Adžo u mojim sjećanjima Vječni zaljubljenik u Župu

U jednom od naših posljednjih susreta rahmetli Adžo, onako bolješljiv, iscrpljen, nekom čudnom energijom bi mi govorio i prepričavao stihove iz radnog materijala njegove posljednje knjige “Koren, ključ i kalauz”. Ali nije ih samo govorio…

Plakao je... Iako je pokušavao da naočalama prikrije suzne oči. Ponosno, glasom tihanim.

I onda sam nakon više od deset godina poznastva i našeg druženja, shvatio da mu je Bog podario energiju oživljavanja događaja i neponovljivu autentičnost izraza...

Bio je pravi primjer liričara. Zaljubljen vječno u Župu.

Liriku nije pisao, nego je izvirala iz njegovog srca. Svojevrsni je to fluid, pomješan prizrenskom trešnjom, čije je cvjetanje najviše volio, kukuruznim brašnom, izvorima ledenim šarskim, začinjen dertom i žalom zavičajnim.

A kada god bi govorio i zavičaju, o pečalbi, o ljepotama Šare, nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Bio je slikar riječima, čarobnjak...

Volio je ljude, volio pjesmu, proganjao ga je kismet pečalbarski...

Bio je rođen da otrgne od zaborava našinski i da ga ovekovječi u knjigama.

On je davao, očigledno vođen proživljenom filozofijom da je čovjekovo samo ono što podari drugom čovjeku.

Clive Barker, vjerovatno vođen velikim životnim iskustvom jednom je rekao: "Ko može reći da je mrtav onaj čovjek čije nas riječi još ućutkuju i čija osjećanja ostavljaju traga u nama?"

Azir Kuljići nije mrtav! On je u meni, u nama, a njegove nurli riječi, župski svjetionik, svjedočit će o njemu dok je vijeka.

Bila mi je čast što sam sa njim djelio put, dom, zrak, hljeb, riječ...

Neka mu je rahmet Božiji duši njegovoj a njegovim najbližima, rodbini, njegovim prijateljima sabur! Amin!

Mustafa Balje, 11.4.2013.

Aziru Kuljićiju-Adži

prošetao si Halila Džubrana

do Župe

i Monte Scardusa (Šar-planine)

teško proživio

sve naše džehenem godine

i musafir u svome domu bio

davno si shvatio

Poruku

da smo 'na vraćanje'

i da nas mirna zemlja

strpljivo čeka

kao stari rapsod

pjevao si o memljećetu

i do kraja puta

gradio kuću svoju

nikad dovršenu

proljeće se zaplelo

u krošnjama

i treće džemre palo

sve je tako lijepo

i vrijeme

i ljudi

samo pjesnici žive

i odlaze

jednako

Sadik Idrizi, 11.4.2013.