Paleolitički čovjek prosječno je živio 18 godina, stanovnik starog Rima 22, a starog Egipta 29 godina. U srednjom vijeku prosječna životna dob bila je 35 godina, početkom dvadesetog stoljeća 50 godina, dok je tog stoljeća bila 75 godina. Danas težimo dostizanju dobi od 100 godina, a smatra se da će 2050 g. životni vijek iznositi do 120 g.
Do sada najduže živući stanovnik zemlje, Fancuskinja Jeanne Louise Calment, doživjela je dob od 122 g. i 164 dana.
Starenje čovjeka proces je koji započinje nakon navršene 30. godine života.
Kako izgleda starenje?
U početku se događaju promjene funkcija pojedinih organa, a nakon toga i anatomske promjene. Ne stare svi organi na jednak način: neki stare brže kao npr. bubrezi koji se smanjuju za do jednu trećinu, a neki sporije kao npr. jetra, dok se prostata povećava za dvostruko. Mišićna masa u muškaraca dobi 65 g. za 12 kg manja je nego u mlađoj dobi, a u žena manja je za 5 kg. Ukupna količina vode u tijelu smanjuje se za 10-15 posto.
U srcu smanjuje se broj receptora, frekvencija se usporava. Bubrezi mijenjaju funkciju i strukturu. Funkcija im se smanjuje za 30-50 posto.
U pitanju zašto čovjek stari postoji osam teorija.
Proces staničnog starenja vezan je za skraćivanje „kapa“ na krajevima kromosoma-telomera, koje štite kromosomsku genetsku informaciju, a štiti ih od skraćivanja enzim telomeraza. Četiri su sredstva koja se danas u tom području pokušavaju koristiti. Danas smatramo da 50 posto promjena koje se pripisuju starenju, nisu posljedice starenja već su posljedice fizičke i umne neaktivnosti.
Promjene organizma tokom starenja vrlo su individualne, zbog čega treba funkcionalnu sposobnost organizma individualno ocjenjivati, vodeći računa isključivo o biološkoj, a ne kronološkoj dobi, za što danas postoje kriteriji.
Smatramo da se granica dobnih promjena organizma čovjeka pomaknula za oko 20 godina, tako da današnji 65-godišnjaci imaju organizam 45-godišnjaka.
