imale ideju da zadrže status kvo i da svojim nečinjenjem, odnosno time što ne istražuju ratne zločine na Kosovu, pomažu u postizanju sporazuma o pomirenju između Srba i Albanaca. Ali kada tome dodamo činjenicu da smo u prošlom ratu imali najmanje 13.000 albanskih i drugih žrtava, kao i ratne zločine koji su povezani sa etničkim čišćenjem i drugim krivičnim djelima, na kraju se ispostavlja da imamo samo jednu osobu koja je osuđena za ratne zločine. To dovodi do zaključka da su te dvije misije izvršile punu amnestiju za počinioce ratnih zločina“, ocjenjuje Miftaraj.

Istu logiku su, smatra direktor KLI, slijedile i kosovske institucije, nakon što je odgovornost preneta na njih. „Nijedna vlada, niti institucija nije u svom političkom programu kao prioritet imala tretman ratnih zločina kao prioritet“, naglašava Miftaraj.

„Druge bivše jugoslovenske države, koje se suočavaju sa istim problemima, poput Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, usvojile su strategije na nivou vlada i skupština, kojima su dodjeljivale sredstva za istragu i procesuiranje ratnih zločina na njihovim teritorijama. Kosovo je to potpuno zanemarilo“, kaže Miftaraj i navodi primjer Hrvatske koja je nakon rata u roku od tri godine istraživala, procesuirala i osudila približno hiljadu ljudi koji su počinili ratne zločine.

Nedostatak svjedoka

Slično istraživanje, pod naslovom „Pregled suđenja za ratne zločine na Kosovu u periodu 1999-2018“, uradio je Fond za humanitarno pravo (FHD). Koordinatorka projekta, Anka Kurteshi Hajdari, kaže da su glavni problem tako malog broja presuda nedostatak svjedoka, odnosno to što ljudi ne žele da svjedoče. Problem je takođe i nedostatak saradnje između Kosova i Srbije, kao i to što mali broj tužilaca radi na tim predmetima“.

„Čak i sada imamo samo jednog ili dva tužioca koji se bave ratnim zločinima, što je nedovoljno. Ipak, glavni problem je sve manji broj svjedoka i dokaza. Ljudi u međuvremenu umiru i sada je mnogo teže istraživati slučajeve i suditi počiniocima. Ranije je bilo to jednostavnije, ali nije urađeno“, kaže Hajdari.


Po završetku misije UNMIK-a, odgovornost je preneta na EULEX

Kosovo još uvijek nema pravnu osnovu za suđenja za ratne zločine u odsustvu, što predstavlja dodatnu poteškoću u procesuiranju onih koji ne žive na Kosovu. Prije nekog vremena, šef EULEX-a Lars-Gunar Vigemark izjavio je da bi „promjena zakona bila dobrodošla“. Međutim, Nacrt zakona o krivičnom postupku, u kojem se obrađuje pitanje suđenja u odsustvu, još uvijek je u fazi razmatranja u Ministarstvu pravde u Prištini.

Obrazloženje je, prema izjavi Specijalnog tužilaštva Republike Kosovo, da je „neophodno ispuniti uslove koji se u praksi teško mogu ostvariti onako kako su definisani u slučajevima kada se traženo lice nalazi u Srbiji“. U junu 2020. godine Venecijanska komisija dala je svoje mišljenje o kosovskom zakonu i napomenula da „prema međunarodnom humanitarnom pravu i standardima, suđenje u odsustvu nije nekompatibilno sa pravom na pravično suđenje“. Šef misije EULEX-a Vigemark ukazuje, međutim, da je „takva vrsta suđenja dozvoljena samo u posebnim okolnostima i pod uslovom da su za okrivljene predviđene efikasne zaštitne mjere“.

Još jedno pitanje vezano za ratne zločine na Kosovu jeste pitanje zaštite svjedoka. Smatra se da je nesigurnost svjedoka razlog za osnivanje Specijalnog suda u Hagu. Ehat Miftaraj zato kritikuje međunarodne misije, ali i lokalne institucije:

„Sama činjenica da Kosovo danas ima program za zaštitu svjedoka, da ima Komisiju za zaštitu svjedoka, i da ova Komisija nije tretirala nijednog jedinog zaštićenog svjedoka, dokazuje da Kosovo ima sistematski problem. Neuspjeh zaštite svjedoka bio je jedan od velikih problema i tokom misije UNMIK-a i EULEX-a, tako da se taj problem očigledno nastavlja i sa Specijalnim sudom, čije je sjedište prebačeno u Hagu“, kaže Miftaraj.


Da li je Specijalni sud u Hagu „jednoentitetski“?

Sud u Hagu je počeo sa suđenjima bivšem predsjedniku Kosova Hashimu Thaçiju i drugim bivšim liderima UÇK. Oni se terete za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Na Kosovu se vodi rasprava o tome da li je taj Specijalni sud sa sjedištem u Hagu „jednoentitetski“, jer će se baviti samo navodima iz izvještaja Savjeta Evrope, koje je sačinio Švicarac Dick Marti, a gdje se za zločine terete samo bivši pripadnici UÇK.
 


Hashim Thaçi pred Specijalnim sudom u Hagu

Šef Fonda za humanitarno pravo za Kosovo Bekim Blakaj ne slaže se međutim s tim procjenama: „Ne vjerujem da pravdu treba tretirati tako da se kaže da prvo treba suditi za zločine koje su počinili Srbi, a potom Albanci. Prvo i najvažnije jeste da počinioci izvedeu pred lice pravde kad god je to moguće i koliko god je to moguće. Specijalni sud ne sprečava druge sudove na Kosovu i u Srbiji da procesuiraju druge slučajeve. Mislim da bi politička elita i civilno društvo trebalo da energiju usmere na suđenja za ratne zločine koji su počinili sve, a ne da raspravljaju o tome ko je počinio više zločina. Dakle, gdjegod da postoje dokazi, oni moraju da se iznesu i da se počinioci kazne za počinjene zločine“, kaže Blakaj.

Istog mišljenja je i Miftaraj: „Specijalni sud možda može da sudi samo za ratne zločine koje su navodno počinili pripadnici UÇK. Republika Kosovo, međutim, ima mandat, ovlašćenja, odgovornosti i obavezu da istražuje sve ratne zločine na Kosovu. To znači da Kosovo mora da ima volju i mora da istraži i procesuira sve ratne zločine na Kosovu, bez obzira ko ih je počinio“, kaže Miftaraj.