Najviše se bojimo onoga što ne znamo, neočekivana buka u mračnoj noći može u našim mislima podstaći vizije pretećih čudovišta, ali kada se prekidač za svijetlo okrene vidimo da to nije bilo ništa drugo do bezazleni leptir koji je bespomoćno kucao krilima o prozor, piše u autorskom tekstu za list "Koha" profesor međunarodnog prava na Univerzitetu Cambridge Marc Weller, analizirajući pojavu "non-pejper“ dokumenta koji je ovih dana objavljen, a tiče se mogućeg sporazuma između Srbije i Kosova.
U nastavku dajemo tekst u cjelosti.
"Kosovske spoljnopolitičke krugove obuzeo je osjećaj nelagode, ako ne i neposredni strah. Pojavio se nepoznati element koji skriva svoj identitet. To je "non pejper“ koji je nepoznata ruka napisala, obraćajući se predstojećem normativnom dijalogu sa Srbijom.
Kako se čovjek može plašiti papira? I, tim više, kako nešto što čak nije ni papir, već je "non pejper“, može podstaći takav strah?
Odgovor je da u diplomatiji "non pejperi“ obavljaju važnu funkciju. Omogućavaju stranci u pregovorima da pokrene ideju na način koji se ne može pripisati nikome, uključujući i njene autore. To je način testiranja opcija i izglasavanja vjerovatnog odgovora, prije nego što ih pokrenete formalnije.
Ovoga puta, "non-pejper“ koji je izgleda počeo niotkuda da kruži, bavi se pitanjem od vitalnog interesa za Kosovo. Tvrdi da predstavlja zajedničku njemačko-francusku inicijativu za ponovno pokretanje procesa dijaloga koji vodi EU o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije. Njemačka je negirala autorstvo. Postoje glasine da dokument možda dolazi iz kruga oko francuskog predsjednika, donekle na sramotu njegovog Ministarstva spoljnih poslova.
Ako dokument potiče od nekoga ko nije vlada iz Beograda, onda bi njegov izgled zaista bio zabrinjavajući. Razlog je jednostavan - glasi kao da ga je izradio kabinet predsjednika Aleksandra Vučića. Ako ovo zaista predstavlja pristup jednog od ključnih sponzora procesa dijaloga, Kosovo će morati da bude na oprezu.
Naravno, dokument možda nije ozbiljan prijedlog za polazne tačke bilo kakvih pregovora između Kosova i Srbije. Umjesto toga, možda je zamišljen kao varka za pokretanje sveže izabrane vlade premijera Albina Kurtija na akciju.
Premijer Kurti proslavio se ovog februara, prije nego što je stupio na dužnost, rekavši da je dijalog na niskoj listi njegovih prioriteta. Umjesto toga, on će se fokusirati na interese ljudi koji stvarno žive na Kosovu, uključujući i njegovo etničko srpsko stanovništvo. Kosovska kampanja i jurnjava za diplomatskim priznanjem još jedne ostrvske države na Pacifiku možda je razumno završila.
Slično tome, trebalo bi prevazići fiksaciju Kosova članstvom u Ujedinjenim nacijama i drugim međunarodnim institucijama. Kosovo je uspjelo da postoji deceniju i više bez članstva i može to da nastavi, a da još neko vrijeme trpi značajne negativne posljedice.
Podizanje pitanja priznavanja od strane Srbije ili drugih država i međunarodnih institucija na pitanje života i smrti od strane kosovskih političara samo dodaje pregovaračkoj moći onih koji kontrolišu odluku o priznanju i članstvu. Preterano čekanje Kosova zbog onoga što leži u daru drugih samo dodaje cijenu koju treba platiti za regulisanje svog postojanja na međunarodnoj sceni.
Uprkos tome, Kosovo ne može da priušti da ostane pasivno. U prošlosti su kosovske vlasti čekale dok ih ne pozovu u Brisel ili druga pregovaračka mjesta. Tamo im je predstavljen konačni dnevni red, a često i ponude koje nisu mogli da odbiju, iz poštovanja prema SAD ili EU, bilo u interesu Kosova ili ne.
To nije pristup koji bi se mogao očekivati od zrele države. Srbija nikada ne bi očekivala da bude angažovana na ovaj način. Insistirala bi na preuzimanju uloge u oblikovanju pregovaračkog procesa, formatu diskusije, dnevnom redu tačaka o kojima će se raspravljati i redosljedu razgovora. To znaju pregovarači u Briselu. Otuda oni kucaju na vrata gospodina Vučića već kada pripremaju razgovore. U prošlosti su se Kosovu uglavnom prezentovale činjenice kako su se odrasli dogovorili i rečeno mu je gdje da se pojavi i kada da razgovara o onome što su drugi izneli.
Kosovo je naravno svijesno da će uskoro biti preduzeti novi napori na pokretanju dijaloga o normalizaciji, bez obzira da li želi da se to dogodi ili ne. Predsjednik Biden dao je podršku obnovljenim naporima predvođenim EU. Priština bi trebalo da se pobrine da ovog puta bude među krugovima onih koji dizajniraju proces. Drugim riječima, trebalo bi da vrši svoj suverenitet kao i sve druge države.
To se tiče ne samo procesnih pitanja u pregovorima. Čuveni "non-pejper“, bio on autentičan ili ne, naglašava potrebu da Kosovo takođe oblikuje očekivanja među organizatorima pregovora i njegovim pregovaračkim partnerom Srbijom u pogledu stvarne suštine.
Marc Weller, profesor Cambridge
U prošlosti, Kosovo je prošlo naporan proces pregovaranja najpre interno, među različitim političkim strankama, s ciljem postizanja sporazuma o platformi koja detaljno otkriva svoje stavove u pregovorima. To bi potom odobrio parlament. Svrha ove vežbe bila je manje da oblikuje očekivanja van Kosova, već više da se postigne unutrašnji konsenzus među vladajućim i opozicionim strankama. Ovaj konsenzus bi se zatim sproveo u pregovore putem tima koji predstavlja sve strane.
Ovaj pristup je u prošlosti bio pohvaljen na međunarodnom nivou, jer bi osigurao da bilo koji rezultat pregovora parlament ratifikuje i uživa široku podršku. Međutim, prošli put je Ustavni sud utvrdio da imenovanje delegacije nije bilo zakonito. Otkrilo je da bi delegacija jedinstva umanjila autoritet premijera da vodi vladu, a time i pregovore. Ovo otkriće bilo je pomalo čudno, jer se generalno smatra da je vladina institucija sposobna da delegira funkcije podređenim telima koja može stvoriti.
Sad kad postoji vlada koja u parlamentu ima većinu, ova presuda će dobro doći. Omogućava premijeru slobodne ruke (podložno ustavom propisanim konsultacijama sa predsjednikom) u oblikovanju njegove pregovaračke strategije i vođenju procesa neopterećenog upornom potrebom za održavanjem konsenzusa među različitim akterima.
Nema potrebe da se unapred detaljno preciziraju verovatne pozicije Kosova u pregovorima, putem pregovaračke platforme sa odobrenjem parlamenta. Međutim, ono što je u ovom trenutku potrebno jeste posvećenost određenim osnovnim tačkama koje moraju razumeti oni koji se pripremaju za pregovore. Zbog toga je pametno i neophodno barem neformalno odgovoriti na tobožnji "non pejper“. Ako se i dalje bude postavljao, mogla bi zavladati pomisao da bi na kraju krajeva, mogao biti osnova za pregovore.
Dakle, šta nije u redu sa dokumentom, osim njegovog nesigurnog porijekla, za koje izgleda da niko u ovom trenutku nije voljan da se odvoji?
U dokumentu se govori o Beogradu i Prištini kao stranama u dijalogu, koji je započet 2011. Istorija se od tada nastavlja. Iako bi bilo nerazumno očekivati da Srbija na početku pregovora prihvati Kosovo kao državu, do sada bi trebalo da bude u stanju da prizna da pregovara sa Kosovom, čak i ako osporava status. Vašingtonski sporazum iz septembra prošle godine najmanje označava strane kao Srbiju [Beograd] i Kosovo [Priština].
Ali „non pejper“ zaostaje za vremenom na nekoliko drugih načina. Jednom riječju ne pominje da je Kosovo već uspješno prošlo kroz pregovore tokom Ahtisaarijevog plana i da je prihvatilo sve bolne ustupke koje je moralo da učini da bi dobilo državnost. Već je platilo cijenu nezavisnosti, i ne može se očekivati da će ponovo to učiniti, nudeći drugu pomoć Srbiji, za nagradu koju je već osvojila.
Umjesto toga, „non pejper“ se radoznalo poziva na Parisku povelju OSCE i Završni akt iz Helsinkija kao standarde koje treba poštovati u pravno obavezujućem sporazumu koji treba postići. Ovo se normalno shvata kao diplomatski prikrivena referenca na teritorijalni integritet države, u ovom slučaju, stav Beograda da je Kosovo dio Srbije.
Još čudniji je zahtjev da se poravnanje postigne u skladu sa „vodećim principima Kontakt grupe za rješenje statusa Kosova iz 2005.“ Ovom odredbom se potpuno zanemaruje činjenica da su od tada završeni pregovori o Ahtisaarijevom planu, Kosovo je steklo nezavisnost u punoj saglasnosti sa Ahtisaarijevim dokumentom i da je Međunarodni sud pravde potvrdio zakonitost deklaracije o nezavisnosti. Zapravo, svi članovi Kontakt grupe, osim Ruske Federacije, odavno su priznali Kosovo kao državu. Izgleda neverovatno da bi Kosovo trebalo da se vrati po smernice o svom statusu stavovima Kontakt grupe izrečenim 2005. godine.
Ne predviđa se izričito priznanje Kosova od strane Srbije kao jedan od osnovnih ishoda procesa. Umjesto toga, odnosi se na „novi odnos“ između Beograda i Prištine. Ipak, zahtjeva se da „stranke poštuju jedna drugu kao nezavisne, suverene i ravnopravne države u svojim međunarodnim granicama“, a „poštovaće u skladu sa međunarodnim pravom suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost“. To u stvari znači priznanje, mada pod drugim imenom. Štaviše, „non pejper“ predviđa razmjenu diplomatskih misija u skladu sa Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima. Ovo zapravo prevazilazi priznavanje uspostavljanjem formalnih diplomatskih odnosa između dvije države u skladu sa međunarodnim pravom.
U dokumentu se takođe predviđaju ustavne i zakonodavne promjene koje će strane usvojiti kako bi se osigurala primjena pravno obavezujućeg sporazuma. Vjerovatno ovo uključuje zahtjev da će Srbija morati da se odrekne svojih ustavnih odredbi koje tvrde da je suveren nad Kosovom. Međutim, čini se da zahtjev za ustavnim promjenama utiče i na Kosovo jer "non pejper“ predviđa opsežne promjene u njegovoj unutrašnjoj organizaciji koje ne mogu biti u skladu sa trenutnim ustavom.
Što se tiče članstva u međunarodnim organizacijama, „non pejper“ sugeriše da se Srbija više neće protiviti zahtjevu Kosova za članstvo u međunarodnim institucijama u kojima je član nakon što se sporazum ratifikuje. Može se postaviti pitanje da li bi bila dovoljna obaveza nesmetanja, umjesto proaktivnog pomaganja ili bar podrške članstvu.
Zapravo, Kosovo bi moglo predložiti da bilo koji sporazum o normalizaciji stupi na snagu tek kad članstvo u UN i eventualno druge institucije bude stvarno postignuto. To bi osiguralo da Kosovu još jednom ne ostane da plati cijenu nagodbe, dok Srbija sama ubire beneficije. Na primjer, moguće je da Rusija, koja ima veto na to pitanje, i dalje može ometati članstvo Kosova u UN, čak i ako se Srbija više ne protivi tome.
Zatim je problematično pitanje Zajednice srpskih opština. Dokument ukazuje na posvećenost Kosova Briselskom sporazumu iz 2013. godine, koji je predviđao da će opštine učesnice imati pravo da sarađuju u vršenju svojih ovlašćenja putem kolektivne zajednice. Ta zajednica bi imala „potpuni pregled“ područja ekonomskog razvoja, obrazovanja, zdravstva, urbanog i ruralnog planiranja.
Ustavni sud Kosova postavio je određena ograničenja u primjeni ove odredbe - odredbe koju je, doduše, Kosovo prihvatilo. Međutim, od tada su kosovske vlasti lebdele, propustivši da sprovedu svoje opredjeljenje u skladu sa sopstvenim tumačenjem Briselskog sporazuma iz 2013. godine i tumačenjem koje je ponudio Ustavni sud. Umjesto da usvoje svoju verziju ove obaveze u kosovskom zakonu, EU i Beograd su to pitanje dosljedno postavljali kao primjer neuspjeha Prištine da ispuni svoje obaveze.
Još gore, umjesto da ovo pitanje riješi svojim sopstvenim zakonom, "non pejper“ sada prenosi ovo pitanje na teren predstojećih pregovora. Specijalni izaslanik EU već je zahtjevao da Kosovo promjeni svoj ustav kako bi se prilagodilo dalekosežnijem tumačenju opredjeljenja za uspostavljanje ZSO. Ovo rizikuje stvaranje trećeg sloja upravljanja, ili paralelnog upravljanja, na Kosovu - prijedlog koji je dosledno odbacivan tokom Ahtisaarijevog procesa.
U stvari, „non pejper“ prevazilazi predlaganje samo jednog dodatnog nivoa vlasti u obliku Zajednice srpskih opština. Dokument nevjerovatno predlaže uspostavljanje autonomnog okruga Sjeverno Kosovo kao jedinstvene jedinice regionalne samouprave na Kosovu. Regija bi bila velika. Obuhvatao bi gradove Zvečan i njegovih 35 sela, Leposavić i 72 sela, Sjevernu Mitrovicu i susjedne katastarske zone i grad Zubin Ptok i 63 sela.
"Non pejper“ predviđa da će ovaj region imati sopstvenu izabranu skupštinu i izvršno vijeće koje će njime upravljati kao jedinstvenom jedinicom. Vršila bi široka ovlašćenja samouprave, van opsega jurisdikcije Vlade Kosova. Pored predstavnika Vlade Kosova i Sjevernog okruga, u izvršnom veću bi bila i Srbija i EU. Drugim riječima, teritorija bi bila podvrgnuta internacionalizovanom upravljanju uz direktno učešće vlade Srbije.
Srbija je i do sada finansirala i upravljala strukturama paralelne vlasti u Sjevernoj Mitrovici, podstičući lokalno stanovništvo da se odupre bilo kojoj manifestaciji suverene vlasti Kosova u tom regionu. Dokument predlaže novi sloj nezavisne vlasti koja uživa "privilegovani status“.
Srpska pravoslavna crkva treba da funkcioniše kao "samoupravni dio“ kosovskog političkog i ustavnog sistema, kojim upravlja patrijarh Srpske pravoslavne crkve u manastiru Peć. Ovo se približava viziji Beograda o eksteritorijalnom statusu za različita mjesta srpske pravoslavne crkve, analogno uređenju Svete Gore, ali isprekidanom na teritoriji Kosova.
Ponovo, dokument potpuno prećutkuje činjenicu da Srpska pravoslavna crkva, njeni objekti i osoblje već uživaju najnapredniju zaštitu kakvu bismo mogli zamisliti prema odredbama Ahtisaarijevog plana. Ove odredbe su vjerno sadržane u kosovskom zakonodavstvu. To uključuje sistem posebnih zaštitnih zona oko srpskog pravoslavnog nasleđa.
Pitanje je kako bi srpske pravoslavne vlasti mogle biti podstaknute da vremenom prihvate da žive i djeluju (potpuno slobodno) na Kosovu. Na kraju će morati da sarađuju sa kosovskim institucijama na očuvanju baštine i osiguranju da one postoje kao dio svojih lokalnih zajednica, umjesto da budu izolovane od njih. Pored svog posebnog značaja za srpsku pravoslavnu zajednicu, ovi lokaliteti su takođe dio nasljeđa Kosova, čije se stanovništvo od njih sve više otuđuje.
Ukratko, "non pejper“ treba da upozori kosovske vlasti na razmišljanja koja mogu da slijede spoljni akteri uključeni u proces normalizacije.
Dobra strana je što dokument zaista ide na pošten način zahtjevajući od Srbije da Kosovo prihvati kao državu. Iako prestaje da koristi termin "priznavanje“, on to u suštini predviđa, zajedno sa uspostavljanjem diplomatskih odnosa na osnovu međunarodnog prava. Štaviše, bar se nagovještava zahtjev da Srbija odustane od polaganja prava na Kosovo u svom ustavu.
Na negativnoj strani, zanemaruje se stvarno postojanje Kosova kao države tokom više od jedne decenije, koju je priznalo više od 100 država. Umjesto toga, očekuje se da Kosovo još jednom plati privilegiju državnosti. Najvažnije je da se ovo odnosi na razvodnjavanje kosovske državnosti na tri nivoa.
Prvo, bio bi pritisak zbog Zajednice srpskih opština, stvarajući novi sloj samouprave koji je u velikoj mjeri uklonjen iz kosovske jurisdikcije. Drugo, uspostavio bi se Sjeverni region ili okrug kao jedinstvena jedinicu pod sopstvenom upravom, gotovo u potpunosti uklonjenu iz kosovske jurisdikcije. Bila bi stavljena pod internacionalizovani nadzor uz direktno učešće Srbije.
Ovaj pristup predstavlja potpuno zastareli pristup etničkog razdvajanja i autonomije. Ovaj pristup je bio uzrok u etničkim sukobima devedesetih. Generalno se vjeruje da nije uspio u postizanju etničkog pomirenja i funkcionisanju multietničkih država. Bosna i Hercegovina predstavlja najbolji primjer ovog međunarodno izazvanog neuspjeha.
Naravno, "non pejper“ može biti neka vrsta obmane. Čini se teško vjerodostojnim da je to moglo da se iznese. Ali njegovo postojanje trebalo bi da natera Vladu Kosova da formuliše niz osnovnih principa koji će predstavljati njene stavove u predstojećim pregovorima.
Vlada je u pravu kada ne želi pritiske za brz povratak pregovorima. Ipak, trebalo bi da oblikuje proces i osnovna očekivanja za razgovore koji će se na kraju održati. Ona mora da saopšti da ne pregovara o statusu Kosova. Ta faza je davno prošla i kosovska državnost nije pitanje. Kosovo nije spremno da učini još više ustupaka da bi dobilo ono što već ima - državnost. Kao što naslov razgovora sugeriše, Kosovo je umjesto toga spremno da razgovara o normalizaciji odnosa u zajedničkom, uzajamnom interesu obe strane.
Marc Weller je profesor međunarodnog prava i međunarodnih ustavnih studija na Cambridgu i autor knjige „Osporena državnost: Kosovska borba za nezavisnost“. Bio je savjetnik za Kosovo u pregovorima u Rambujeu i Ahtisaarijevom planu.
Izvor: Kosovo Online/Koha ditore
"Kosovske spoljnopolitičke krugove obuzeo je osjećaj nelagode, ako ne i neposredni strah. Pojavio se nepoznati element koji skriva svoj identitet. To je "non pejper“ koji je nepoznata ruka napisala, obraćajući se predstojećem normativnom dijalogu sa Srbijom.
Kako se čovjek može plašiti papira? I, tim više, kako nešto što čak nije ni papir, već je "non pejper“, može podstaći takav strah?
Odgovor je da u diplomatiji "non pejperi“ obavljaju važnu funkciju. Omogućavaju stranci u pregovorima da pokrene ideju na način koji se ne može pripisati nikome, uključujući i njene autore. To je način testiranja opcija i izglasavanja vjerovatnog odgovora, prije nego što ih pokrenete formalnije.
Ovoga puta, "non-pejper“ koji je izgleda počeo niotkuda da kruži, bavi se pitanjem od vitalnog interesa za Kosovo. Tvrdi da predstavlja zajedničku njemačko-francusku inicijativu za ponovno pokretanje procesa dijaloga koji vodi EU o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije. Njemačka je negirala autorstvo. Postoje glasine da dokument možda dolazi iz kruga oko francuskog predsjednika, donekle na sramotu njegovog Ministarstva spoljnih poslova.
Ako dokument potiče od nekoga ko nije vlada iz Beograda, onda bi njegov izgled zaista bio zabrinjavajući. Razlog je jednostavan - glasi kao da ga je izradio kabinet predsjednika Aleksandra Vučića. Ako ovo zaista predstavlja pristup jednog od ključnih sponzora procesa dijaloga, Kosovo će morati da bude na oprezu.
Naravno, dokument možda nije ozbiljan prijedlog za polazne tačke bilo kakvih pregovora između Kosova i Srbije. Umjesto toga, možda je zamišljen kao varka za pokretanje sveže izabrane vlade premijera Albina Kurtija na akciju.
Premijer Kurti proslavio se ovog februara, prije nego što je stupio na dužnost, rekavši da je dijalog na niskoj listi njegovih prioriteta. Umjesto toga, on će se fokusirati na interese ljudi koji stvarno žive na Kosovu, uključujući i njegovo etničko srpsko stanovništvo. Kosovska kampanja i jurnjava za diplomatskim priznanjem još jedne ostrvske države na Pacifiku možda je razumno završila.
Slično tome, trebalo bi prevazići fiksaciju Kosova članstvom u Ujedinjenim nacijama i drugim međunarodnim institucijama. Kosovo je uspjelo da postoji deceniju i više bez članstva i može to da nastavi, a da još neko vrijeme trpi značajne negativne posljedice.
Podizanje pitanja priznavanja od strane Srbije ili drugih država i međunarodnih institucija na pitanje života i smrti od strane kosovskih političara samo dodaje pregovaračkoj moći onih koji kontrolišu odluku o priznanju i članstvu. Preterano čekanje Kosova zbog onoga što leži u daru drugih samo dodaje cijenu koju treba platiti za regulisanje svog postojanja na međunarodnoj sceni.
Uprkos tome, Kosovo ne može da priušti da ostane pasivno. U prošlosti su kosovske vlasti čekale dok ih ne pozovu u Brisel ili druga pregovaračka mjesta. Tamo im je predstavljen konačni dnevni red, a često i ponude koje nisu mogli da odbiju, iz poštovanja prema SAD ili EU, bilo u interesu Kosova ili ne.
To nije pristup koji bi se mogao očekivati od zrele države. Srbija nikada ne bi očekivala da bude angažovana na ovaj način. Insistirala bi na preuzimanju uloge u oblikovanju pregovaračkog procesa, formatu diskusije, dnevnom redu tačaka o kojima će se raspravljati i redosljedu razgovora. To znaju pregovarači u Briselu. Otuda oni kucaju na vrata gospodina Vučića već kada pripremaju razgovore. U prošlosti su se Kosovu uglavnom prezentovale činjenice kako su se odrasli dogovorili i rečeno mu je gdje da se pojavi i kada da razgovara o onome što su drugi izneli.
Kosovo je naravno svijesno da će uskoro biti preduzeti novi napori na pokretanju dijaloga o normalizaciji, bez obzira da li želi da se to dogodi ili ne. Predsjednik Biden dao je podršku obnovljenim naporima predvođenim EU. Priština bi trebalo da se pobrine da ovog puta bude među krugovima onih koji dizajniraju proces. Drugim riječima, trebalo bi da vrši svoj suverenitet kao i sve druge države.
To se tiče ne samo procesnih pitanja u pregovorima. Čuveni "non-pejper“, bio on autentičan ili ne, naglašava potrebu da Kosovo takođe oblikuje očekivanja među organizatorima pregovora i njegovim pregovaračkim partnerom Srbijom u pogledu stvarne suštine.
Marc Weller, profesor Cambridge
U prošlosti, Kosovo je prošlo naporan proces pregovaranja najpre interno, među različitim političkim strankama, s ciljem postizanja sporazuma o platformi koja detaljno otkriva svoje stavove u pregovorima. To bi potom odobrio parlament. Svrha ove vežbe bila je manje da oblikuje očekivanja van Kosova, već više da se postigne unutrašnji konsenzus među vladajućim i opozicionim strankama. Ovaj konsenzus bi se zatim sproveo u pregovore putem tima koji predstavlja sve strane.
Ovaj pristup je u prošlosti bio pohvaljen na međunarodnom nivou, jer bi osigurao da bilo koji rezultat pregovora parlament ratifikuje i uživa široku podršku. Međutim, prošli put je Ustavni sud utvrdio da imenovanje delegacije nije bilo zakonito. Otkrilo je da bi delegacija jedinstva umanjila autoritet premijera da vodi vladu, a time i pregovore. Ovo otkriće bilo je pomalo čudno, jer se generalno smatra da je vladina institucija sposobna da delegira funkcije podređenim telima koja može stvoriti.
Sad kad postoji vlada koja u parlamentu ima većinu, ova presuda će dobro doći. Omogućava premijeru slobodne ruke (podložno ustavom propisanim konsultacijama sa predsjednikom) u oblikovanju njegove pregovaračke strategije i vođenju procesa neopterećenog upornom potrebom za održavanjem konsenzusa među različitim akterima.
Nema potrebe da se unapred detaljno preciziraju verovatne pozicije Kosova u pregovorima, putem pregovaračke platforme sa odobrenjem parlamenta. Međutim, ono što je u ovom trenutku potrebno jeste posvećenost određenim osnovnim tačkama koje moraju razumeti oni koji se pripremaju za pregovore. Zbog toga je pametno i neophodno barem neformalno odgovoriti na tobožnji "non pejper“. Ako se i dalje bude postavljao, mogla bi zavladati pomisao da bi na kraju krajeva, mogao biti osnova za pregovore.
Dakle, šta nije u redu sa dokumentom, osim njegovog nesigurnog porijekla, za koje izgleda da niko u ovom trenutku nije voljan da se odvoji?
U dokumentu se govori o Beogradu i Prištini kao stranama u dijalogu, koji je započet 2011. Istorija se od tada nastavlja. Iako bi bilo nerazumno očekivati da Srbija na početku pregovora prihvati Kosovo kao državu, do sada bi trebalo da bude u stanju da prizna da pregovara sa Kosovom, čak i ako osporava status. Vašingtonski sporazum iz septembra prošle godine najmanje označava strane kao Srbiju [Beograd] i Kosovo [Priština].
Ali „non pejper“ zaostaje za vremenom na nekoliko drugih načina. Jednom riječju ne pominje da je Kosovo već uspješno prošlo kroz pregovore tokom Ahtisaarijevog plana i da je prihvatilo sve bolne ustupke koje je moralo da učini da bi dobilo državnost. Već je platilo cijenu nezavisnosti, i ne može se očekivati da će ponovo to učiniti, nudeći drugu pomoć Srbiji, za nagradu koju je već osvojila.
Umjesto toga, „non pejper“ se radoznalo poziva na Parisku povelju OSCE i Završni akt iz Helsinkija kao standarde koje treba poštovati u pravno obavezujućem sporazumu koji treba postići. Ovo se normalno shvata kao diplomatski prikrivena referenca na teritorijalni integritet države, u ovom slučaju, stav Beograda da je Kosovo dio Srbije.
Još čudniji je zahtjev da se poravnanje postigne u skladu sa „vodećim principima Kontakt grupe za rješenje statusa Kosova iz 2005.“ Ovom odredbom se potpuno zanemaruje činjenica da su od tada završeni pregovori o Ahtisaarijevom planu, Kosovo je steklo nezavisnost u punoj saglasnosti sa Ahtisaarijevim dokumentom i da je Međunarodni sud pravde potvrdio zakonitost deklaracije o nezavisnosti. Zapravo, svi članovi Kontakt grupe, osim Ruske Federacije, odavno su priznali Kosovo kao državu. Izgleda neverovatno da bi Kosovo trebalo da se vrati po smernice o svom statusu stavovima Kontakt grupe izrečenim 2005. godine.
Ne predviđa se izričito priznanje Kosova od strane Srbije kao jedan od osnovnih ishoda procesa. Umjesto toga, odnosi se na „novi odnos“ između Beograda i Prištine. Ipak, zahtjeva se da „stranke poštuju jedna drugu kao nezavisne, suverene i ravnopravne države u svojim međunarodnim granicama“, a „poštovaće u skladu sa međunarodnim pravom suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost“. To u stvari znači priznanje, mada pod drugim imenom. Štaviše, „non pejper“ predviđa razmjenu diplomatskih misija u skladu sa Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima. Ovo zapravo prevazilazi priznavanje uspostavljanjem formalnih diplomatskih odnosa između dvije države u skladu sa međunarodnim pravom.
U dokumentu se takođe predviđaju ustavne i zakonodavne promjene koje će strane usvojiti kako bi se osigurala primjena pravno obavezujućeg sporazuma. Vjerovatno ovo uključuje zahtjev da će Srbija morati da se odrekne svojih ustavnih odredbi koje tvrde da je suveren nad Kosovom. Međutim, čini se da zahtjev za ustavnim promjenama utiče i na Kosovo jer "non pejper“ predviđa opsežne promjene u njegovoj unutrašnjoj organizaciji koje ne mogu biti u skladu sa trenutnim ustavom.
Što se tiče članstva u međunarodnim organizacijama, „non pejper“ sugeriše da se Srbija više neće protiviti zahtjevu Kosova za članstvo u međunarodnim institucijama u kojima je član nakon što se sporazum ratifikuje. Može se postaviti pitanje da li bi bila dovoljna obaveza nesmetanja, umjesto proaktivnog pomaganja ili bar podrške članstvu.
Zapravo, Kosovo bi moglo predložiti da bilo koji sporazum o normalizaciji stupi na snagu tek kad članstvo u UN i eventualno druge institucije bude stvarno postignuto. To bi osiguralo da Kosovu još jednom ne ostane da plati cijenu nagodbe, dok Srbija sama ubire beneficije. Na primjer, moguće je da Rusija, koja ima veto na to pitanje, i dalje može ometati članstvo Kosova u UN, čak i ako se Srbija više ne protivi tome.
Zatim je problematično pitanje Zajednice srpskih opština. Dokument ukazuje na posvećenost Kosova Briselskom sporazumu iz 2013. godine, koji je predviđao da će opštine učesnice imati pravo da sarađuju u vršenju svojih ovlašćenja putem kolektivne zajednice. Ta zajednica bi imala „potpuni pregled“ područja ekonomskog razvoja, obrazovanja, zdravstva, urbanog i ruralnog planiranja.
Ustavni sud Kosova postavio je određena ograničenja u primjeni ove odredbe - odredbe koju je, doduše, Kosovo prihvatilo. Međutim, od tada su kosovske vlasti lebdele, propustivši da sprovedu svoje opredjeljenje u skladu sa sopstvenim tumačenjem Briselskog sporazuma iz 2013. godine i tumačenjem koje je ponudio Ustavni sud. Umjesto da usvoje svoju verziju ove obaveze u kosovskom zakonu, EU i Beograd su to pitanje dosljedno postavljali kao primjer neuspjeha Prištine da ispuni svoje obaveze.
Još gore, umjesto da ovo pitanje riješi svojim sopstvenim zakonom, "non pejper“ sada prenosi ovo pitanje na teren predstojećih pregovora. Specijalni izaslanik EU već je zahtjevao da Kosovo promjeni svoj ustav kako bi se prilagodilo dalekosežnijem tumačenju opredjeljenja za uspostavljanje ZSO. Ovo rizikuje stvaranje trećeg sloja upravljanja, ili paralelnog upravljanja, na Kosovu - prijedlog koji je dosledno odbacivan tokom Ahtisaarijevog procesa.
U stvari, „non pejper“ prevazilazi predlaganje samo jednog dodatnog nivoa vlasti u obliku Zajednice srpskih opština. Dokument nevjerovatno predlaže uspostavljanje autonomnog okruga Sjeverno Kosovo kao jedinstvene jedinice regionalne samouprave na Kosovu. Regija bi bila velika. Obuhvatao bi gradove Zvečan i njegovih 35 sela, Leposavić i 72 sela, Sjevernu Mitrovicu i susjedne katastarske zone i grad Zubin Ptok i 63 sela.
"Non pejper“ predviđa da će ovaj region imati sopstvenu izabranu skupštinu i izvršno vijeće koje će njime upravljati kao jedinstvenom jedinicom. Vršila bi široka ovlašćenja samouprave, van opsega jurisdikcije Vlade Kosova. Pored predstavnika Vlade Kosova i Sjevernog okruga, u izvršnom veću bi bila i Srbija i EU. Drugim riječima, teritorija bi bila podvrgnuta internacionalizovanom upravljanju uz direktno učešće vlade Srbije.
Srbija je i do sada finansirala i upravljala strukturama paralelne vlasti u Sjevernoj Mitrovici, podstičući lokalno stanovništvo da se odupre bilo kojoj manifestaciji suverene vlasti Kosova u tom regionu. Dokument predlaže novi sloj nezavisne vlasti koja uživa "privilegovani status“.
Srpska pravoslavna crkva treba da funkcioniše kao "samoupravni dio“ kosovskog političkog i ustavnog sistema, kojim upravlja patrijarh Srpske pravoslavne crkve u manastiru Peć. Ovo se približava viziji Beograda o eksteritorijalnom statusu za različita mjesta srpske pravoslavne crkve, analogno uređenju Svete Gore, ali isprekidanom na teritoriji Kosova.
Ponovo, dokument potpuno prećutkuje činjenicu da Srpska pravoslavna crkva, njeni objekti i osoblje već uživaju najnapredniju zaštitu kakvu bismo mogli zamisliti prema odredbama Ahtisaarijevog plana. Ove odredbe su vjerno sadržane u kosovskom zakonodavstvu. To uključuje sistem posebnih zaštitnih zona oko srpskog pravoslavnog nasleđa.
Pitanje je kako bi srpske pravoslavne vlasti mogle biti podstaknute da vremenom prihvate da žive i djeluju (potpuno slobodno) na Kosovu. Na kraju će morati da sarađuju sa kosovskim institucijama na očuvanju baštine i osiguranju da one postoje kao dio svojih lokalnih zajednica, umjesto da budu izolovane od njih. Pored svog posebnog značaja za srpsku pravoslavnu zajednicu, ovi lokaliteti su takođe dio nasljeđa Kosova, čije se stanovništvo od njih sve više otuđuje.
Ukratko, "non pejper“ treba da upozori kosovske vlasti na razmišljanja koja mogu da slijede spoljni akteri uključeni u proces normalizacije.
Dobra strana je što dokument zaista ide na pošten način zahtjevajući od Srbije da Kosovo prihvati kao državu. Iako prestaje da koristi termin "priznavanje“, on to u suštini predviđa, zajedno sa uspostavljanjem diplomatskih odnosa na osnovu međunarodnog prava. Štaviše, bar se nagovještava zahtjev da Srbija odustane od polaganja prava na Kosovo u svom ustavu.
Na negativnoj strani, zanemaruje se stvarno postojanje Kosova kao države tokom više od jedne decenije, koju je priznalo više od 100 država. Umjesto toga, očekuje se da Kosovo još jednom plati privilegiju državnosti. Najvažnije je da se ovo odnosi na razvodnjavanje kosovske državnosti na tri nivoa.
Prvo, bio bi pritisak zbog Zajednice srpskih opština, stvarajući novi sloj samouprave koji je u velikoj mjeri uklonjen iz kosovske jurisdikcije. Drugo, uspostavio bi se Sjeverni region ili okrug kao jedinstvena jedinicu pod sopstvenom upravom, gotovo u potpunosti uklonjenu iz kosovske jurisdikcije. Bila bi stavljena pod internacionalizovani nadzor uz direktno učešće Srbije.
Ovaj pristup predstavlja potpuno zastareli pristup etničkog razdvajanja i autonomije. Ovaj pristup je bio uzrok u etničkim sukobima devedesetih. Generalno se vjeruje da nije uspio u postizanju etničkog pomirenja i funkcionisanju multietničkih država. Bosna i Hercegovina predstavlja najbolji primjer ovog međunarodno izazvanog neuspjeha.
Naravno, "non pejper“ može biti neka vrsta obmane. Čini se teško vjerodostojnim da je to moglo da se iznese. Ali njegovo postojanje trebalo bi da natera Vladu Kosova da formuliše niz osnovnih principa koji će predstavljati njene stavove u predstojećim pregovorima.
Vlada je u pravu kada ne želi pritiske za brz povratak pregovorima. Ipak, trebalo bi da oblikuje proces i osnovna očekivanja za razgovore koji će se na kraju održati. Ona mora da saopšti da ne pregovara o statusu Kosova. Ta faza je davno prošla i kosovska državnost nije pitanje. Kosovo nije spremno da učini još više ustupaka da bi dobilo ono što već ima - državnost. Kao što naslov razgovora sugeriše, Kosovo je umjesto toga spremno da razgovara o normalizaciji odnosa u zajedničkom, uzajamnom interesu obe strane.
Marc Weller je profesor međunarodnog prava i međunarodnih ustavnih studija na Cambridgu i autor knjige „Osporena državnost: Kosovska borba za nezavisnost“. Bio je savjetnik za Kosovo u pregovorima u Rambujeu i Ahtisaarijevom planu.
Izvor: Kosovo Online/Koha ditore
