Bez obzira da li smo bili svijesni porijekla Mini-Šengena, da li smo ga prihvatili ili se suprostavili na sastancima na visokom nivou sa EU, njenim državama članicama i zemljama u našem i dalje problematičnom regionu, da li patimo zbog ličnog protagonističkog ponašanja prije bilo kog potrebnog državnog konsenzusa o tome da li smo u stanju da slijedimo regionalnu i evropsku dinamiku koja utiče i direktno će uticati na budućnost Kosova, ostaje da se vidi koliko ćemo znati i kako ćemo znati pristupati načinu otključavanja pozicije Kosova za neophodnu i održivu regionalnu i evropsku integraciju.
Regionalna saradnja i dobrosusjedski odnosi preduslovi su za članstvo u Evropskoj uniji (EU) i jedna od strategija za rješavanje izazova sa kojima se suočava regija zapadnog Balkana. O tome svjedoče potezi EU prema našem regionu od 1999. godine. Da bi stabilizovala naš problematični region, Njemačka je odmah poslije rata na Kosovu, tj. 1999. godine - pokrenula je Pakt za stabilnost u jugoistočnoj Evropi. Dok je EU započela proces stabilizacije i pridruživanja 2000. godine. Obe ove inicijative su vidjele kao ispunjenje jedna drugu, kao i paralele između EU i njenih država članica.
Cilj EU i njenih moćnih država bio je da doprinesu povećanoj saradnji u oblastima ekonomskog, političkog i bezbjednosnog razvoja za cio region jugoistočne Evrope, sa posebnim naglaskom na zapadni Balkan. Kao nasljednik Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope u februaru 2008. godine u Sofiji je formirano Regionalno vijeće za saradnju (RCC) sa Sekretarijatom u Sarajevu, kojim trenutno predsjedava Majlinda Bregu, bivša ministarka za evropsku integraciju Albanije.
Savjet za regionalnu saradnju je više od decenije postojanja glavni kišobran svih regionalnih inicijativa u oblasti regionalne saradnje za jugoistočnu Evropu. Tokom ovog perioda, ovaj Savjet (RCC) je doprineo jačanju regionalne saradnje i evroatlantske integracije zemalja jugoistočne Evrope ubrzavanjem regionalne povezanosti, znanja i mobilnosti, konkurentnosti, vladavine zakona i napora u oblasti bezbjednosti.
Osvrnuvši se nekoliko godina unazad, ne mogu a da ne spomenem činjenicu da je Evropska unija, nakon što je Jean-Claude Juncker u novembru 2014. preuzeo funkciju predsjednika Evropske komisije, doživjela svoje najgore dane kao rezultat finansijske krize koje su pogodili EU i cio svijet. Predsjednik Juncker je 2014. izjavio da tokom petogodišnjeg mandata „neće biti proširenja EU.“ Ta je izjava u mnogim krugovima zvučala kao prekid i obeshrabrenje procesa evropskih integracija za Zapadni Balkan.
Kako bi se održala evropska perspektiva živa za problematični region zapadnog Balkana, Njemačka je pokrenula Berlinski proces, koji je prvobitno bio predviđen za period 2014-2018. Pored Njemačke, uključene su i Austrija, Francuska, Italija, Hrvatska, Slovenija i Velika Britanija, a zapadni Balkan su i jesu 6 zemalja (Kosovo, Albanija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija).
Cilj Berlinskog procesa bio je i jeste unaprijeđenje evropske agende u tri pravca: 1) ekonomski rast i povezanost, 2) dobrosusjedski odnosi i regionalna saradnja i 3) razvoj civilnog društva i povezanosti ljudi među ljudima. I Berlinski proces i Pakt za stabilnost osmišljeni su van okvira proširenja EU, ali mnogi su krugovi smatrali da ispunjavaju procese ka Evropskoj agendi i procesu proširenja EU. Štaviše, cilj je bio da se region zapadnog Balkana orijentiše na EU, a ne na Rusiju, Kinu, Tursku i zemalje za Golfa, koji pomoću ulaganja i mekih mera pokušavaju da iskoriste svaki vakuum stvoren u EU.
Za sprovođenje Berlinskog procesa počeli su godišnji samiti, prvo počevši sa onim u Berlinu, avgusta 2014, zatim 2015. u Beču, 2016. u Parizu, 2017. u Trstu i 2018. u Velikoj Britaniji. Pored samita, bilo je i mnogih drugih sastanaka nižeg nivoa regionalnog karaktera, koji su svim građanima približili evropsku perspektivu.
Ideja regionalne ekonomske zone za zapadni Balkan
Pošto je region Zapadnog Balkana i dalje imao značajnih problema lošeg susjedstva i regionalne saradnje, ova tema je bila u središtu svake inicijative koja bi mogla da posluži regionu. Ideja mini-šengena proizilazi iz ove beskrajne iskušenja regiona zapadnog Balkana, koji danas ima poteškoća u pogledu regionalne saradnje i dobrosusjedstva. Iskustvo je pokazalo da što su izolovanije države, sve je napetija ukupna situacija i budućnost postaje sve beznadežnija.
Stoga je na zahtjev 6 premijera zemalja Zapadnog Balkana tokom samita u Trstu u julu 2017. pripremljen Višegodišnji akcioni plan za regionalni ekonomski prostor u kontekstu Berlinskog procesa. Ovaj plan predviđa regionalnu ekonomsku integraciju u skladu sa zahtjevima koje su postavili premijeri zemalja regiona. Program predviđen ovim planom uključuje: promovisanje dalje integracije regionalnog tržišta, stvaranje dinamičnog regionalnog prostora za ulaganja, olakšavanje mobilnosti u regionu i stvaranje integrisane digitalne agende.
U skladu sa Berlinskim procesom, Evropska unija je u februaru 2018. godine takođe usvojila Strategiju zapadnog Balkana, koja između ostalog predviđa uspostavljanje Regionalnog ekonomskog prostora (REA-) koji bi obuhvatio sve zemlje zapadnog Balkana. Za sprovođenje ove strategije, EU je pokrenula niz sastanaka na visokom nivou u regionu. Prvi samit EU-Zapadni Balkan od 2003. u Solunu održan je u Sofiji u maju 2018. godine, na kome su pored visokih struktura EU, ucestvovalu najviši politički lideri zemalja Zapadnog Balkana, uključujući Kosovo.
Vrijedno je napomenuti da Višegodišnji akcioni plan za regionalni ekonomski prostor proizilazi iz obaveza preuzetih u okviru CEFTA-e i strategije Jugoistočne Evrope 2020. i temelji se na principima i pravilima CEFTA i EU odražena u Sporazumima o stabilizaciji i pridruživanju sa zemljama regiona. Ovaj plan uključuje sprovođenje akcija od 2017. do 2020. godine i neke aktivnosti do 2023. godine.
Za koordinaciju svih regionalnih inicijativa, na samitu u Trstu 2017. godine (u okviru Berlinskog procesa), Savjetu za regionalnu saradnju povjeren je jasan mandat da usmerava i koordinira sprovođenje Višegodišnjeg akcionog plana za ekonomsku oblast. Regionalni (Višegodišnji akcioni plan za regionalno ekonomsko područje = MAP-REA =). Strategija i program rada Savjeta za regionalnu saradnju 2020–2022 takođe predviđaju sprovođenje Višegodišnjeg akcionog plana za regionalnu ekonomsku zonu koji služi kao vodič za približavanje procesa regionalne saradnje građanima. Treba napomenuti da su sve regionalne inicijative u skladu sa Agendom UN-a za održivi razvoj 2030 i strateškim ciljevima EU „Ka održivoj uniji do 2030. godine i odražavaju obaveze i razvoj u regionu u okviru Berlinski proces.
Identifikacija problema u genezi
Ideja o jačanju regionalne saradnje i dobrosusjedstva između zemalja Zapadnog Balkana deo je svakog sastanka, kojem su prisustvovali najviši politički lideri Kosova u svim regionalnim inicijativama. Čak su i na samitima u Berlinskom procesu učestvovali na najvišem nivou kosovske politike počev od 2014. do danas. A Regionalna ekonomska zona, koja otvara put mini-šengenu, upravo je ono što su se svi politički lideri u regionu dosledno slagali, uključujući Kosovo. Ni mandatar vlade Albin Kurti, u principu, nije bio protiv mini-šengena koji kaže da se „formiranje vlade mora očekivati, a zatim odlučiti o mini šengenu“.
Problem sa kojim se možemo suočiti vrlo brzo je šta bi značio politički spektar Kosova ako bi hrvatsko predsjedavanje EU, počevši od 1. januara 2020., formiranje Mini-šengena stavilo na dnevni red, znajući da će regionalna ekonomska zona prethoditi mini šengenu? Da li ćemo se moći suprotstaviti takvom poduhvatu?!
Ako pogledamo međunarodni nivo, vidjećemo da su stvaranje zona slobodne trgovine i carinskih unija globalni trend. Od 1967. imamo zonu slobodne trgovine ASEAN, koja se sastoji od Indonezije, Singapura, Malezije, Filipina, Vijetnama, Bruneja, Kambodže, Mjanmara i Laosa; od 1991. godine imamo MERCOSUR koji se sastoji od Brazila, Argentine, Urugvaja i Paragvaja; od 1994. imamo NAFTA (Sjevernoamerička zona slobodne trgovine) koju čine SAD, Kanada i Meksiko. Turska takođe ima Carinsku uniju sa Evropskom unijom od 1995. godine.
Od 1951. godine imamo Evropsku zajednicu za ugalj i čelik (BETHC) koju čine Njemačka, Francuska, Italija, Holandija, Belgija i Luksemburg. Iz BETHC-a je došlo ono što sada znamo kao Evropska unija koja ima zajedničko tržište, carinsku uniju, zajedničku valutu i šengenski sistem uz slobodno kretanje ljudi, robe, kapitala i usluga. A Evropska unija se, globalno, smatra najnaprednijim i najuspešnijim oblikom regionalne integracije u svijetu do danas.
Ne treba zaboraviti da je otvaranje i objedinjavanje tržišta bilo osnova za EU. Na osnovu toga otvoreni su različiti krajevi svijeta pridruživanjem zonama slobodne trgovine, često nespojivim sa klimom između država učesnica kao rezultat njihove složene prošlosti. Ko bi mogao vjerovati da će se Njemačka i Francuska složiti kad je prva napala Francusku u Prvom i Drugom svjetskom ratu?! Ko bi vjerovao da će Poljska i Izrael sarađivati sa Njemačkom poslije holokausta?! Ko bi vjerovao da će japanski investitori poplaviti kinesku i južnokorejsku obalu s više milijardi dolara ulažući ih?! Ko bi vjerovao da će EU ući u carinsku uniju s Turskom s obzirom na klimu EU prema Turskoj ili obrnuto?!
U normalnim situacijama, Mini-Šengen bi učinio dobro ekonomijama zapadnog Balkana poboljšavajući razmenu roba, usluga, kapitala i mobilnosti. Ali Kosovo, imajući ozbiljnih problema sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, teško je zamisliti dobro djelujući Mini-šengen, bez obzira na to kako bi izgledalo. Ako se kaže da Šengen ima dobru funkcionalnost među zemalja EU i stoga bi trebalo raditi i na Zapadnom Balkanu, tome se može suzbiti rekavši da su se zemlje EU pridružile Šengenu pod jednakim uslovima i međusobnom priznavanju, dok je EU Kosova u mini-šengenu sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, sve dok posljednja ne priznaju državnost Kosova i dalje nametnu stalne prepreke protiv kosovske nezavisnosti i izvoza, učinili bi bilo koji mini-šengen funkcionalnim.
Jedan od argumenata za neulazak u mini-šengen bilo bi neadekvatno funkcionisanje CEFTA (centralnoevropskog sporazuma o slobodnoj trgovini) između Kosova, Srbije i Bosne i Hercegovine. To je glavni argument koji je politički spektar Kosova trebalo da naglasi prije osmišljavanja i stvaranja bilo koje regionalne inicijative, a ne da je prećuta. Mini-Šengen koji ne obuhvata šest zemalja zapadnog Balkana neće uspjeti.
Ako bi Srbija, Bosna i Hercegovina priznale nezavisnost Kosova i Kosovo vidjele kao ravnopravnog partnera, tada bi mini-šengen mogao imati smisla. Argumentu da će Srbija biti najjača država u mini-šengenu ne može se suprotstaviti tome sa Kosova ili iz Albanije, jer da je to slučaj, ni EU ne bi postojala, jer Njemačka ima najjaču državu protiv Francuske. Italija i mnoge druge zemlje ili čak NAFTA ne bi radile jer su SAD mnogo jače od Meksika i Kanade, ne bi radile ni da MERCOSUR koji ima Brazil kao najmoćniju državu u njemu, ili kako to ne bi učinio mogao da operiše ASEAN imajući Indoneziju najmoćniju državu u njemu.
Uostalom, čak i kad Kosovo uđe u EU, biće Njemačka i druge zemlje koje su mnogo jače. Uvijek, u prostoru slobodne trgovine, carinskoj uniji ili drugom obliku povezivanja između država, postoji nejednakost među državama u pogledu ekonomskog razvoja. Turska je takođe slabija od EU, ali se pridružila Carinskoj uniji s EU jer su koristi od otvaranja daleko veće od zatvaranja.
Sve gore navedeno ukazuje da će bez postizanja sveobuhvatnog i održivog sporazuma između Kosova i Srbije biti nažalost teško - ako ne i nemoguće - produbiti regionalnu saradnju. Već je poznato da u smislu postizanja sveobuhvatnog sporazuma s jedne strane imamo EU koja preko Mini-šengena pokušava da postepeno približi toliko zemalja zapadnog Balkana da bi sveobuhvatni sporazum između Kosova i Srbije bio prije a s druge strane imamo američku poziciju koja zahtjeva postizanje sveobuhvatnog sporazuma što je prije moguće, što bi zatim otvorilo put ka punoj regionalnoj i evropskoj integraciji.
Politički spektar Kosova mora, bez izuzetka, prestati sa praksom dnevnih izjava o dnevnim koristima u korist svojih izbornih koristi i postići neophodni konsenzus o glavnim temama. Ako smo zaista bili protiv mini-šengena, morali smo to sve reći od njegovog početka na samitu u Trstu u julu 2017. godine, pod vođstvom italijanskog predsedavanja EU, da ne spominjemo razne inicijative i a ne kada im se servira da ćute, suprotstavljaju se ili daju čudne razloge. Takav pristup umanjuje našu ozbiljnost pred EU i različitim regionalnim inicijativama. Dakle, moramo biti potpuno koherentni i doslijedni u koracima politike, u suprotnom ćemo biti samo potrošači inicijativa, a ne ko-projektanti istih.
Agron Hoti, kolumnista Lajmi.net
Izvor: Lajmi.net / Kosovo-Online
Cilj EU i njenih moćnih država bio je da doprinesu povećanoj saradnji u oblastima ekonomskog, političkog i bezbjednosnog razvoja za cio region jugoistočne Evrope, sa posebnim naglaskom na zapadni Balkan. Kao nasljednik Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope u februaru 2008. godine u Sofiji je formirano Regionalno vijeće za saradnju (RCC) sa Sekretarijatom u Sarajevu, kojim trenutno predsjedava Majlinda Bregu, bivša ministarka za evropsku integraciju Albanije.
Savjet za regionalnu saradnju je više od decenije postojanja glavni kišobran svih regionalnih inicijativa u oblasti regionalne saradnje za jugoistočnu Evropu. Tokom ovog perioda, ovaj Savjet (RCC) je doprineo jačanju regionalne saradnje i evroatlantske integracije zemalja jugoistočne Evrope ubrzavanjem regionalne povezanosti, znanja i mobilnosti, konkurentnosti, vladavine zakona i napora u oblasti bezbjednosti.
Osvrnuvši se nekoliko godina unazad, ne mogu a da ne spomenem činjenicu da je Evropska unija, nakon što je Jean-Claude Juncker u novembru 2014. preuzeo funkciju predsjednika Evropske komisije, doživjela svoje najgore dane kao rezultat finansijske krize koje su pogodili EU i cio svijet. Predsjednik Juncker je 2014. izjavio da tokom petogodišnjeg mandata „neće biti proširenja EU.“ Ta je izjava u mnogim krugovima zvučala kao prekid i obeshrabrenje procesa evropskih integracija za Zapadni Balkan.
Kako bi se održala evropska perspektiva živa za problematični region zapadnog Balkana, Njemačka je pokrenula Berlinski proces, koji je prvobitno bio predviđen za period 2014-2018. Pored Njemačke, uključene su i Austrija, Francuska, Italija, Hrvatska, Slovenija i Velika Britanija, a zapadni Balkan su i jesu 6 zemalja (Kosovo, Albanija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija).
Cilj Berlinskog procesa bio je i jeste unaprijeđenje evropske agende u tri pravca: 1) ekonomski rast i povezanost, 2) dobrosusjedski odnosi i regionalna saradnja i 3) razvoj civilnog društva i povezanosti ljudi među ljudima. I Berlinski proces i Pakt za stabilnost osmišljeni su van okvira proširenja EU, ali mnogi su krugovi smatrali da ispunjavaju procese ka Evropskoj agendi i procesu proširenja EU. Štaviše, cilj je bio da se region zapadnog Balkana orijentiše na EU, a ne na Rusiju, Kinu, Tursku i zemalje za Golfa, koji pomoću ulaganja i mekih mera pokušavaju da iskoriste svaki vakuum stvoren u EU.
Za sprovođenje Berlinskog procesa počeli su godišnji samiti, prvo počevši sa onim u Berlinu, avgusta 2014, zatim 2015. u Beču, 2016. u Parizu, 2017. u Trstu i 2018. u Velikoj Britaniji. Pored samita, bilo je i mnogih drugih sastanaka nižeg nivoa regionalnog karaktera, koji su svim građanima približili evropsku perspektivu.
Ideja regionalne ekonomske zone za zapadni Balkan
Pošto je region Zapadnog Balkana i dalje imao značajnih problema lošeg susjedstva i regionalne saradnje, ova tema je bila u središtu svake inicijative koja bi mogla da posluži regionu. Ideja mini-šengena proizilazi iz ove beskrajne iskušenja regiona zapadnog Balkana, koji danas ima poteškoća u pogledu regionalne saradnje i dobrosusjedstva. Iskustvo je pokazalo da što su izolovanije države, sve je napetija ukupna situacija i budućnost postaje sve beznadežnija.
Stoga je na zahtjev 6 premijera zemalja Zapadnog Balkana tokom samita u Trstu u julu 2017. pripremljen Višegodišnji akcioni plan za regionalni ekonomski prostor u kontekstu Berlinskog procesa. Ovaj plan predviđa regionalnu ekonomsku integraciju u skladu sa zahtjevima koje su postavili premijeri zemalja regiona. Program predviđen ovim planom uključuje: promovisanje dalje integracije regionalnog tržišta, stvaranje dinamičnog regionalnog prostora za ulaganja, olakšavanje mobilnosti u regionu i stvaranje integrisane digitalne agende.
U skladu sa Berlinskim procesom, Evropska unija je u februaru 2018. godine takođe usvojila Strategiju zapadnog Balkana, koja između ostalog predviđa uspostavljanje Regionalnog ekonomskog prostora (REA-) koji bi obuhvatio sve zemlje zapadnog Balkana. Za sprovođenje ove strategije, EU je pokrenula niz sastanaka na visokom nivou u regionu. Prvi samit EU-Zapadni Balkan od 2003. u Solunu održan je u Sofiji u maju 2018. godine, na kome su pored visokih struktura EU, ucestvovalu najviši politički lideri zemalja Zapadnog Balkana, uključujući Kosovo.
Vrijedno je napomenuti da Višegodišnji akcioni plan za regionalni ekonomski prostor proizilazi iz obaveza preuzetih u okviru CEFTA-e i strategije Jugoistočne Evrope 2020. i temelji se na principima i pravilima CEFTA i EU odražena u Sporazumima o stabilizaciji i pridruživanju sa zemljama regiona. Ovaj plan uključuje sprovođenje akcija od 2017. do 2020. godine i neke aktivnosti do 2023. godine.
Za koordinaciju svih regionalnih inicijativa, na samitu u Trstu 2017. godine (u okviru Berlinskog procesa), Savjetu za regionalnu saradnju povjeren je jasan mandat da usmerava i koordinira sprovođenje Višegodišnjeg akcionog plana za ekonomsku oblast. Regionalni (Višegodišnji akcioni plan za regionalno ekonomsko područje = MAP-REA =). Strategija i program rada Savjeta za regionalnu saradnju 2020–2022 takođe predviđaju sprovođenje Višegodišnjeg akcionog plana za regionalnu ekonomsku zonu koji služi kao vodič za približavanje procesa regionalne saradnje građanima. Treba napomenuti da su sve regionalne inicijative u skladu sa Agendom UN-a za održivi razvoj 2030 i strateškim ciljevima EU „Ka održivoj uniji do 2030. godine i odražavaju obaveze i razvoj u regionu u okviru Berlinski proces.
Identifikacija problema u genezi
Ideja o jačanju regionalne saradnje i dobrosusjedstva između zemalja Zapadnog Balkana deo je svakog sastanka, kojem su prisustvovali najviši politički lideri Kosova u svim regionalnim inicijativama. Čak su i na samitima u Berlinskom procesu učestvovali na najvišem nivou kosovske politike počev od 2014. do danas. A Regionalna ekonomska zona, koja otvara put mini-šengenu, upravo je ono što su se svi politički lideri u regionu dosledno slagali, uključujući Kosovo. Ni mandatar vlade Albin Kurti, u principu, nije bio protiv mini-šengena koji kaže da se „formiranje vlade mora očekivati, a zatim odlučiti o mini šengenu“.
Problem sa kojim se možemo suočiti vrlo brzo je šta bi značio politički spektar Kosova ako bi hrvatsko predsjedavanje EU, počevši od 1. januara 2020., formiranje Mini-šengena stavilo na dnevni red, znajući da će regionalna ekonomska zona prethoditi mini šengenu? Da li ćemo se moći suprotstaviti takvom poduhvatu?!
Ako pogledamo međunarodni nivo, vidjećemo da su stvaranje zona slobodne trgovine i carinskih unija globalni trend. Od 1967. imamo zonu slobodne trgovine ASEAN, koja se sastoji od Indonezije, Singapura, Malezije, Filipina, Vijetnama, Bruneja, Kambodže, Mjanmara i Laosa; od 1991. godine imamo MERCOSUR koji se sastoji od Brazila, Argentine, Urugvaja i Paragvaja; od 1994. imamo NAFTA (Sjevernoamerička zona slobodne trgovine) koju čine SAD, Kanada i Meksiko. Turska takođe ima Carinsku uniju sa Evropskom unijom od 1995. godine.
Od 1951. godine imamo Evropsku zajednicu za ugalj i čelik (BETHC) koju čine Njemačka, Francuska, Italija, Holandija, Belgija i Luksemburg. Iz BETHC-a je došlo ono što sada znamo kao Evropska unija koja ima zajedničko tržište, carinsku uniju, zajedničku valutu i šengenski sistem uz slobodno kretanje ljudi, robe, kapitala i usluga. A Evropska unija se, globalno, smatra najnaprednijim i najuspešnijim oblikom regionalne integracije u svijetu do danas.
Ne treba zaboraviti da je otvaranje i objedinjavanje tržišta bilo osnova za EU. Na osnovu toga otvoreni su različiti krajevi svijeta pridruživanjem zonama slobodne trgovine, često nespojivim sa klimom između država učesnica kao rezultat njihove složene prošlosti. Ko bi mogao vjerovati da će se Njemačka i Francuska složiti kad je prva napala Francusku u Prvom i Drugom svjetskom ratu?! Ko bi vjerovao da će Poljska i Izrael sarađivati sa Njemačkom poslije holokausta?! Ko bi vjerovao da će japanski investitori poplaviti kinesku i južnokorejsku obalu s više milijardi dolara ulažući ih?! Ko bi vjerovao da će EU ući u carinsku uniju s Turskom s obzirom na klimu EU prema Turskoj ili obrnuto?!
U normalnim situacijama, Mini-Šengen bi učinio dobro ekonomijama zapadnog Balkana poboljšavajući razmenu roba, usluga, kapitala i mobilnosti. Ali Kosovo, imajući ozbiljnih problema sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, teško je zamisliti dobro djelujući Mini-šengen, bez obzira na to kako bi izgledalo. Ako se kaže da Šengen ima dobru funkcionalnost među zemalja EU i stoga bi trebalo raditi i na Zapadnom Balkanu, tome se može suzbiti rekavši da su se zemlje EU pridružile Šengenu pod jednakim uslovima i međusobnom priznavanju, dok je EU Kosova u mini-šengenu sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, sve dok posljednja ne priznaju državnost Kosova i dalje nametnu stalne prepreke protiv kosovske nezavisnosti i izvoza, učinili bi bilo koji mini-šengen funkcionalnim.
Jedan od argumenata za neulazak u mini-šengen bilo bi neadekvatno funkcionisanje CEFTA (centralnoevropskog sporazuma o slobodnoj trgovini) između Kosova, Srbije i Bosne i Hercegovine. To je glavni argument koji je politički spektar Kosova trebalo da naglasi prije osmišljavanja i stvaranja bilo koje regionalne inicijative, a ne da je prećuta. Mini-Šengen koji ne obuhvata šest zemalja zapadnog Balkana neće uspjeti.
Ako bi Srbija, Bosna i Hercegovina priznale nezavisnost Kosova i Kosovo vidjele kao ravnopravnog partnera, tada bi mini-šengen mogao imati smisla. Argumentu da će Srbija biti najjača država u mini-šengenu ne može se suprotstaviti tome sa Kosova ili iz Albanije, jer da je to slučaj, ni EU ne bi postojala, jer Njemačka ima najjaču državu protiv Francuske. Italija i mnoge druge zemlje ili čak NAFTA ne bi radile jer su SAD mnogo jače od Meksika i Kanade, ne bi radile ni da MERCOSUR koji ima Brazil kao najmoćniju državu u njemu, ili kako to ne bi učinio mogao da operiše ASEAN imajući Indoneziju najmoćniju državu u njemu.
Uostalom, čak i kad Kosovo uđe u EU, biće Njemačka i druge zemlje koje su mnogo jače. Uvijek, u prostoru slobodne trgovine, carinskoj uniji ili drugom obliku povezivanja između država, postoji nejednakost među državama u pogledu ekonomskog razvoja. Turska je takođe slabija od EU, ali se pridružila Carinskoj uniji s EU jer su koristi od otvaranja daleko veće od zatvaranja.
Sve gore navedeno ukazuje da će bez postizanja sveobuhvatnog i održivog sporazuma između Kosova i Srbije biti nažalost teško - ako ne i nemoguće - produbiti regionalnu saradnju. Već je poznato da u smislu postizanja sveobuhvatnog sporazuma s jedne strane imamo EU koja preko Mini-šengena pokušava da postepeno približi toliko zemalja zapadnog Balkana da bi sveobuhvatni sporazum između Kosova i Srbije bio prije a s druge strane imamo američku poziciju koja zahtjeva postizanje sveobuhvatnog sporazuma što je prije moguće, što bi zatim otvorilo put ka punoj regionalnoj i evropskoj integraciji.
Politički spektar Kosova mora, bez izuzetka, prestati sa praksom dnevnih izjava o dnevnim koristima u korist svojih izbornih koristi i postići neophodni konsenzus o glavnim temama. Ako smo zaista bili protiv mini-šengena, morali smo to sve reći od njegovog početka na samitu u Trstu u julu 2017. godine, pod vođstvom italijanskog predsedavanja EU, da ne spominjemo razne inicijative i a ne kada im se servira da ćute, suprotstavljaju se ili daju čudne razloge. Takav pristup umanjuje našu ozbiljnost pred EU i različitim regionalnim inicijativama. Dakle, moramo biti potpuno koherentni i doslijedni u koracima politike, u suprotnom ćemo biti samo potrošači inicijativa, a ne ko-projektanti istih.
Agron Hoti, kolumnista Lajmi.net
Izvor: Lajmi.net / Kosovo-Online
