Bračni par Cvetković, Sunčica i Siniša, koji su se poslije izbeglištva 1999. godine vratili u Prizren prije oko devet godina, jedini su Srbi u ovom drevnom gradu koji se bave filigranstvom i uglavnom od toga žive.
Siniša Cvetković je jedini Srbin koji se u Prizrenu bavi filigranskim zanatom više od 40 godina.
Siniša se školovao za filigranistu. Završio je četvorogodišnju školu i učio od prizrenskih majstora filigrana - Albanaca katolika, koji su se bavili ovim drevnim zanatom. Nema predmeta koji ne umije da napravi.
“Zato je taj filigran beskrajan zanat. Sve što se nacrta može da se napravi”, kaže Siniša.
Tokom posljednjeg rata napustio je Kosovo i posljednjih 9 godina vratio se u ovaj grad da se bavi ovom zanatom.
Prema njegovim riječima, ljudi iz Prizrena pomogli su mu da se vrati u ovaj posao dajući mu materijale i alate, na čemu im je puno zahvalan.
Čak negira da je ikada bilo problema ili etničkih podjela u multietničkom gradu.
“Ovaj zanat veoma cijenim. Želeo sam da napravim nešto više osim improvizovane radionice na stolu u kući, ali su me odbili gdje god sam konkurisao za podsticajna sredstva ili donacije. Izgleda da su važniji kolači od toga da jedan Srbin sačuva ovaj drevni umjetnički zanat”, priča Siniša.
Tako se u početku za materijal snašao uz pomoć komšija katolika. Sa njima sarađuje, razmjenjuju ideje. U kući ima veliki broj ukrasnih predmeta i komada nakita izrađenih od srebra u svojoj maloj radionici. Prodaje ih pomalo u crkvi, nešto u Bogosloviji i ponekom turisti.
Smatra da od ovog zanata može da se živi.
“Osim srebrnih niti potrebni su strpljenje, vješte ruke i dobar vid”, ističe Cvetković.
U poslu mu pomaže supruga Sunčica, koja heklicom od srebrnih niti pravi primjerke nakita i predmeta od kojih zastaje dah.
“Pomažem suprugu da bih i ja bila od koristi. I sama sam se još prije 30 godina bavila ovim što i danas radim. Nekome se čini da je lako heklati, ali srebrna nit nije konac, morate da radite kako se ona savija, a ne kako vi hoćete. Jedan pogrešan potez i onda - mora sve ispočetka”, objašnjava Sunčica.
Inače, filigran je drevna tehnika umjetničke obrade zlata i srebra. Najpoznatiji pravi majstori filigrana i danas su u Prizrenu.
Siniša se školovao za filigranistu. Završio je četvorogodišnju školu i učio od prizrenskih majstora filigrana - Albanaca katolika, koji su se bavili ovim drevnim zanatom. Nema predmeta koji ne umije da napravi.
“Zato je taj filigran beskrajan zanat. Sve što se nacrta može da se napravi”, kaže Siniša.
Tokom posljednjeg rata napustio je Kosovo i posljednjih 9 godina vratio se u ovaj grad da se bavi ovom zanatom.
Prema njegovim riječima, ljudi iz Prizrena pomogli su mu da se vrati u ovaj posao dajući mu materijale i alate, na čemu im je puno zahvalan.
Čak negira da je ikada bilo problema ili etničkih podjela u multietničkom gradu.
“Ovaj zanat veoma cijenim. Želeo sam da napravim nešto više osim improvizovane radionice na stolu u kući, ali su me odbili gdje god sam konkurisao za podsticajna sredstva ili donacije. Izgleda da su važniji kolači od toga da jedan Srbin sačuva ovaj drevni umjetnički zanat”, priča Siniša.
Tako se u početku za materijal snašao uz pomoć komšija katolika. Sa njima sarađuje, razmjenjuju ideje. U kući ima veliki broj ukrasnih predmeta i komada nakita izrađenih od srebra u svojoj maloj radionici. Prodaje ih pomalo u crkvi, nešto u Bogosloviji i ponekom turisti.
Smatra da od ovog zanata može da se živi.
“Osim srebrnih niti potrebni su strpljenje, vješte ruke i dobar vid”, ističe Cvetković.
U poslu mu pomaže supruga Sunčica, koja heklicom od srebrnih niti pravi primjerke nakita i predmeta od kojih zastaje dah.
“Pomažem suprugu da bih i ja bila od koristi. I sama sam se još prije 30 godina bavila ovim što i danas radim. Nekome se čini da je lako heklati, ali srebrna nit nije konac, morate da radite kako se ona savija, a ne kako vi hoćete. Jedan pogrešan potez i onda - mora sve ispočetka”, objašnjava Sunčica.
Inače, filigran je drevna tehnika umjetničke obrade zlata i srebra. Najpoznatiji pravi majstori filigrana i danas su u Prizrenu.
