Brojne albanske ličnosti bili na visokim položajima i važnim funkcijama u Osmanskom carstvu... tako da, kakvi god se razvoj ili promjena dogodila u Carstvu, bilo to pozitivna ili negativna, odmah bih se jasno odrazila i na Albance, kako politički tako i ekonomski, ali i na socijalnom i vjerskom planu.
Ovaj dio istraživanja je od velikog značaja, a kao što smo i u prethodnom dijelu rada istakli, historija ili pitanje Albanaca je usko povezano sa historijom Osmanskog carstva. Naša povijest je dokazala da su brojne albanske ličnosti bili na visokim položajima i važnim funkcijama u Osmanskom carstvu, neki od njih su bili veziri, neki premijeri, pa čak su neki bili i Šejhul-Islami. Veliki broj istraživanja i statistike velikih učenjaka i intelektualaca, za vrijeme Osmanske vladavine navodi da je bilo blizu četrdesetak poznatih albanskih ličnosti, koji su imali visoku odgovornosti i položaje u hijerarhiji Carstva, tako da, kakvi god se razvoj ili promjena dogodila u Carstvu, bilo to pozitivna ili negativna, odmah bih se jasno odrazila i na Albance, kako politički tako i ekonomski, ali i na socijalnom i vjerskom planu.
Na osnovu ovoga fokusirat ćemo se u potpunosti na ovu tačku gledišta, kako bismo proučili sve političke i društvene prilike koje su se tada odvijale tokom njihove vladavine.
Sljedeći aspekt ovog istraživanja je pobuna i ustanak protiv Carstva pod vođstvom nekih islamskih vjerskih ličnosti, a vrhunac je dostignut u periodu slabljenja i razaranja Carstva. Slabljenje Carstva se odvijalo iz dana u dan, a istovremeno sa slabljenjem Carstva slabili su i Albanci i njihova država. Susjedne katoličke i pravoslavne države, kao npr.: Grčka, Srbija i Crna Gora, nastojale su da postanu nezavisne države uz pomoć susjednih država, te su željele da prošire svoje teritorije na štetu albanskih teritorija, kako sa sjevera, tako i sa juga i istoka. Ovaj period karakteriše i veliki broj različitih evropskih pokreta protiv Carstva i njegovog slabljenja, pa su na osnovu toga prihvatili gotovo svaki dogovor i ugovor koji se od njih tražio, kao što su npr: tanzimati i administrativne reforme koje su morali uvesti unutar države.
Naime, pored političke situacije, postojala je i geografska i nacionalna opasnost za Albance. Shvatajući i uvidevši ovu veliku istinu, vrijedi fokusirati se malo dublje, kako bismo bolje razumjeli ovo pitanje, odnosno, koji su razlozi i faktori koji su uticali na transformaciju jedne velike i jake, tj. divovske države u jednu slabu i razorenu državu nakon dugih šest stoljeća.
Mislim da je važno napomenuti i riječi poznatog iračkog historičara, prof. dr. Imadudin Halili, koji u ovom kontekstu ističe: "Slabljenje ne znači konačan pad i povlačenje sa terena, do slabljenja se ne dolazi odmah ili nakon kratkog vremenskog perioda, već se dolazi kao rezultat raznih faktora tokom vjekova. Na ovu pojavu nije uticao samo jedan faktor, već su to mnogi faktori koji imaju međusobno povezane odnose, koji se moraju zasebno analizirati da bi se shvatila prava istina. Fenomen razaranja i uništenja civilizacija se polako i mirno formira i to pod uticajem različitih vjerskih, političkih, administrativnih, ekonomskih, društvenih, geografskih i etičkih i drugih faktora.”.
Na osnovu naše studije i relevantnih istraživanja i izvora, faktori koji su doveli do slabljenje Carstva možemo svesti na slijedeće faktore:
• Prema pojedinim mišljenjima, industrijska i vojna, potom naučna regresija bila je najveći faktor u slabljenju Osmanskog carstva.
• Prema nekim drugim istraživanjima, nacionalni ponos i osjećaji koji su se počeli javljati među starijim narodima, koji su živjeli u Carstvu bio je utjecajniji faktor, jer su se osjećali superiornijim u odnosu na druge. Ovaj nacionalni pokret započeo je grčkom revolucijom 1821. godine.
• Također jedno od mišljenja je i utjecaj ruske vojne snage, a također i političke i vjerske ekspanzije ili ruski pravoslavno-panslavenski vjerski pokret, koji je odigrao veliku ulogu u razaranju Carstva kako bi oslobodili kršćane na Balkanu, odnosno kršćani koji su živjeli pod rukovodstvom Osmanlija.
• Širenje mita i korupcije od strane pojedinih lokalnih guvernera je također bio jedan od faktora koji je uticao na ovo pitanje. U periodu posljednjih vladajućih sultana, vjerski moral je značajno opao, šerijatska pravila se nisu primjenjivala, te su ovi faktori značajno doprinijeli uništenju Carstva, posebno kada je poznato da su samo prvih deset sultana bili pravedni sultani u punom smislu te riječi, koji su primjenjivali i praktikovali šerijatske zakone.
• Gubitak potpune kontrole zbog brojnih ratova, političke i vojne ekspanzije Carstva na tri kontinenata, odnosno na Aziju, Evropu i Afriku, jer je takva ekspanzija bila prilično skupa, kako u ljudskim resursima tako i u materijalnim. Dakle, povjest Carstva puna je ratova i oslobođenja, gdje samo dvadeset i osam godina je bilo bez ratova u čitavom periodu vladavine od dugih pet stoljeća ...
• Imitacija i kopiranje zapadnog stila života od strane pojedinih sultana, kao npr. izgradnja tvrđava, luksuzan život i veliki troškovi su značajno doprinijeli slabljenju Carstva, jer su ovi pojedinci svojim pohlepnim ponašanjem uvukli državu u velike dugove. Carstvo je bankrotiralo u vremenu sultana Abdul-Medžida.
• Odstupanje od vjerskih i administrativnih obaveza, kao i nepoštovanje savjeta učenjaka i uleme od strane pojedinih sultana.
• Prema nekim historičarima, nakon slavnog sultana Sulejmana, 1566. godine, počeo je period slabljenja i uništenja Carstva.
• Prema pojedinim učenjacima, Osmanlije su u posljednjem periodu Carstva počeli graditi nacionalnu ideju i politiku turcizma, ideju koju su lansirali i podržavali Jevreji Balkana, koji su živjeli u okviru Carstva i nosili muslimanska imena. Ova ideja je eksplodirala kao tempirana bomba unutar Carstva i bila je povod njegovo rascjepljivanja na manje dijelove. Muslimani još uvijek trpe posljedice takvih ideja.
• I na kraju, prema našem skromnom mišljenju, također možemo dodati i zvanično proglašenje administrativnih reformi i ustavnih tanzimata, i to se smatra jednim od najuticajnijih faktora koji su oslabili a kasnije uništili Carstvo, tako da početkom ovog perioda je ujedno počelo i rušenje Carstva.
To su bili neki unutrašnji i vanjski faktori koji su uticali na slabljenje i uništenje Osmanskog carstva. Samo Svemogući Bog zna apsolutnu istinu o ovoj vjerskoj i ljudskoj tragediji!
Najvažniji i najteži zakon za Albance bio je zakon o obaveznom služenju vojnog roka, koji su oni na svaki način odbacivali. Ovaj zakon je također bio praćen podzakonskim aktima i porezima kako bi se zaštitila struktura nove vojske. Ideja o pokretanju administrativnih reformi potekla je od nekih osmanskih intelektualaca koji su se školovali u Zapadnoj Evropi.
Koncept reformi u Carstvu u političkoj sferi značio je formiranje centralne vlasti, dok je u ekonomskoj sferi značio prodor industrije u državi.
Možemo reći da su ovakve društveno-političke reforme pomogle prodiranju zapadnoevropske misli kod Osmanlija općenito, a posebno među muslimanima. Osim toga, zavjera, cionističko-jevrejski i kršćansko-križarski projekti bili su vrlo važni faktori koji su uticali na pad Carstva.
Ovakve državne reforme uticale su i na Albance, ali u negativnom aspektu, jer su po mišljenju nekih učenjaka takve reforme u velikoj mjeri naškodile Albancima. Na primjer, civilna i vojna uprava prije administrativnih reformi bile su gotovo u potpunosti pod rukovodstvom Albanaca, a nakon sprovođenja reformi dolazili su zvaničnici iz centralne osmanske vlasti i drugih nealbanskih naroda. Takav postupak je uticao na oštru reakciju Albanaca i konfrontacije sa strancima, koje je Visoka osmanska kapija slala na albanske teritorije.
Jedna od negativnih posljedica po Albance je i veliko kršenje prava albanskih radnika i siromaha, kao i npr. ukidanje vojnog roka, jer se prije donošenja ovog zakona mogao plaćati vojni rok. Prije uvođenja novih reformnih zakona vojska funkcionisala na bazi ratova, dok je nakon reformi period služenja vojnog roka bio “od sedam do dvanaest godina”.
Vrijedi napomenuti objektivno razmišljanje i ideje albanskog historičara akademika Husamedina Feraja, koji u ovom kontekstu ističe: "Kompleksnost reformi je komentarisana kao antialbanska, što je uticalo na pojavljivanje, formiranje i poticanje ideje nacionalnog jedinstva. (H. Hoxha)
Također su reforme negativno uticale na albansku tradiciju, koja je bila od velikog značaja i vrijednosti u rešavanju sporova i sukoba u zemlji. Pa su zbog toga mislili su da su nove reforme atak na Albance.
Dakle, kao što možemo uočiti iz navedenog, cijela ova situacija uticala je na jačanje ideje nacionalnog jedinstva protiv zajedničkog neprijatelja. Ideja nacionalnog jedinstva za Albance bila je najbolji i najmoćniji oblik u ostvarivanju albanske nacionalne i političke sigurnosti, a ova ideja je obuhvatila sve postojeće društvene i vjerske frakcije. Na osnovu ove ideje, smatrali su da je moguće bilo se ostvariti političke interese svih slojeva u svim jezičkim, historijskim, centralnim i kulturnim albanskim sferama. Takva ideja stvorila je političko i kulturno jedinstvo, a na osnovu ovog principa nastala je i ideja albanskog nacionalnog jedinstva.
Dakle, navedeni su samo neki od unutrašnjih i spoljašnjih faktora, koje je autor smatrao bitnim, a na osnovu proučavanja i istraživanja albanske historije i to su neke od negativnih posljedica koje su Albanci doživjeli nakon pada Carstva. Nema sumnje da postoje i drugi faktori, ali bih volio ostaviti prostora da ih proučava i neki drugi istraživač, a također povod ovome je i ograničen prostor koji posjedujem u ovoj doktorskoj disertaciji.
Prof. Dr. Hfz. Hajredin Hodža, “Albanski tefsir i mufessiri u savremenom dobu”, Prijevod: Dr. Mirsad Aslani, Prizren, 2022.
Na osnovu ovoga fokusirat ćemo se u potpunosti na ovu tačku gledišta, kako bismo proučili sve političke i društvene prilike koje su se tada odvijale tokom njihove vladavine.
Sljedeći aspekt ovog istraživanja je pobuna i ustanak protiv Carstva pod vođstvom nekih islamskih vjerskih ličnosti, a vrhunac je dostignut u periodu slabljenja i razaranja Carstva. Slabljenje Carstva se odvijalo iz dana u dan, a istovremeno sa slabljenjem Carstva slabili su i Albanci i njihova država. Susjedne katoličke i pravoslavne države, kao npr.: Grčka, Srbija i Crna Gora, nastojale su da postanu nezavisne države uz pomoć susjednih država, te su željele da prošire svoje teritorije na štetu albanskih teritorija, kako sa sjevera, tako i sa juga i istoka. Ovaj period karakteriše i veliki broj različitih evropskih pokreta protiv Carstva i njegovog slabljenja, pa su na osnovu toga prihvatili gotovo svaki dogovor i ugovor koji se od njih tražio, kao što su npr: tanzimati i administrativne reforme koje su morali uvesti unutar države.
Naime, pored političke situacije, postojala je i geografska i nacionalna opasnost za Albance. Shvatajući i uvidevši ovu veliku istinu, vrijedi fokusirati se malo dublje, kako bismo bolje razumjeli ovo pitanje, odnosno, koji su razlozi i faktori koji su uticali na transformaciju jedne velike i jake, tj. divovske države u jednu slabu i razorenu državu nakon dugih šest stoljeća.
Mislim da je važno napomenuti i riječi poznatog iračkog historičara, prof. dr. Imadudin Halili, koji u ovom kontekstu ističe: "Slabljenje ne znači konačan pad i povlačenje sa terena, do slabljenja se ne dolazi odmah ili nakon kratkog vremenskog perioda, već se dolazi kao rezultat raznih faktora tokom vjekova. Na ovu pojavu nije uticao samo jedan faktor, već su to mnogi faktori koji imaju međusobno povezane odnose, koji se moraju zasebno analizirati da bi se shvatila prava istina. Fenomen razaranja i uništenja civilizacija se polako i mirno formira i to pod uticajem različitih vjerskih, političkih, administrativnih, ekonomskih, društvenih, geografskih i etičkih i drugih faktora.”.
Na osnovu naše studije i relevantnih istraživanja i izvora, faktori koji su doveli do slabljenje Carstva možemo svesti na slijedeće faktore:
• Prema pojedinim mišljenjima, industrijska i vojna, potom naučna regresija bila je najveći faktor u slabljenju Osmanskog carstva.
• Prema nekim drugim istraživanjima, nacionalni ponos i osjećaji koji su se počeli javljati među starijim narodima, koji su živjeli u Carstvu bio je utjecajniji faktor, jer su se osjećali superiornijim u odnosu na druge. Ovaj nacionalni pokret započeo je grčkom revolucijom 1821. godine.
• Također jedno od mišljenja je i utjecaj ruske vojne snage, a također i političke i vjerske ekspanzije ili ruski pravoslavno-panslavenski vjerski pokret, koji je odigrao veliku ulogu u razaranju Carstva kako bi oslobodili kršćane na Balkanu, odnosno kršćani koji su živjeli pod rukovodstvom Osmanlija.
• Širenje mita i korupcije od strane pojedinih lokalnih guvernera je također bio jedan od faktora koji je uticao na ovo pitanje. U periodu posljednjih vladajućih sultana, vjerski moral je značajno opao, šerijatska pravila se nisu primjenjivala, te su ovi faktori značajno doprinijeli uništenju Carstva, posebno kada je poznato da su samo prvih deset sultana bili pravedni sultani u punom smislu te riječi, koji su primjenjivali i praktikovali šerijatske zakone.
• Gubitak potpune kontrole zbog brojnih ratova, političke i vojne ekspanzije Carstva na tri kontinenata, odnosno na Aziju, Evropu i Afriku, jer je takva ekspanzija bila prilično skupa, kako u ljudskim resursima tako i u materijalnim. Dakle, povjest Carstva puna je ratova i oslobođenja, gdje samo dvadeset i osam godina je bilo bez ratova u čitavom periodu vladavine od dugih pet stoljeća ...
• Imitacija i kopiranje zapadnog stila života od strane pojedinih sultana, kao npr. izgradnja tvrđava, luksuzan život i veliki troškovi su značajno doprinijeli slabljenju Carstva, jer su ovi pojedinci svojim pohlepnim ponašanjem uvukli državu u velike dugove. Carstvo je bankrotiralo u vremenu sultana Abdul-Medžida.
• Odstupanje od vjerskih i administrativnih obaveza, kao i nepoštovanje savjeta učenjaka i uleme od strane pojedinih sultana.
• Prema nekim historičarima, nakon slavnog sultana Sulejmana, 1566. godine, počeo je period slabljenja i uništenja Carstva.
• Prema pojedinim učenjacima, Osmanlije su u posljednjem periodu Carstva počeli graditi nacionalnu ideju i politiku turcizma, ideju koju su lansirali i podržavali Jevreji Balkana, koji su živjeli u okviru Carstva i nosili muslimanska imena. Ova ideja je eksplodirala kao tempirana bomba unutar Carstva i bila je povod njegovo rascjepljivanja na manje dijelove. Muslimani još uvijek trpe posljedice takvih ideja.
• I na kraju, prema našem skromnom mišljenju, također možemo dodati i zvanično proglašenje administrativnih reformi i ustavnih tanzimata, i to se smatra jednim od najuticajnijih faktora koji su oslabili a kasnije uništili Carstvo, tako da početkom ovog perioda je ujedno počelo i rušenje Carstva.
To su bili neki unutrašnji i vanjski faktori koji su uticali na slabljenje i uništenje Osmanskog carstva. Samo Svemogući Bog zna apsolutnu istinu o ovoj vjerskoj i ljudskoj tragediji!
Najvažniji i najteži zakon za Albance bio je zakon o obaveznom služenju vojnog roka, koji su oni na svaki način odbacivali. Ovaj zakon je također bio praćen podzakonskim aktima i porezima kako bi se zaštitila struktura nove vojske. Ideja o pokretanju administrativnih reformi potekla je od nekih osmanskih intelektualaca koji su se školovali u Zapadnoj Evropi.
Koncept reformi u Carstvu u političkoj sferi značio je formiranje centralne vlasti, dok je u ekonomskoj sferi značio prodor industrije u državi.
Možemo reći da su ovakve društveno-političke reforme pomogle prodiranju zapadnoevropske misli kod Osmanlija općenito, a posebno među muslimanima. Osim toga, zavjera, cionističko-jevrejski i kršćansko-križarski projekti bili su vrlo važni faktori koji su uticali na pad Carstva.
Ovakve državne reforme uticale su i na Albance, ali u negativnom aspektu, jer su po mišljenju nekih učenjaka takve reforme u velikoj mjeri naškodile Albancima. Na primjer, civilna i vojna uprava prije administrativnih reformi bile su gotovo u potpunosti pod rukovodstvom Albanaca, a nakon sprovođenja reformi dolazili su zvaničnici iz centralne osmanske vlasti i drugih nealbanskih naroda. Takav postupak je uticao na oštru reakciju Albanaca i konfrontacije sa strancima, koje je Visoka osmanska kapija slala na albanske teritorije.
Jedna od negativnih posljedica po Albance je i veliko kršenje prava albanskih radnika i siromaha, kao i npr. ukidanje vojnog roka, jer se prije donošenja ovog zakona mogao plaćati vojni rok. Prije uvođenja novih reformnih zakona vojska funkcionisala na bazi ratova, dok je nakon reformi period služenja vojnog roka bio “od sedam do dvanaest godina”.
Vrijedi napomenuti objektivno razmišljanje i ideje albanskog historičara akademika Husamedina Feraja, koji u ovom kontekstu ističe: "Kompleksnost reformi je komentarisana kao antialbanska, što je uticalo na pojavljivanje, formiranje i poticanje ideje nacionalnog jedinstva. (H. Hoxha)
Također su reforme negativno uticale na albansku tradiciju, koja je bila od velikog značaja i vrijednosti u rešavanju sporova i sukoba u zemlji. Pa su zbog toga mislili su da su nove reforme atak na Albance.
Dakle, kao što možemo uočiti iz navedenog, cijela ova situacija uticala je na jačanje ideje nacionalnog jedinstva protiv zajedničkog neprijatelja. Ideja nacionalnog jedinstva za Albance bila je najbolji i najmoćniji oblik u ostvarivanju albanske nacionalne i političke sigurnosti, a ova ideja je obuhvatila sve postojeće društvene i vjerske frakcije. Na osnovu ove ideje, smatrali su da je moguće bilo se ostvariti političke interese svih slojeva u svim jezičkim, historijskim, centralnim i kulturnim albanskim sferama. Takva ideja stvorila je političko i kulturno jedinstvo, a na osnovu ovog principa nastala je i ideja albanskog nacionalnog jedinstva.
Dakle, navedeni su samo neki od unutrašnjih i spoljašnjih faktora, koje je autor smatrao bitnim, a na osnovu proučavanja i istraživanja albanske historije i to su neke od negativnih posljedica koje su Albanci doživjeli nakon pada Carstva. Nema sumnje da postoje i drugi faktori, ali bih volio ostaviti prostora da ih proučava i neki drugi istraživač, a također povod ovome je i ograničen prostor koji posjedujem u ovoj doktorskoj disertaciji.
Prof. Dr. Hfz. Hajredin Hodža, “Albanski tefsir i mufessiri u savremenom dobu”, Prijevod: Dr. Mirsad Aslani, Prizren, 2022.
