Ogroman izazov

Uprkos ogromnom napretku tehnologije od prvog slijetanja na Mjesec, spuštanje na Zemljin satelit i dalje je ogroman izazov.

Od prvog leta aviona braće Wright do prvog slijetanja ljudi na Mjesec prošlo je “samo” 66 godina. Od posljednjeg kročenja ljudske noge na Zemljin satelit do danas prošlo je više od pola stoljeća. U tom periodu svjedočili smo ogromnom napretku tehnologije, razvoju novih materijala i goriva, ogromnim skokovima u procesorskoj moći računara, što pokazuje činjenica da je moderni pametni telefon neuporedivo “jači” od računara za navođenje koji je Američka svemirska agencija NASA koristila za čuvenu misiju Apollo 11 i koja je omogućila Neilu Armstrongu da bude prvi čovjek, koji je davnog jula 1969. godine, zakoračio na Mjesec.

Iako su već tada mnogi očekivali da će Zemljin satelit za 50-ak godina postati redovna turistička destinacija sa stalnim svemirskim nastambama, slijetanje na Mjesec je i dalje izuzetno težak poduhvat.

To je ponovno pokazala neuspješna misija japanske kompanije ispace, čija letjelica je krajem aprila trebala postati prvo privatno svemirsko vozilo koje je uspješno sletjelo na Mjesec, ali koja se pridružila dugoj listi neuspješnih misija koje su završile sudarom s Mjesečevom površinom.

Nova dimenzija svemirskih istraživanja

Neuspješno spuštanje na površinu Mjeseca landera Hakuto-R Mission 1 japanske kompanije ispace, bez obzira na to što se radilo o privatnoj misiji, prije svega, ukazuje da svemirski letovi u ovom trenutku još nisu rutina, odnosno da su problemi prilikom lansiranja i spuštanja svemirskih letjelica i dalje prisutni, navodi dr. Dragan Gajić, redovni profesor Departmana za fiziku Prirodno-matematičkog fakulteta u Nišu (u penziji) i predsjednik Astronomskog društva Alfa.

Ulaganjem privatnog kapitala, koji nije ni tako mali, jer je primjera radi ispace uložio gotovo 90 miliona dolara, u svemirske letove, upućuje na relativno novu dimenziju svemirskih istraživanja, a to je njihov komercijalni aspekt, dodaje.

Pre pola stoljeća svemirski letovi su imali istraživačke, a vjerovatno i vojne ciljeve. Razvoj novih tehnologija, poput onih u oblasti korištenja novih goriva i materijala, računarske tehnologije, sistema za održavanje vitalnih funkcija astronauta, navigacije, i tako dalje, imao je sekundarni komercijalni benefit, o kojem se u američkim istraživanjima vodilo računa. Profesor Gajić navodi da se čini da su Sovjetima mogućnosti komercijalne primjene tih novih svemirskih tehnologija bile manje značajne.

U međuvremenu su svemirska istraživanja postala zahtjevnija, ambicioznija, te samim tim i skuplja, dodaje.

“Rizici vezani za život kosmonauta i dalje postoje, i otuda su sve prisutnije robotizovane sonde, a verovatno će dalji razvoj veštačke inteligencije značajno doprineti povećanju uspešnosti misija.”

Profesor Gajić ističe da brojni neuspjesi mnogo koštaju, ali i doprinose edukaciji, jer su iskustva dragocjena.

Niz različitih varijabli

Iako je tehnologija znatno uznapredovala od posljednjeg hoda po Mjesecu, uvjeti na tom satelitu i dalje predstavljaju ogromne izazove, s kojim se naučnici i stručnjaci moraju suočiti. Koliki su ti izazovi govori činjenica da su na Mjesec uspješno letjelice spustile samo tri agencije i to sve tri finansirane državnim novcem, odnosno predstavnici Sjedinjenih Američkih Država, nekadašnjeg Saveza sovjetskih socijalističkih republika (SSSR) te Kine. Od navedenih, samo je Kini slijetanje na Mjesec pošlo za rukom iz prvog pokušaja.

Kako je za časopis Nature pojasnio Stephen Indyk, direktor svemirskih sistema američke kompanije Honeybee Robotics, otežavajuća okolnost za slijetanje na ovo nebesko tijelo jeste što se u obzir mora uzeti niz različitih varijabli.

U poređenju sa Zemljom, primjera radi, Mjesec ima manju gravitaciju, vrlo malo atmosfere i puno prašine.

Kako bi izveli uspješno slijetanje, inženjeri moraju predvidjeti kako će svemirska letjelica komunicirati s okolinom te usput potrošiti novac testirajući načine na koje bi sve moglo krenuti naopako.

Prema njegovim riječima, potrebno je provesti ogromnu količinu testova, što je najvažniji element pri dokazivanju da će sistemi za slijetanje funkcionirati u što većem broju scenarija. Ali čak kada se svi ti testovi i simulacije uspješno provedu, nema garancija da će samo slijetanje na Mjesec biti uspješno, dodao je Indyk.

Ruku na srce, ispace je tek druga kompanija koja je pokušala spustiti svoju letjelicu na Mjesec. Prije nje, letjelica izraelske kompanije SpaceIL se 2019. također srušila na ovo nebesko tijelo.

Stručnjak Honeybee Roboticsa ističe da se privatne kompanije suočavaju sa teškoćama pri slijetanju na Mjesec koje su iskusili SAD i SSSR tokom 60-godina prošlog stoljeća, a to je da su letjelice tih zemalja bile neuspješne u naporima da se uspješno spuste na Zemljin satelit.

Državne svemirske agencije mogle su analizirati svaki udar i iz njega izvlačiti korisne informacije, kazao je Indyk, te dodao da se od današnjih kompanija očekuje se da ponove te uspjehe bez državnih resursa i lekcija sakupljenih iz brojnih neuspjelih i uspjelih misija.

Prema njegovom mišljenju, previše je za očekivati da privatnije kompanije uspiju sletjeti na Mjesec iz “prve”.

Neuspjeh moguć i u ranim fazama

Bitno je naglasiti da je slanje misije na Mjesec, koji je udaljen 384.000 kilometara od Zemlje, puno veći izazov od slanja satelita u nisku Zemljinu orbitu, što dosta privatnih kompanija danas radi.

Neuspjesi se mogu dogoditi čak i u ranim fazama misije, pa čak i prije nego što dođe do procesa pred samo slijetanje, što je vidljivo, primjera radi, iz NASA-ine misije Lunar Flashlight, male letjelice lansirane krajem prošle godine, koja je trebala snimiti položaje leda na Mjesecu. Došlo je do kvara na njenom pogonskom sistemu nedugo nakon polijetanja, što dovodi u pitanje da li će ona stići u orbitu Zemljinog satelita, što bi je spriječilo u ispunjavanju njene misije.

Ako svemirske letjelice uspiju stići u blizinu Mjeseca, one zatim moraju navigirati do njegove površine bez pomoći navigacijskih satelita, a zatim spustiti se na površinu iako gotovo da nema atmosfere koja bi pomogla u usporavanju pri slijetanju.

Nakon što se lander približi na nekoliko ključnih posljednjih kilometara, njegov se softver mora brzo i samostalno donositi odluke, odrediti optimalnu putanju i nositi sa svim izazovima u zadnjem trenutku, kao što je mogućnost da njegovi senzori budu zbunjeni velikim količinama prašine koju s površine dižu ispušni plinovi pogona letjelice.

Ta prašina može zbuniti digitalne senzore, što znači da postoji velika šansa da pogrešne kalkulacije u ključnim posljednjim trenucima zapečate sudbinu misije.

Svemirska pravila

Uprkos ogromnim izazovima i dosadašnjim neuspjesima privatnih misija, nije za očekivati da privatni finansijeri biti obeshrabreni.

S obzirom na ogromna finansijska sredstva potrebna za realizaciju novih i brojnih misija, treba očekivati da će privatne kompanije imati sve veći udio u naporima za osvajanje Mjeseca, smatra profesor Gajić, koji dodaje da se svakako može uzeti u obzir i međunarodna saradnja sve većeg broja država koje imaju svoje svemirske programe.

Osim tehničkih problema pri slijetanju na Mjesec, biće nužno i prilagoditi pravila vezana za ove napore, pogotovo kada se uzme u obzir sve veći interes “privatnika”.

Profesor Gajić očekuje će biti sve prisutniji pokušaji pravne regulative svemirskih osvajanja, jer je od donošenja čuvenog Ugovora o svemiru (1967), prošlo više od pola stoljeća, što ga je u velikoj mjeri učinilo zastarjelim.

“U Ugovoru se ne pominje uloga privatnih kompanija, njihova odgovornost i ‘podela plena’. One su, po prirodi stvari, zainteresovane za komercijalne efekte kosmičkih misija. Formulacije tipa ‘istraživanje svemira obavljaće se za dobrobit čovečanstva i u interesu svih zemalja’ i ‘ni jedna država ne sme uključiti deo svemira u svoj sastav ili ga vojno okupirati’ iz pomenutog Ugovora, apsolutno ne odgovaraju aktuelnim i ne baš optimističkim kretanjima. S druge strane, upravo ono što se danas događa, upućuje na veliku krizu međunarodnog prava, što će imati reperkusije i kad su kosmičke misije u pitanju”, smatra profesor Gajić.