Beograd neće potpisati nikakav sporazum s državom koju ne priznaje, ali sama činjenica da će to odbiti ili izbjegavati može se pokazati korisnom za Kosovo.
Zamjenik premijera Kosova Hajredin Kuci iznio je hrabar prijedlog za postizanje mirovnog sporazuma sa Srbijom. Odmah se našao na udaru kreatora politike u Prištini i Tirani. Iako se Kucijeva ideja može činiti naivnom, politički utjecaj traženja mirovnog sporazuma mogao bi se pokazati pozitivnim za Kosovo. Prvenstveno, to će pokazati da nova država konačno pokreće političku i diplomatsku ofanzivu.
Do sada je Priština bila u odbrambenom stavu prema Srbiji, a bilateralni dijalog pokrenut prošle godine poslužio je interesima Beograda za dobivanje statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. U međuvremenu, sporazum o fusnoti u kojoj se kvalificira kosovska nezavisnost na regionalnim forumima izazvao je unutrašnje sporove na Kosovu. Osim toga, opozicija je dovela u pitanje cijelu logiku pregovora s Vladom Srbije, koja odbija priznati državnost Kosova.
Janusz Bugajski
Janusz Bugajski predaje studije Jugoistočne Evrope pri Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS) u Washingtonu. Autor je brojnih knjiga o zemljama u kojima je okončana komunistička vladavina. Nedavno je objavio prvi roman čija se radnja odvija na Balkanu.
Dok je premijer Hashim Thaci proteklu godinu proveo opravdavajući dijalog uz posredovanje EU-a, Beograd je većinu svoje vanjske diplomatije posvetio ograničavanju priznavanja Kosova i sprječavanju njegovog članstva u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim institucijama.
Dvije vlade imaju dijametralno suprotstavljene stavove o kosovskoj državnosti. Dok je Priština pokušala iskoristiti Washington i Brisel kako bi dobila više međunarodnih priznanja i ušla u sve multinacionalne institucije, primarni vanjskopolitički cilj Beograda bio je zamrzavanje statusa Kosova i sprečavanje njegovog uključivanja u međunarodna tijela.
Nekoliko političkih prednosti
Ministarstvo inostranih poslova Srbije pokrenulo je brojne inicijative dizajnirane kako bi se potkopala državnost Kosova, uključujući i proces pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, pokrenut radi dobivanja mišljenja o proglašenju nezavisnosti Kosova, mobiliziranje Pokreta nesvrstanih protiv separatizma, saradnju s Rusijom radi podrške diplomatskima potezima Srbije te pokušaje delegitimiziranja Vlade u Prištini fokusiranjem na istrage o ratnim zločinima protiv premijera Thacija koje je provelo Vijeće Evrope.
Bivši ministar inostranih poslova Srbije Vuk Jeremić nastavit će, nakon što je u junu imenovan za predsjednika Generalne skupštine UN-a i dalje ulagati energiju u kampanju protiv međunarodnog priznanja Kosova. Svi ovi manevri su zaustavili međunarodni napredak Kosova, poremetili njegovu unutrašnju politiku i zaokupili međunarodne institucije.
Iako je Kucijeva ideja naširoko odbačena kao preuranjena ili neostvariva, traženje mirovnog sporazuma ili sporazuma o dobrosusjedskim odnosima sa Srbijom Prištini može pružiti nekoliko političkih prednosti. Očigledno je da Beograd neće potpisati nikakav sporazum s državom koju ne priznaje, ali sama činjenica da će to odbiti ili izbjegavati može se pokazati korisnom za Kosovo.
Regionalni nedostaci
Prvo, pozivom na sporazum Kosovo može istaći svoju želju za normalnim bilateralnim odnosima, slično svim evropskim državama. Time dokazuje da ne gaji teritorijalne pretenzije prema Srbiji, da je spremno prevazići traume ratnih godina te da želi stvoriti povjerenje između dviju prijestolnica. Sve je to u skladu s evropskim i zapadnim vrijednostima i kreatori politika u EU-u i SAD-u moraju pozdraviti takve napore.
Drugo, potezi prema mirovnom sporazumu mogu biti model i presedan za druge zemlje na Balkanu, koje su i dalje zaglavljene u starim sporovima i strahovima i time zaustavljene u razvijanju svojih potencijala. Priština, također, može tvrditi da će takav sporazum pomoći smirivanju ili izoliranju srpske manjine u četiri sjeverne opštine, jer će protivljenje sporazumu jednostavno ukazati na želju za sukobom.
Treće, pozivi na sporazum pokazuju da Priština želi razviti produktivne odnose između kosovskih i srpskih društava, te podsticati regionalnu saradnju. Takva izgradnja povjerenja može stvoriti veću ekonomsku interakciju. Ukratko, sporazum će pomoći da se trenutni bilateralni dijalog o logističkim, tehničkim i praktičnim pitanjima postavi na mnogo čvršće temelje.
I, četvrto, hrabri poziv na sporazum će staviti teret na Srbiju i fokus na namjere Beograda u regionu. Do sada su srbijanski zvaničnici prikazivali Kosovo kao nestabilnu teritoriju, koja izaziva regionalnu nesigurnost. Ako Priština pruža obje ruke prema mirovnom sporazumu, Srbija će jednostavno odbacivanjem u centar pažnje staviti svoje vlastite regionalne nedostatke.
Stvaranje stabilnog partnerstva
Postoje jake naznake da je krajnji cilj Beograda podjela Kosova i pripajanje njegove četiri sjeverne opštine. Mirovnim sporazumom bi se eliminirali takvi izgledi. To je u skladu sa stavom Washingtona i Brisela, koji se odlučno protive bilo kakvim daljnjim teritorijalnim podjelama. Beogradsko podsticanje podjele Kosova zasnovano je na pretpostavci da EU slabi i da se američki angažman u regionu smanjuje. Racionalno gledano, kako bi pokazali svoju snagu i odlučnost Brisel i Washington bi trebali podržati Kucijev prijedlog.
Uprkos produženoj uključenosti SAD-a i EU-a u razgovorima između Prištine i Beograda, mali napredak je vidljiv u stvaranju stabilnog partnerstva. Tokom pregovora Beograda i Prištine u Beču, Prištinski tim jedinstva predložio je sporazum o prijateljstvu i dobrosusjedskim odnosima sa Srbijom, kojim bi se zvanično okončao sukob i uredili odnosi između dviju zemalja. Međutim, Beograd je to odbio, a prijedlog nije privukao ni dovoljno pažnje međunarodnih posrednika.
Stoga je možda vrijeme da se teži dalekosežnijem sporazumu u kojem će SAD i EU preuzeti zajedničku vodeću ulogu. Kuća se ne gradi postavljanjem vrata, prozora ili plafona prije postavljanja temelja. Možda je vrijeme da se kroz bilateralni sporazum učvrste novi temelji, tako da se kuća ne bi srušila čim bi novi vjetrovi počeli puhati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
