Iz mog ugla

Danas na ulazu u moju zgradu neko iz KEDS-a je razmontirao sva električna brojila (koja su kupili sami stanovnici ovog naselja - i po stotine eura - zajedno sa dva pokazatelja tarifa, koji koštaju najmanje 20 eura) i niko još uvijek nije obavjestio o tome. Niko od stanovnika nije informisan da će struja biti isključena (pogotovo u vrijeme kada većina njih dolazi sa posla), dok je KEDS vršio zamjenu ovih električnih brojila.

Niko od stanovnika ovog naselja nije bio obavješten da će se raditi i o čemu je riječ sa ovim brojilima. Niko nije obavješten da će biti zamjene električnih brojila.

"Roba" kupljena iz džepa građana sada je završila negdje u nekom kontejneru. Zajedno sa tom "robom" i njihov znoj.

Niko nije podigao glas u vezi sa ovim dešavanjem, pa čak ni niko iz moje porodice. Građani se osjećaju toliko bespomoćnim pred KEDS-om da i kada se struja poskupjela dva puta u kratkom vremenskom i ništa se nije uradilo po tom pitanju, sem razgovora uz kafu, koji su završavali samo sa strepnom i brigom.

Jer mi i 15 godina nakon rata još uvijek imamo problema sa strujom, vodom, grijanjem, što znači sa svim elementarnim potrebama za život, a ipak i dalje ćutimo, kao da smo gosti u našoj zemlji, a oni koji rade na čelu tih komapnija misle da nam čine uslugu što tu rade, pa stoga mi moramo da ćutimo!

Prošle sam sedmice imala puno posla i bio mi je potreban internet. No PTK sa njenim uslugama koje pruža (TIK) je imala neki defekt. U našem digiltalizovanom svijetu, pogotovo u posljednje vrijeme, gotovo je nemoguće da nešto radiš bez pomoći interneta, pa i ja posao koji sam trebala uraditi nisam mogla završiti. Pozvala sam tehničku službu  PTK-a. Nakon mnogobrojnih poziva, udostojili su se da se jave. Ovo nije prvi put da se ovako nešto dešava, da u mojoj kući ne radi interent. Pošto je bilo kasno, osoba sa druge strane telefona mi je odgovorila da nema mogućnosti da se u ove kasne sati bilo što uradi.

Prošla su puna 24 sata internet i dalje nije radio. Zbog očaja u kojem sam bila pozvala sam ih opet i zatražila da na kraju mjeseca račun mi bude manji za 0.50 centi, iz razloga što matematički bi i tako trebalo biti, ali i na osnovu toga što nisam koristila internet cio dan, mislila sam da je pravedno što sam to i zatražila.

Totalno iznenađeni mojim zahtjevom, stvorena jo konfuzija sa druge strane telefona i počeli su transferi moje linije sa jednog odjeljenja na drugo. Nije bilo riječi o 0.50 centi, bilo je do principa, pošto mi kao jedan siromašan narod kakav i jesmo, trebamo puno pažnje obraćati i na cente.  

Imala sam priliku da posjetim neka mjesta širom svijeta, i nigdje mi se nije dogodilo da mi u nekoj prodavnici kažu da nemaju tri centa, dva centa ili cent kako bi mi vratili "kusur". Ovo mi se kod nas veoma često dešava, cio svijet radi sa centima, a mi ne. Zašto? Da li smo mi tako bogati? Da hipotetički uzmemo primjer problema sa internetom, ukoliko je PTK tog dana imao 100.000 korisnika, i ovi korisnici nisu bili u mogućnosti da koriste usluge za koje plaćaju, i ne traže da ovaj novac bude vraćen njima, proizilazi da je PTK samo u toku jednog dana na svom budžetu inkasirala ništa manje do 50.000 hiljada eura za uslugu koju nije dostavila.

Zato mislim da mi kao korisnici bilo koje kompanije, trebamo imati više samosvijesti, i ne plaćamo za nešto što ne koristimo, a ono što koristimo da bude u skladu sa našim isplatama, jer nam to daje više prava da tražimo kvalitetnije usluge.

S druge strane, neke firme ne posjeduju fiskalne kase, i meni se desilo kada sam u javnom transportu kad sam tražila dokaz za moje plaćanje, odgovor je bio "potrošio sam karte, ajde bre radi se o 0.30 centa, nisu milioni".

Ono što me najviše zabrinjava je da koliko smo siromašni izgelda da novac nije naš problem. Prisjetila sam se jedne izreke mojeg djede "da ne bi bilo siromaha, nikada ne bih postao bogat".

Kaltrina Pajaziti, /Gazeta Blic/