Na Kosovu se mnogi pribojavaju da kombinacija Thaçijeve sklonosti koncesijama i međunarodnog pritiska može dovesti do situacije koja će državu koštati funkcionalnosti.
Po dogovoru premijera Kosova i Srbije, 3. novembra će se na cijeloj teritoriji Kosova održati redovni lokalni izbori, na kojima se očekuje da po prvi put poslije proglašenja nezavisnosti učestvuju i Srbi sa sjevera Kosova. Time će, prema kosovskoj Vladi, započeti proces integracije sjevera Kosova u sistem Republike Kosovo.
Sa druge strane, međunarodni zvaničnici uključeni u politički proces u Briselu, koji se vodi u posredstvu Evropske unije, kažu da je to još jedan djelić komplikovane slagalice koja bi na kraju trebala rezultirati novom situacijom u kojoj Srbija de facto prihvata nezavisnost Kosova, a Kosovo zauzvrat prihvata da Srbi na Kosovu imaju veći stepen autonomije no što je to predviđeno ustavnim i političkim uređenjem nezavisnog Kosova.
Naravno, treći pogled na situaciju – onaj iz Beograda – je isto toliko značajan, naročito pošto se uveliko razlikuje od prištinskog, a u mnogome i od briselskog tumačenja situacije. Naime, sam srpski premijer Ivica Dačić je posljednjim izjavama i potezima oko učešća Srba na lokalnim izborima dao do znanja da se neće tako lako odreći kontrole nad srpskim sredinama na Kosovu, naročito ne na sjeveru, gdje od rata 1999. godine administracija UN-a nije mogla uspostaviti potpunu vlast, a od proglašenja nezavisnosti Kosova, 17. februara 2008. godine, Vlada u Prištini nije imala nikakvu kontrolu nad tim područjem, te je Srbija bila jedini realni činilac na terenu sjeverno od mosta koji dijeli grad Mitrovicu.
Takvo se stanje moglo najbolje primijetiti naročito od proglašenja nezavisnosti Kosova, kada je sjever ustvari prekinuo svakakvu komunikaciju sa ostalim dijelom Kosova, a i najmanji pokušaji da se uspostavi red i mir na tom prostoru su rezultirali protestima, postavljanjem barikada, nasiljem i čak i oružanim konfrontacijama.
Ustvari, jedan od razloga što je briselski dijalog Prištine i Beograda i započet, jeste da se, osim normalizacije odnosa između Kosova i Srbije, kao preduslova za proces evropske integracije obje zemlje, iznađe rješenje za normalizaciju stanja na sjeveru Kosova, gdje čak i Evropska misija za vladavinu prava na Kosovu, EULEX, nije imala pristup, a NATO-vi mirotvorci, KFOR, su se neprestano suočavali sa tenzijama i nestabilnom sigurnosnom situacijom.
Nepotpuni dogovori
No, dogovori koje u briselskom procesu postižu dva premijera – kosovski Hashim Thaçi i srbijanski Ivica Dačić - još uvijek nisu doveli do značajnije pozitivne promjene na terenu, a svakim danom se sve jasnije vidi da detalji potrebni za funkcionisanje dogovora u najčešćim slučajevima nisu uopšte razjašnjeni.
Tako se sada dešava da dogovor o učešću Srba sa sjevera Kosova na lokalnim izborima bude vraćen na diskusiju briselskog pregovaračkog stola zato što zvanični Beograd ultimativno insistira na tome da na glasačkim listićima za lokalne izbore na Kosovu ne stoje nikakvi simboli državnosti Kosova, prijeteći da će u suprotnom da pozove Srbe sa Kosova da ne učestvuju na izborima.
To, ukratko, znači da je dogovor o održavanju izbora 3. novembra postignut samo u principu, te da se dvije strane nisu dogovorile o svim stvarima oko izbora, što kad su ovi prostori u pitanju, ustvari znači da se nisu dogovorili ništa!
Srpski uslov se zvanično odbija od strane institucija Kosova, posebno Izborne komisije, koja kaže da će glasački listići biti u skladu sa kosovskim zakonima, a na njima će, kao i do sada, stajati logo Centralne izborne komisije i natpis Republika Kosovo. No, neformalni izvori već nekoliko dana govore o tome da bi međunarodni pritisak mogao natjerati premijera Kosova, Hashima Thaçija, da "skloni" Republiku Kosovo sa izbornih listića, a velika većina javnosti vjeruje u takve informacije, naročito pošto je Thaçijeva sklonost koncesijama u dijalogu već prečesto viđena.
Kule od karata
Ipak, nezadovoljstvo sa takvim razvojem događaja raste, pošto se takav uslov od strane Srbije vidi kao neprimjeren, naročito ako se uzme u obzir da su Srbi na južnom, centralnom i istočnom Kosovu bez problema učestvovali na prošlim lokalnim izborima, na kojima su glasački listići bili sa simbolima države Kosovo.
U Prištini se smatra da ovakvim insistiranjem Beograd pokušava iskomplikovati proces izbora i time otežati implementaciju aprilskog dogovora Thaçi-Dačić, što u stvari pokazuje da Srbija nije zainteresovana da postignuti dogovori budu i realizovani na terenu. Ili, što je možda vjerovatnije, da se proces pregovora o implementaciji dogovora o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije oduži, i time postigne dodatne koncesije za sebe.
Sa druge strane, ako igra simbolima Republike Kosova na glasačkim listićima pokazuje koliko su "historijski" dogovori Thaçija i Dačića iz Brisela ustvari ništa više do krhkih kula od karata, mnogo zabrinjavajuće izgledaju neki drugi potezi Beograda, koji su ostali u pozadini prepucavanja oko simbola Republike Kosova na glasačkim listićima.
Tu se, prije svega, radi o zadnjem insistiranju Vlade Srbije da Srbi na Kosovu izađu na izbore sa jednom listom. U Prištini se, ne bez razloga, tako nešto vidi kao opasan pokušaj da jednim udarcem skinu sa scene sve srpske opcije nedovoljno lojalne sadašnjoj Vladi Srbije, među koje spadaju ne samo neposlušni Srbi na sjeveru Kosova, već i Slobodna liberalna stranka Srba na Kosovu, koja učestvuje u Vladi Hashima Thaçija i sve ostale srpske političare i opcije koji su prihvatili potpunu ili djelimičnu integraciju u sistem Republike Kosovo.
Time bi Vlada Srbije stavila pod potpunu kontrolu (i poslušnost) sve predstavnike Srba u svim institucijama Kosova, od Parlamenta, Vlade i lokalnih vlasti, do institucija države, kao što su sudovi i policija. Tako bi Beograd integraciju Srba na Kosovu preko noći transformirao u proces podjele Kosova, ili srpsko-albanskog razgraničenja – kako je to još prije nekoliko godina predložio otac srpskog nacionalizma, Dobrica Ćosić.
Na Kosovu se mnogi pribojavaju da kombinacija Thaçijeve sklonosti koncesijama i međunarodnog pritiska da proces dijaloga i dogovora ide dalje po svaku cijenu, može dovesti do stvaranja situacije koja će kosovsku državu koštati funkcionalnosti, na terenu stvoriti srpski entitet sličan Republici Srpskoj, a Vladi u Beogradu osigurati dugoročnu ulogu na Kosovu, kojom može diktirati Prištini šta mora, a šta ne može činiti.
Dok je za mnoge ovakav scenario još uvijek samo teorijska mogućnost, koju neće dozvoliti većina na Kosovu, Albancima, ali i Srbima na Kosovu, pa i cijelom Balkanu, ostaće još jedan neriješeni problem, koji ako (ili bolje rečeno kada) bude propao sadašnji politički proces iz Brisela, niko više neće željeti vraćati za pregovarači sto za sljedećih deset godina.
U međuvremenu, Kosovo i svi njegovi građani - i Srbi i Albanci, i oni na sjeveru i ovi na jugu – moraće da preživljavaju u podijeljenoj, nestabilnoj, nefunkcionalnoj i korupcijom razorenoj državi, za koju niko više nigdje i ne mari. Ko ne vjeruje, neka pogleda Bosnu i Hercegovinu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Sa druge strane, međunarodni zvaničnici uključeni u politički proces u Briselu, koji se vodi u posredstvu Evropske unije, kažu da je to još jedan djelić komplikovane slagalice koja bi na kraju trebala rezultirati novom situacijom u kojoj Srbija de facto prihvata nezavisnost Kosova, a Kosovo zauzvrat prihvata da Srbi na Kosovu imaju veći stepen autonomije no što je to predviđeno ustavnim i političkim uređenjem nezavisnog Kosova.
Naravno, treći pogled na situaciju – onaj iz Beograda – je isto toliko značajan, naročito pošto se uveliko razlikuje od prištinskog, a u mnogome i od briselskog tumačenja situacije. Naime, sam srpski premijer Ivica Dačić je posljednjim izjavama i potezima oko učešća Srba na lokalnim izborima dao do znanja da se neće tako lako odreći kontrole nad srpskim sredinama na Kosovu, naročito ne na sjeveru, gdje od rata 1999. godine administracija UN-a nije mogla uspostaviti potpunu vlast, a od proglašenja nezavisnosti Kosova, 17. februara 2008. godine, Vlada u Prištini nije imala nikakvu kontrolu nad tim područjem, te je Srbija bila jedini realni činilac na terenu sjeverno od mosta koji dijeli grad Mitrovicu.
Takvo se stanje moglo najbolje primijetiti naročito od proglašenja nezavisnosti Kosova, kada je sjever ustvari prekinuo svakakvu komunikaciju sa ostalim dijelom Kosova, a i najmanji pokušaji da se uspostavi red i mir na tom prostoru su rezultirali protestima, postavljanjem barikada, nasiljem i čak i oružanim konfrontacijama.
Ustvari, jedan od razloga što je briselski dijalog Prištine i Beograda i započet, jeste da se, osim normalizacije odnosa između Kosova i Srbije, kao preduslova za proces evropske integracije obje zemlje, iznađe rješenje za normalizaciju stanja na sjeveru Kosova, gdje čak i Evropska misija za vladavinu prava na Kosovu, EULEX, nije imala pristup, a NATO-vi mirotvorci, KFOR, su se neprestano suočavali sa tenzijama i nestabilnom sigurnosnom situacijom.
Nepotpuni dogovori
No, dogovori koje u briselskom procesu postižu dva premijera – kosovski Hashim Thaçi i srbijanski Ivica Dačić - još uvijek nisu doveli do značajnije pozitivne promjene na terenu, a svakim danom se sve jasnije vidi da detalji potrebni za funkcionisanje dogovora u najčešćim slučajevima nisu uopšte razjašnjeni.
Tako se sada dešava da dogovor o učešću Srba sa sjevera Kosova na lokalnim izborima bude vraćen na diskusiju briselskog pregovaračkog stola zato što zvanični Beograd ultimativno insistira na tome da na glasačkim listićima za lokalne izbore na Kosovu ne stoje nikakvi simboli državnosti Kosova, prijeteći da će u suprotnom da pozove Srbe sa Kosova da ne učestvuju na izborima.
To, ukratko, znači da je dogovor o održavanju izbora 3. novembra postignut samo u principu, te da se dvije strane nisu dogovorile o svim stvarima oko izbora, što kad su ovi prostori u pitanju, ustvari znači da se nisu dogovorili ništa!
Srpski uslov se zvanično odbija od strane institucija Kosova, posebno Izborne komisije, koja kaže da će glasački listići biti u skladu sa kosovskim zakonima, a na njima će, kao i do sada, stajati logo Centralne izborne komisije i natpis Republika Kosovo. No, neformalni izvori već nekoliko dana govore o tome da bi međunarodni pritisak mogao natjerati premijera Kosova, Hashima Thaçija, da "skloni" Republiku Kosovo sa izbornih listića, a velika većina javnosti vjeruje u takve informacije, naročito pošto je Thaçijeva sklonost koncesijama u dijalogu već prečesto viđena.
Kule od karata
Ipak, nezadovoljstvo sa takvim razvojem događaja raste, pošto se takav uslov od strane Srbije vidi kao neprimjeren, naročito ako se uzme u obzir da su Srbi na južnom, centralnom i istočnom Kosovu bez problema učestvovali na prošlim lokalnim izborima, na kojima su glasački listići bili sa simbolima države Kosovo.
U Prištini se smatra da ovakvim insistiranjem Beograd pokušava iskomplikovati proces izbora i time otežati implementaciju aprilskog dogovora Thaçi-Dačić, što u stvari pokazuje da Srbija nije zainteresovana da postignuti dogovori budu i realizovani na terenu. Ili, što je možda vjerovatnije, da se proces pregovora o implementaciji dogovora o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije oduži, i time postigne dodatne koncesije za sebe.
Sa druge strane, ako igra simbolima Republike Kosova na glasačkim listićima pokazuje koliko su "historijski" dogovori Thaçija i Dačića iz Brisela ustvari ništa više do krhkih kula od karata, mnogo zabrinjavajuće izgledaju neki drugi potezi Beograda, koji su ostali u pozadini prepucavanja oko simbola Republike Kosova na glasačkim listićima.
Tu se, prije svega, radi o zadnjem insistiranju Vlade Srbije da Srbi na Kosovu izađu na izbore sa jednom listom. U Prištini se, ne bez razloga, tako nešto vidi kao opasan pokušaj da jednim udarcem skinu sa scene sve srpske opcije nedovoljno lojalne sadašnjoj Vladi Srbije, među koje spadaju ne samo neposlušni Srbi na sjeveru Kosova, već i Slobodna liberalna stranka Srba na Kosovu, koja učestvuje u Vladi Hashima Thaçija i sve ostale srpske političare i opcije koji su prihvatili potpunu ili djelimičnu integraciju u sistem Republike Kosovo.
Time bi Vlada Srbije stavila pod potpunu kontrolu (i poslušnost) sve predstavnike Srba u svim institucijama Kosova, od Parlamenta, Vlade i lokalnih vlasti, do institucija države, kao što su sudovi i policija. Tako bi Beograd integraciju Srba na Kosovu preko noći transformirao u proces podjele Kosova, ili srpsko-albanskog razgraničenja – kako je to još prije nekoliko godina predložio otac srpskog nacionalizma, Dobrica Ćosić.
Na Kosovu se mnogi pribojavaju da kombinacija Thaçijeve sklonosti koncesijama i međunarodnog pritiska da proces dijaloga i dogovora ide dalje po svaku cijenu, može dovesti do stvaranja situacije koja će kosovsku državu koštati funkcionalnosti, na terenu stvoriti srpski entitet sličan Republici Srpskoj, a Vladi u Beogradu osigurati dugoročnu ulogu na Kosovu, kojom može diktirati Prištini šta mora, a šta ne može činiti.
Dok je za mnoge ovakav scenario još uvijek samo teorijska mogućnost, koju neće dozvoliti većina na Kosovu, Albancima, ali i Srbima na Kosovu, pa i cijelom Balkanu, ostaće još jedan neriješeni problem, koji ako (ili bolje rečeno kada) bude propao sadašnji politički proces iz Brisela, niko više neće željeti vraćati za pregovarači sto za sljedećih deset godina.
U međuvremenu, Kosovo i svi njegovi građani - i Srbi i Albanci, i oni na sjeveru i ovi na jugu – moraće da preživljavaju u podijeljenoj, nestabilnoj, nefunkcionalnoj i korupcijom razorenoj državi, za koju niko više nigdje i ne mari. Ko ne vjeruje, neka pogleda Bosnu i Hercegovinu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
