EU zadovoljna statusom quo Zapadni Balkan odustaje od snova o Evropskoj uniji

Ima li potrebe da se Evropska unija javno ponovo izjasni za proces “proširenja“ ili je dovoljno samo istaći podršku “evropskoj perspektivi“ Zapadnog Balkana? Ovo je bilo pitanje s kojim su se vjerovatno mnogi lideri EU-a borili pred kraj samita EU – Zapadni Balkan 6. oktobra u Sloveniji. Na kraju, po okončanju skupa u Brdu pri Kranju, dvorcu iz 16. stoljeća ušuškanom u ruralnom području Slovenije, čelnici EU-a su izdali deklaraciju u kojoj ne da samo “ponovo ističu evropsku perspektivu Zapadnog Balkana“, već i “posvećenost Unije procesu proširenja“.

Ovo je bio poen za domaću Sloveniju, koja već dugo lobira za širenje 27-članog bloka na područje bivše Jugoslavije. Države Zapadnog Balkana – Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija – jako žele podići veze s EU-om na viši nivo. Ovih dana, međutim, ideja o daljem širenju izaziva jako malo entuzijazma u staroj Evropi. Podrška “evropskoj perspektivi zapadnobalkanskih partnera“, nejasna jednako kao što i zvuči, lakše se ističe u krugovim evropskih lidera od riječi “proširenje“. No, činjenica da je Slovenija spoznala deklaraciju kao veliku pobjedu protiv skeptika za proširenje pokazuje koliko je, zapravo, proces proširenja EU-a u krizi. To, uz dvije-tri riječi iz zvaničnog kominikea, koje se smatraju značajnim postignućem, ističe koliko je nisko postavljena granica.

Neuvjerljivi evropski stavovi

Zaista, jako je malo apetita u EU za dovođenje novih članica. Slovensko predsjedništvo Vijećem EU-a navodno je željelo uvrstiti i obavezu da će barem jedna država postati članica do 2030. godine. To je naišlo na zid. “Zaista ne vjerujem u postavljanje datuma, granica, vjerujem u ispunjavanje naših obećanja“, kazala je odlazeća njemačka kancelarka Angela Merkel novinarima nakon samita. “Jednom, kada se ispune uvjeti, može doći do pridruživanja“, dodala je. Nažalost, “ispunjavanje obećanja“ ne zvuči baš uvjerljivo. Za sve namjere i svrhe EU je obustavio ovaj proces.

Srbija, koja pregovara o pridruženju od 2014. godine, nije otvorila nova poglavlja od decembra 2019. godine. Crna Gora, glavni favorit, sada vodi razgovore o svim EU dosjeima, ali nema naznaka okončana procesa ni za nju. Potom, tu je Sjeverna Makedonija, koju od početka pregovora blokira susjedna Bugarska, zbog spora o historiji i jeziku. Albanija je kolateralna šteta, jer je, u paketu s Makedoncima. Bosna i Kosovo su još dalje u redu. Kosovare frustrira to da, iako su ispunili sve tehničke uvjete, ne dobijaju bezvizni režim putovanja u Schengensku zonu, za razliku od ostatka Zapadnog Balkana te bivših sovjetskih republika kao što su Moldavija, Gruzija i Ukrajina. Čini se kako Evropa drži distancu od ove regije i povremeno plati glasničku uslugu za zahtjeve o proširenju.

Nije teško spoznati zašto je EU postao povučen. Pojam dana je unutarnja konsolidacija, a ne širenje. Pošto je brinu sudbina eurozone, pokušaji napretka Evropskog zelenog dogovora i borba protiv COVID-19, EU ima jako malo energije i vremena za druge probleme. Nadalje, neke utjecajne članice, poput Francuske, smatraju velikodušni plan oporavka od pandemije, usvojen lani, kao uzrok ekonomskog pada i zalažu se za povećanje “strateške autonomije“ i višeg stepena “evropskog suvereniteta“. Argumenti za ovo su to da EU treba osnažiti svoje institucije i pojačati integraciju između članica ako želi napredovati u sve konkurentnijem svijetu gdje dominiraju SAD i Kina. Dodavanje novih država u ekipu komplicira takve planove.

Kalkulacije skeptika

U očima kritičara slučajevi Mađarske i Poljske, koje su nekada bile primjer poziva na širenje, a sada su najokorjeliji euroskeptici, predstavljaju upozorenje. Mnogi vjeruju kako bi Unija mogla postati ranjivija na problematične ljude kao što je Viktor Orban sa sumnjivim demokratskim kreditima ukoliko primi Zapadni Balkan u svoje okrilje. Skeptici za proširenje kalkuliraju s činjenicom da Zapadni Balkan nema gdje drugdje ići te kako, čak i ako ne dobije članstvo, ne može si dozvoliti da okrene leđa Uniji.

U konačnici, EU ostaje vodeći ekonomski faktor regije, sa 73 posto stranih investicija i 70 posto trgovine. Balkanci putuju u EU, tamo studiraju i rade. Nadalje, bez obzira na navijanje zbog pomoći koju nude Rusija i Kina, uglavnom EU snosi račun oporavka Zapadnog Balkana nakon COVID-19. Evropska unija, zajedno s Evropskom investicijskom bankom, sakupila je 3,3 milijarde eura za podršku šest država u regiji tokom pandemije. Jednako kao i u EU, prisutan je veliki apetit za “stratešku autonomiju“ na zapadu Balkana. Naprimjer, na konferenciji u Skoplju nedavno sam čuo nekoliko balkanskih ministara kako navijaju za “nearshoring“, odnosno vraćanje lanaca snabdjevanja proizvodnje u Evropu iz Kine i Azije.

Otvorene kritike iz Srbije

Sve u svemu, EU i Zapadni Balkan imaju slične ciljeve i težnje, a njihove sudbine izgledaju povezano na mnogim frontovima. Ovo, međutim, ne znači da EU odlučuje o svemu u regiji. Mnogi lokalni igrači ne oklijevaju kritizirati zahtjeve EU-a na osnovu manjka napretka njihovih država ka članstvu. Neki od njih, kao što je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, bez problema kritiziraju EU zbog dvostrukih standarda i nepovjerenja kako bi na domaćoj sceni dobili na povjerenju.

Vučić i njemu slični nonšalantno komuniciraju s rivalima EU-a iz cijelog svijeta, poput Kine i Rusije, kako bi dobili investicije, vakcine ili diplomatsku podršku. Štaviše, djelimično zbog očitog oklijevanja Unije da nastavi s pregovorima o članstvu, prodržavni mediji širom Balkana, stalno umanjuju ili otvoreno kritiziraju EU napore tokom pandemije u regiji, a hvale ne-zapadne sile za doprinos. Sve to dovodi da se javnost okreće od bloka.

Čak i u državama gdje je povjerenje u EU tradicionalno visoko, poput Albanije i Sjeverne Makedonije, oklijevanje bloka za proširenje ima svoju posljedicu. Čak i u ovim državama zalaganje za eurointegracije više ne donosi pobjedu na izborima. Albanski premijer Edi Rama i njegov makedonski kolega Zoran Zaev to odlično znaju. Zaevova stranka Savez nezavisnih socijaldemokrata Makedonije pretrpjela je gubitke na prvom krugu lokalnih makedonskih izbora prije desetak dana. Zato su se Rama i Zaev udružili s Vučićem kako bi napravili vlastitu inicijativu za integracije, “Otvoreni Balkan”, kako bi ojačali ekonomije svojih država bez pomoći EU-a.

Pitanje gubitaka

Uprkos pozitivnoj buci sa Brda od prošlog mjeseca, trenutno oklijevanje EU-a da se proširi na područje bivše Jugoslavije može postati stalni stav. Zaista, Unija izgleda zadovoljna statusom quo, a balkanski lideri kao da su se već prilagodili situaciji. Rizici, premda ne nezanemarivi, kao što su sporadični sukobi na sjeveru Kosova, gdje Srbi čine većinu, izgledaju da mogu biti riješeni. U najgorem slučaju i u slučaju izbijanja većeg nasilja u regiji, šest balkanskih država mogu pozvati NATO i SAD u pomoć.

No, ovo ne znači kako će okončanje balkanskih snova o Evropi biti bez gubitaka. Još 2003. godine, kada je prvi put Unija obećala članstvo Zapadnom Balkanu na samitu u Solunu, mnogi u regiji su vjerovali da europeizacija donosi dobru vlast, odgovorne institucije, veći rast i okončanje nacionalističkih sukoba. Nažalost, skoro 20 godina kasnije regija nije ni blizu postizanja tih ciljeva.

Ovomjesečna deklaracija sa Brda također govori o “primatu demokratije, fundamentalnih prava i vrijednosti, kao i vladavine zakona“. No, sa sve većim okijevanjem za širenje u članicama EU-a svakog dana te s balkanskim liderima koji svugdje traže alternativu za svoje države, malo je vjerovatno da će Evropa igrati značajniju ulogu u približavanju regije ovim važnim ciljevima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.