Inauguracija Donalda Trumpa kao predsjednika SAD neće uticati na Balkan u smislu nove aktivne politike Vašingtona, već prije u odsustvu bilo kakve politike prema ovoj regiji koja će biti još niže na listi prioriteta nego u slučaju prethodnih američkih administracija, što može proširiti manevarski prostor za djelovanje raznih nacionalističkih i drugih nazadnih snaga.
Takođe, promijene mogu podstaći nerealna očekivanja odnosno pogrešne procjene domaćih lidera kakvu bi politiku Trump mogao da vodi prema Balkanu i, shodno tome, rizične kalkulacije – prije svega srpskih nacionalista u cilju ispravljanja, kako doživljavaju, "nepravednih rješenja" iz 1990-ih - što bi i onako nestabilno i napeto stanje u regiji učinile još zapaljivijim.
Trumpova najava popuštanja zategnutosti u odnosima sa Rusijom, te kritike na račun NATO i EU, izazivaju najblaže rečeno nelagodu u pojedinim balkanskim zemljama, prije svega BiH, Kosovu, Crnoj Gori i Hrvatskoj, koje su se od devedesetih oslanjale na zapadnu podršku u dobijanju a potom očuvanju nacionalne nezavisnosti i teritorijalnog integriteta.
Da li će Rusija priznati Kosovo zarad Krima?
Eventualni dogovor sa Putinom o globalnim pitanjima mogao bi rezultirati ostavljanjem većeg prostora Rusiji na Balkanu, koja svih ovih godina nastoji da ojača uticaj u situaciji kada sve zemlje regije teže članstvu u EU a većina i u NATO.
Jedna od spornih tačaka u odnosima Rusije i SAD je širenje Sjevernoatlantske alijanse na Istok, čemu se Kremlj žestoko protivi. Ukoliko Trump pretoči svoje kritike na račun NATO-a da je zastarjela organizacija i u konkretnu politiku, onda bi to u slučaju Balkana značilo odlaganje na neodređeno vrijeme prijema Makedonije, Kosova i BiH koji se suočavaju i sa drugim preprekama na putu ka ovoj organizaciji. Istovremeno, popustio bi pritisak na Srbiju koja je proglasila vojnu neutralnost.
U radikalnijem razvoju događaja, po ocjeni nekih analitičara poput njemačkog Ziba Jansena, moguć je čak i scenario da SAD povuku preostale vojnike sa Balkana, što bi moglo da stvori bezbjednosni vakum na Kosovu koje nema sopstvenu armiju, te se oslanja na međunarodne snage u zaštiti granica. To bi ojačalo ambicije Srbije da pripoji sjever Kosova na kome inače ima veliki uticaj.
Istovremeno, moguć je i potpuno drugačiji scenario da u tom sveobuhvatnom sporazumu Moskve i Vašingtona, Kremlj, zarad američkog prihvatanja aneksije Krima, prizna Kosovo – što pominje britanska analitičarka Mary Dejevsky.
Iako na prvi pogled djeluje malo vjerovatna, to nije i bezizgledna opcija imajući u vidu važnost Krima za Rusiju. Tim prije, ako bi se u tom paketu našlo i američko prihvatanje nezavisnosti gruzijskih secesionističkih oblasti Abhazije i Južne Osetije u kojima je razmještena ruska armija, kao i zadržavanje uticaja Kremlja u moldavskoj separatističkoj regiji Pridljestrovlju.
To bi bio veliki udar za rusku saveznicu Srbiju i dramatično bi promijenilo geostratešku dinamiku na Balkanu.
Nisko na listi prioriteta Vašingtona
Naravno, mnogo je nepoznanica i jedino se može nagađati kako će se Trumpov izbor odraziti na Balkan. Jedno su predizborna obećanja, a drugo politička realnost koja je isprepletana kao zmijsko gnezdo, odnosno Hidra, pogotovo u današnjem svijetu. U tom kontekstu treba imati u vidu i veoma složenu strukturu odnosa SAD i Rusije još od Drugog svjetskog rata od kada su uglavnom bili suparnici, na momente neprijatelji na ivici rata, a takoreći nikada istinski partneri, osim u vrijeme predsjednikovanja Borisa Jeljcina, mada je i tada bilo dosta međusobnog podozrenja.
Uostalom, tu kompleksnu realnost uviđaju i Trumpovi najbliži saradnici.
Tako je kandidat za državnog sekretara Rex Tillerson na saslušanju u Senatu kazao da je Rusija prekršila međunarodno pravo aneksijom Krima, dok je budući ministar odbrane general James Mattis rekao da je sve manje područja za saradnju – a sve više za sukob - sa Rusijom. Mattis je inače bio i na visokim položajima u NATO savezu i slovi kao veliki njegov pobornik tako da je upitno da li će pristati na marginalizaciju ove moćne vojne alijanse.
Dakle, na Balkanu ne treba očekivati velike geostrateške obrte od nove američke administracije. Uostalom, ova regija figurira relativno nisko na listi prioriteta Vašingtona još od pada Slobodana Miloševića i prepuštena je EU da se bavi kao svojim dvorištem. Doduše, i Bushova i Obamina administracija su podržavale mjere Brisela u nastojanju da se pacifikuje Balkan i približi EU i NATO-u.
Sada je ta podrška pod znakom pitanja, imajući u vidu pomenute Trumpove izjave o Sjevernoatlantskoj alijansi, kao i pohvale Brexita i, istovremeno, kritike na račun njemačke kancelarke Angele Merkel, prije svega njene migrantske politike.
Ovakvi stavovi novog američkog predsjednika idu u prilog rastućim ultradesničarskim, populističkim strankama na starom kontinentu i evroskeptičnim snagama na Balkanu najrazličitijih boja.
Produbljivanje jaza unutar transatlantskog savezništva negativno bi se odrazilo na evropske integracije Balkana. Nevolja je i u tome što je za razliku od ranijih godina kada je EU imala na raspolaganju različite instrumente da usmjerava procese, iako je i dalje aktivna, prije svega kao posrednik u pregovorima Beograda i Prištine - zapravo gubi uticaj jer je njena glavna poluga – perspektiva članstva, sada na "dugom štapu", zato što je zaokupljena svojim problemima tako da nema ni dovoljno vremena niti kapaciteta da se aktivnije bavi Balkanom.
Domaći lideri uviđaju da se članstvo odlaže na neodređeno vrijeme, pa su onda i manje privrženi striktnom sprovođenju kriterijuma EU na putu ka ovom bloku.
Opasno ispravljanje "historijskih nepravdi"
Najveći rizik po Balkan je da bude prepušten sam sebi i s tim u vezi rizična učitavanja pojedinih političara da je sada prilika da se ostvari neostvareno, odnosno isprave "greške" iz prošlosti. Odnosi u regiji su napeti kao nikada od završetka ratova devedesetih, što potvrđuje nedavni incident sa vozom iz Srbije za Kosovo.
To je svakako posljedica višegodišnjih nerješenih problema koji se kumuliraju - jer ne postoji elementarni konsenzus u regiji ni oko jednog ključnog pitanja – ali i kalkulacija domaćih politika u pokušaju da iskoriste nove trendove na međunarodnoj sceni za svoje interese.
Najveće nade od dolaska Donalda Trumpa na čelo SAD svakako se gaje u Srbiji i među liderima Srba na Balkanu.
To potvrđuje i izjava predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da očekuje drugačiju, "objektivniju" politiku Trumpove administracije prema Kosovu.
Takođe, predsjednik RS Milorad Dodik je okvalifikovao sankcije Vašingtona kao odmazdu odlazeće Obamine administracije, ali se nada da će ih nova, Trumpova, ukinuti.
Naravno, vjerovatno ni najtvrđi srpski nacionalisti ne očekuju da će Trumpova administracija povući odluku o priznanju Kosova ili da će podržati otcjepljenje Republike Srpske od BiH. Međutim, ukoliko steknu utisak da je Trump nezainteresovan za Balkan ili čak da će ga prepustiti Rusiji, kako spekulišu pojedini domaći mediji, onda to može podstaći rizične i pogrešne kalkulacije.
Pojedini krugovi u Srbiji i Republici Srpskoj - koji smatraju da su srpskom narodu devedesetih nametnuta "nepravedna" rješenja – vjerovatno procjenjuju da dolazi povoljnije vrijeme da se makar dio njih ispravi.
Naime, u Srbiji je prilično rasprostranjeno raspoloženje da je Zapad iskoristio kao izgovor Miloševićevu autoritarnu i nacionalističku politiku – činjenicu da je bila tretirana kao svjetski "parija" - da nametne rješenja na njenu štetu. Tačnije, da su ostale bivše jugoslovenske republike tokom rata uživale simpatije Zapada kao žrtve Miloševićeve politike te da je njihov secesionizam - umjesto da bude osuđen - bio dočekan sa simpatijama, kao pravedna borba za stvaranje sopstvene države, kao jedini način da se odbrani od agresivne politike Beograda.
To smatra čak i dio kritičara Miloševićeve ratne politike.
U svakom slučaju, pojedini srpski tabloidi ovih dana slavobitno pišu da će političari u Sarajevu, Prištini, Podgorici i Zagrebu izgubiti podršku SAD, te da više neće moći da drže "ludačku košulju" navučenu Srbima tokom devedesetih. Naravno, tabloidni mediji su skloni senzacionalizmu. No, i vlasti u Beogradu smatraju da njihova zemlja nije parija kao devedesetih, te da je reformama popravila svoj međunarodni imidž što joj daje veći manevarski prostor.
U situaciji u kojoj bi Trumpova Amerika bila nezainteresovana za Balkan, članstvo u EU sve neizvesnije i udaljenije, a Putinova Rusija sve prisutnija – onda su sve opcije otvorene, uključujući i najpesimističnije.
