“Džentlmenskim sporazumom”, 1955. godine, kada je u Beogradu oformljena komisija predvođena zloglasnim Aleksandrom Rankovićem nastavljen je projekat Kraljevine Jugoslavije o iseljavanju muslimanskog stanovništva u Tursku, naročito Bošnjaka i Albanaca.
Jedan dio Bošnjaka Kosova, BiH i Sandžaka, u prvom talasu, ostao je da živi u Makedoniji, kupujući zemlju od Turaka koji su se masovno iselili...
Podsjećanja radi, svi doseljenici koji su željeli da odu za Tursku, morali su prethodno da se odreknu jugoslovenskog državljanstva, imanja i promjeniti prezimena, pritom izjašnjavajući se kao Turci.
Oni koji nisu uspjeli da se odsele tih godina, ostali su i danas da žive u skopskom, veleškom i prilepskom kraju.
Ismet Mahmutović, kulturni radnik iz Gornjeg Orizara kod Velesa, gdje živi uglavnom bošnjačko stanovništvo, jedan je od organizatora Dana Bošnjaka u Makedoniji.
Trenutno živi i radi u Austriji i otvorio je u Beču školu bošnjačkog folklora „IKI – Wien“. Pitanjem bošnjaštva se bavi oko 35 godina i aktivan je sudionik prloslave dana Bošnjaka u Austriji. Inače, ove godine će 2 i 3. marta, niz kulturnim aktivnostima obilježiti Dan Bošnjaka.
U cilju uspostavljanja dobre regionalne saradnje među Bošnjacima, Mahmutović nam je poslao i pismo sljedeće sadržine:
„Gornje Orizare se nalazi na 5 kilometara od centra grada Velesa, u neposrednoj blizini nekada velike fabrike tektilne industrije ,,Nonča Kamišova“ koja je zaposljavala tri hiljade i 500 radnika i “Boris Kidrić“, industrija keramike, šest hiljada i 500 radnika.
Selo je bilo nastanjeno, nekada isključivo turskim stanovništvom, i brojalo je oko 1.200 stanovnika.
Početkom 50-ih dolaze prve familije novopazarskih Bošnjaka iz sela Pružanj i sjeničkog sela Kladnica. Doseljavanje u Gornje Orizare omasovljeno je 1955. godine i prema podacima bilo je dvije hiljade i 500 stanovnika, među ostalima i dvadesetak turskih familija koje su čekale „visike“ ili vize na iseljivanje.
U Gornje Orizare, kako i u cijelu Makedoniju, i u tom periodu, doseljavaju se Bošnjaci iz cijelog Sandžaka i istočne Bosne.
Interesatan podatak je i da su se svi Turci iselili do kraja 1956. godine, a sa njima i bošnjačko stanovništvo. Napomenuću i da je Gornje Orizare bilo samo usputna stanica na putu za Tursku i tako je bilo sve do kraja sedamdesetih.
Obzirom da je zemlja bila vrlo plodna a i u blizini protiću dvije rijeke koje Bošnjaci koriste kako bi se bavili gajenjem maka, duhana, bostana, groždža, paprike, paradajza, pirinča, kajsije i drugih proizvoda. Od obrade zemmlje se izdržavalo oko 80 posto stanovnistva, računajući i upošljene u pomenutim fabrikama.
Makedonci, u početku, nas nisu sa oduševljenjem primili, iako smo sedeamdesetih godina počeli sa organizacijom prvih kulturnih manifestacija, turnira i vašara.
Registrujemo 1976. godine prvi KUD „Univerzal“, fudbalski klub „Sloga“, šahovski klub i Planinarsko društvo „Breza“.
Običaji, nošnje i adeti smo sačuvali do današnjig dana. I naš, bosanski jezik, smo sačuvali bez obzira što se primjećuje uticaj makedonskog jezika, jer se u školama uglavnom koristi makedonski, kao službeni jezik.
Do kraja osamdesetih, u Orizaru je bilo skoro ljepše nego u Sandžaku.
Onda je počeo period kada su se širom bivše Jugoslavije počele zatvarati fabrike, što su najviše osjetili radnici koji su do jučer od toga živjeli. Počeo je period kada smo počeli razmišljati gdje ćemo: Sarajevo ili zapad.
Primjera radi, u Sarajevu je do početka agresije na Bosnu iseljeno preko pedesetak porodica. Agresija je uticala da veliki broj naših iseljenika se opredijeli za zapad, tako da danas naše familije možete naći širom Evrope, Australije i SAD-a.
Oko 80 familija je u Njemačkoj, 30 u Švicarskoj, 10-tak u Francusku, tri u Švedsku, a ima nas i u Finskoj, 15 u SAD i Australiji, 60 familija živi i radi u Italiji a najviše ih je u Austriji - 215 familija ili preko 750 osoba od kojih 90 posto živi i radi u Beču.
U glavnom gradu Austrije, smo otvorili nedavno i Sandžački mehdžihat, a od 2008. godine djeluje i KUD IKI Wien (Interkulturelle Initiative Wien) koji čuva i afirmiše bošnjačku kulturu.
U Orizaru se svake godine od 1. do 5.maja održavaju susreti Bošnjaka Makedonije, dok je 28. septembra, dan Bošnjaka Makedonije.
Trenutno u Orizaru, radi jedna privatna fabrika prozora i vrata, jedna farma za uzgoj stoke sa oko 150 grla.
Imamo i osnovnu skolu za 350 učenika, gdje se odvija nastava na bosankom jeziku, auto pijaca, nekoliko transportnih firmi, apoteka, zubna ambulanta, desetak prodavnica, tri butika i dr.“
Prema popisu iz 1991. godine broj Bošnjaka, tadašnjih Muslimana je iznosio 35.256 ili 1.7 posto stanovnika Makedonije, dok je 2002. godine taj broj iznosio samo 17.018 ili 0,8 posto stanovnika. Makedonske vlasti, naročito u vrijeme rata u Bosni, dosta su radile na denacionalizaciji Bošnjaka, tako da se značajan dio ove populacije, naročito u Istočnoj Makedoniji, deklariše kao Makedonski Muslimani.Evo jedn kratki osvrt i opis ,,Odake bosnjaci u G.Orizare kod Velesa Makedonija.
Gornje Orizare ima poštu, dvije ambulante, džamiju, koju su mještani sagradili samodoprinosom, školu te kancelariju mesne zajednice, u kojoj je, pomalo nesvakidašnje, smještena i likovna galerija.
Mustafa Balje
