Regionalno udruženje pisaca “Teuta”, kojeg čine književni stvaraoci sa Kosova, iz Albanije i Crne Gore, organiziralo je osmu trograničnu književnu manfiestaciju “Muzat e Alpeve - Alpske Muze 2020“. Nagrada za životno djelo “Teuta”, koja je prošle godine dodijeljena doajenu crnogorske književnosti Zuvdiji Hodžiću, a ove godine je u Petnjici, to priznanje dodjeljeno Xhevahiru Spahiuu, istaknutom književniku iz Albanije. Priznanje za doprinos u organizaciji ove manifestacije dobila je i Opština Petnjica i “Centar za kulturu u Petnjici”
Manifestacije su održane 30 i 31 oktobra 2020. godine, u Klini (Kosovo) i Petnjici (Crna Gora). Dom kulture u Petnjici je ujedno bilo mjesto susretanja domaćih i pisaca iz regije, ali i prilika da se razmijene mišljenja i promovišu djela stvaralaca iz ovih država. Učesnici na manifestaciji govorili o različitim aspektima književnih djela ovogodišnjeg laureata, Xhevahira Spahiua.
Održano je i književno veče na kom su pjesnici održali prigodne besjede i čitali fragmente iz njihovog stvaralaštva. Među učesnicima je bio i Agim Vinca, dugogodišnji predavač Savremene albanske književnosti na Univerzitetu u Prištini. Više poznat u književnim krugovima po stručnim člancima, Vinca je objavio desetak knjiga poezije na svom maternjem jeziku, a neke su doživjele i prijevode na mnogim jezicima. On je iz stihozbirke "Anđeli propovjedaju jutrom", prevedene sa albanskog na bosanski, u prepjevu Smajla Smake, govorio neke od pjesama, dok je prisutnima održao i besjedu, koju prenosimo u cjelosti:

“Imao sam ponudu da ovu knjigu objavim u Beogradu. Nisam pristao. Nisam protiv kulturne saradnje dvaju naroda, naprotiv, i nemam predrasude za srpsku, kao i bilo koju drugu kulturu, ali mislim da još nisu sazrijeli uslovi. U kom smislu? Prvenstveno političkom. Zvanični Beograd treba da traži izvinjenje za zločine koje je počinio na Kosovu i da prizna Republiku Kosova kao državu...
Imam pjesme i na francuskom, engleskom, njemačkom, rumunjskom, grčkom i makedonskom, a opširni ciklusi su objavljeni i na talijanskom, bugarskom, ruskom, arapskom i drugim jezicima.
Želio sam da imam knjigu i na srpskohrvatskom, odnosno bosanskom i crnogorskom. Moj cilj je bio Sarajevo ili Podgorica. Nakon mnogo dopisivanja i napora, moja knjiga izabranih pjesama od oko 60 pjesama (ukupno 65) izašla je u Sarajevu, kod izdavača “Perfecta”, skromno kao izdanje, ali nadam se vrijedna u sadržajnom i umjetničkom pogledu.


Pjesme sa albanskog na bosanskom preveo je poznati prevodilac, i moj prijatelj, Smajl Smaka (dok sam neke i sam); predgovor je napisao vaš zemljak, poznati pjesnik i prozaista Miraš Martinović (autor romana „Teuta“), a Hasnija Muratagić - Tuna, moja bivša koleginica sa fakulteta u Prishtini, koja sada živi i radi u Sarajevu, izvršila je veoma profesionalno, jezičku redakturu knjige a, pored toga, napisala i kratak, ali vrlo sadržajan tekst koji je štampan na zadnjoj korici knjige.
Namjeravao sam da ovu knjigu promovišem u Sarajevu, zbog više razloga, ali, pored krupnih poteškoća u komunikaciji na relaciji Kosovo - BiH, naišla je i pandemija, tako da je ovaj plan propao (ili, u najmanju ruku, odložio se za nedogledno vrijeme). I evo, danas smo ovdje, u Petnjici, gdje “Alpske muze” su u svom ambijentu.
Daleke 1985. godine priredio sam antologiju savremene albanske poezije u Jugoslaviji u “Sarajevskim danima poezije”. Bila je veoma dobro primljena, ali i kritikovana od strane pojedinih kao “etnički čista antologija”. To su bili ljudi sa kojima je manipulisao Bulatović. Bila je ogromna polemika u štampi. Odgovorio im je recenzent knjige, pokojni Aliriza Gashi. Tim povodom poznati bosanski pjesnik Husein Tahmiščić napisao je pjesmu posvećenu meni (mojoj malenkosti) “Jutarnja glosa”, u kojoj se, pored ostalog, kaže: 

“O Agime, usta puna vatre / Govoriti ili ćutati / Ćutati ili govoriti / Pitanje je sada” (ta pjesma je tada, 1986. godine, bila objavljena i u časopisu tadašnjeg
Titograda “Stvaranje”).

Bilo je teško govoriti u to vrijeme, ali jos teže ćutati! Nije važno gdje se nešto radi, važno je kako se radi. Stara teorija centra i provincije danas je prevaziđena, odnosno umnogo relativizirana. Živimo u eri interneta i planetarne komunikacije.
Vrijednosti se stvaraju svuda, gdje ima volje i talenta. Brković govori o “brđanskom Homeru”, a naš Dritero Agoli, u svojoj čuvenoj knjizi Zakašnjeli hodočasnik (Pelegrini i vonuar), inače obojica laureati Nagrade “Teuta”, ima pjesmu napisanu u Parizu, na Monparnasu. U Monparnasu (kvart gdje se okupljaju umjetnici), a čije se ime rimuje s imenom Driteroovog rodnog sela: Menkulas, čuje se zvuk zvona i mašina, a u Menkulasu ljude ujutru budi petao. 
“Heminguej atje nuk shkroi roman / Po u çlodh Homeri leckaman!”. 
(Hemingvej tamo nije pisao roman / Ali boravio je dronjavi Homer!).

Prvu zbirku pjesama pod naslovom Feniks objavio sam u Skoplju 1972. godine, dok posljednju Nostalgija za opasnim vremenima, 2017. U ovoj knjizi su uvrštene pjesme iz skoro svih mojih knjiga. Izbor sam vršio sam u saradnji sa preovodiocem. Vodili smo računa da ne uzimamo pjesme koje su (pre)teške za prijevod.
U poneku od pjesama vršio sam neke promijene, tu i tamo nešto sam adaptirao, da bi bolje zvučile u novoj jezičkoj stvarnosti. (Američki pjesnik Robert Frost, 1874 - 1963, rekao je: “Poezija je ono što se gubi u prijevodu”. Sigurno da je Frost pretjerao, ali u njegovim riječima ima dosta istine).

Ne mogu a da ne kažem, među ostalim, i neke detalje o pjesmi "Pogane godine“, koju sam pročitao Jevremu Brkoviću prilikom posjete u njegovom stanu u Podgorici, dok je knjiga bila u pripremi. Razgovarali smo i pili rakiju, dobru rakiju. 
Nakon prve čaše ja sam se ohrabrio i pročitao njemu tu pjesmu. Slušao me pažljivo, i na kraju pružio mi je ruku i čestitato. “Odlično!”, rekao je i predložio mi da knjigu dam
naslov ove pjesme: Pogane godine. Naslov “Anđeli propovijedaju jutrom” predložila je profesorica Muratagić i ja sam ga prihvatio, jer činio mi se sugestivnijim. Izvanredan. Tu sam pjesmu napisao 1989. godine, kada je Kosovu nasilno oduzeta autonomija i bilo uvedeno vanrendo stanje. Bio je policijski čas 56 dana, najduži u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Pazite: 56 dana i noći bez prestanka! Zanimjlivo je da sam ja tu pjesmu objavio prvo na srpskohrvatskom, a zatim na albanskom jeziku. Glavni urednik časopisa “Fjala” (Riječ) nije smio da je objavi. Plašio se. Jednog dana, slučajno, u trafici novina pored mog stana u Prištini, naišao sam na list književne omladine Bosne i Hercegovine, zvao se “Književna revija”. Sjeo sam, preveo svoju pjesmu, i poslao poštom redakciji “Književne revije”. Objavljena je u sljedećem broju uokvirena na trećoj stranici. 
Tim povodom, novinar kulturne rubrike “Večernjih novosti”, najtiražnijeg lista u tadašnjoj Jugoslaviji, Božidar Milidragović, koji je bio i sam pisac, napisao je: 
“Pjesma je zaista izvanredna, duhovito napisana, inteligentna, ali… govori samo o posljedicama a ne i o uzrocima”. (Vanredno stanje, prema njemu, bilo je tobože posljedica djelovanja albanskog nacionalizma!).
Pjesma je uvrštena i u “Antologiji južnoevropske poezije”, u red naboljih pjesama od ukupno 15 zemalja (priredio dr. Anton Papleka), a dotični tadašnji glavni urednik časopisa “Fjala”, koji prije trideset godina nije smio da objavi ovu pjesmu, prije par dana, odlikovan je od strane predsjednika Republike Kosovo. Za doprinos razvitku kulture i književnosti!”.
U našim balkanskim prilikama, stvarnost ponekad liči na fikciju a fikcija na stvarnost. 

radiopetnjica.me / Enko Korać & Mustafa Balje