Bijela udovica je živa. I vratila se. Kao zli, ženski blizanac Jasona Bournea, čini se da ova žena ima izuzetnu sposobnost za povratak. Zadnje što smo čuli o ovoj preobraćenoj muslimanki, superteroristkinji i supruzi jednog od bombaša-samoubica koji je učestvovao u napadu u Britaniji 7.jula je da je ustrijeljena i ubijena u Ukrajini krajem prošle godine.
Prije toga je ova teroristička genijalka, odlična u izbjegavanju sigurnosnih agencija, bila na Interpolovoj listi najtraženijih. Njeno pravo ime je, ako to koga slučajno zanima, Samantha Lewthwaite.
Ona se sumnjiči da je imala ključnu organizacionu ulogu u smrtonosnim eksplozijama u trgovačkom centru Westgate u Nairobiju 2013, u kojim je ubijeno 67 ljudi, a za koje je odgovornost preuzela somalska militantna grupa al-Shabab. Tada, kao ni poslije, nije bilo konkretnih dokaza koji podržavaju navode o učešću Lewthwaite u tom napadu.
Nakratko je prošle godine bila povezana sa grupom Islamska država Irak i Levant (kao što, vjerovatno, ovih dana dolikuje svakom brutalnom, negativcu-teroristi koji je primio islam), a sada je ponovno u udarnim vijestima – navodno kao desna ruka grupe al-Shabab.
U tom svojstvu je Bijela udovica ubila otprilike 400 ljudi, a također je uključena u aktivno regrutiranje žena i tinejdžera za ulogu bombaša-samoubica u Somaliji i Keniji.
Utjelovljenje zla
I tako je ona opet tu, utjelovljenje zla, iskopana da ukrasi aktuelnu stravičnu priču o globalnom teroru – znate, u slučaju da Vam je dosadio.
Mi sasvim opravdano ustuknemo od užasa kada ISIL – i druge terorističke grupe: sjetite se Al-Kaide i proračunatog spektakla vezanog za napad na Tornjeve blizance 11. septembra 2001. – predstave svoje brutalne činove od kojih se ledi krv u žilama, prikazane u snimcima koji se kvalitetom mogu porediti sa holivudskom produkcijom.
Ali šta trebamo zaključiti iz činjenice da mediji poprimaju holivudski ukus za zle terorističke arhetipove?
I nadimak "Bijela udovica" je prilično neodoljivo ime za zlog negativca, zar ne?
Ona je udovica bombaša-samoubice, fina bjelkinja iz srednje klase koja je prešla na islam – koji je namamio, što se uvijek implicira kada su u pitanju takvi preobraćenici – a zlobno je smrtonosna, baš poput pauka crna udovica.
Taj nadimak se odlično uklapa, što je istaknuto kada je ona prvi put bila udarna vijest 2013, jer nosi poseban oštri senzacionalizam koji je rezerviran za žene koje se bave nasilnim kriminalom. Bijela udovica, tako prikladna bijela stavka za kompliciranu afričku priču, izazvala je medijsko ludilo – njeno mirno odrastanje u okolici Londona kao kćerke britanskog vojnika je pažljivo ispitano, kao i, naravno, njen prelazak na islam i udaja za jednog od muškaraca koji će se 2005. raznijeti u londonskoj podzemnoj željeznici, kada je ubijeno 26 ljudi.
U to vrijeme je bila navala vrištećih, zastrašujućih naslova – uključujući onaj o tome kako je ona jednom navodno iskoristila lažnu ličnu kartu kako bi dobila posao u britanskoj fabrici halal pita. Takav naslov je na uredan način opisao sve one histerične strahove koje su kod nas izazvale godine rata protiv terorizma, strahove od "muslimanske terorističke prijetnje" koja stalno vreba u našoj sredini.
Godine 2014. u novinskoj recenziji BBC-evog dokumentarca o Samanthi Lewthwaite (dokumentarcu posvećenom i osobi i stvaranju mita o njenoj priči) napisano je: "…možda je naš odgovor na ideju o engleskoj djevojci koja je postala džihadski ratnik bar isto toliko doprinio mitu o njoj kao i svaki njen potez".
Jače reakcije
Nesumnjivo je da ideja ženskog teroriste potiče više osuđujuću reakciju – svjedoci smo hrpe osuda nabacanih na račun tri britanske djevojke koje su ranije ove godine pobjegle kako bi se priključile ISIL-u u Siriji.
Umjesto da se istakne da su ove mlade djevojke vjerovatno bile manipulirane, dio medija su ovu trojku osudile kao proračunate, bešćutne i sabrane (jer je čisto zlo uvijek sabrano, zar ne? Sjećate li se ledene okrutnosti stereotipnih sovjetskih negativaca stvorenih tokom Hladnog rata?).
U međuvremenu, čini se da je sve jasnije da senzacionalizam naslova pisanih velikim slovima o ratu protiv terora te davanje nadimaka možda donosi više štete nego koristi – poništava se bilo kakav pravi pokušaj jasne analize, pomjera se fokus sa možda značajnijih (ali medijski manje prezentabilnijih i zanimljivijih) osumnjičenika, te se daje počiniocima terorističkih napada jezivo uzvišeni status.
Kada je razotkriven ISIL-ov brutalni krvnik "Jihadi John", kada je otkriven njegov pravi identitet, upravo mu je to raskrinkavanje oduzelo moć i mističnost koju mu je dao nadimak iz medija.
To je problem sa ovim bondovskim medijskim nadimcima za negativce – stvaraju mit o nečemu što zdušno traži da zaista uđe u mitologiju. I oni prikrivaju neugodnu istinu o teroristima: da su oni samo ljudi. Prilično obični ljudi. A to je strašnije, mnogo teže je suočiti se s tim, a istovremeno zahtijeva mnogo više naše pažnje nego neki senzacionalistički medijski nadimak.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
