Brz i prijateljski kompromis Zaljev će preživjeti turbulencije

Brza eskalacija napetosti u Zaljevu tokom protekle sedmice je ozbiljan i duboko zabrinjavajući trenutak u historiji Vijeća za saradnju zaljevskih zemalja. Ali, ne dajte se prevariti, GCC će preživjeti najozbiljniju od svih kriza i preživjet će turbulencije, kao što je to učinio mnogo puta u prošlosti.

Od osnivanja 1981. godine, GCC nikad nije bio tijelo koje je savršeno funkcioniralo. Šest država koje ga čine i dalje imaju poteškoća da uspostave koordinaciju po pitanjima ekonomije, sigurnosti i infrastrukture, a u mnogim prilikama su se sukobljavali u vezi demarkacije granica i raspodjele zajedničkih resursa. Međutim, poput svih porodica s brojnim neslaganjima i problemima, GCC se i dalje drži na okupu.

Iako nema sumnje da će GCC kao blok pretrpjeti štetu kada je reputacija u pitanju zbog ove posebno ozbiljne epizode, sve strane se nadaju da se problem može riješiti brzo. Za Katar, pogođen zatvaranjem kopnenih granica i restrikcijama regionalnog zračnog prostora, prije svega će biće neophodno da se postigne brz i prijateljski kompromis.

Bez obzira na sve, male su šanse da će vraćanje Katara pod okrilje i udaljavanje te zemlje od trenutne politike mnogo promijeniti dinamiku unutar GCC-a. Očekivano je Kuvajt zatražio da bude posrednik u sporu, dok je Oman u potpunosti ostao izvan ovih dešavanja, ostavljajući Manamu, Rijad i Abu Dhabi da formiraju jedinstven front protiv Katara.

Jedno od ključnih pitanja koji su utjecali na odluku Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina da izoliraju Katar se odnosi na, kako se smatra, popustljivost prema Iranu te na izjave pripisane emiru da je Doha zadržala dobre odnose s Teheranom. Katarani su uporno negirali da su te izjave ikad date.

GCC je i dalje primarno kolektivna sigurnosna organizacija, a izazov Islamske Republike Irana je i dalje najveća prijetnja njegovim interesima. Što se tiče Irana, Katar nema istu politiku kao GCC. I Rijad - koji se trenutno nalazi usred regionalne borbe za prevlast protiv Irana u Jemenu, Libanu, Siriji i Iraku - posebno je ožalošćen što je zaljevski saveznik skrenuo s puta.

Ali, bez obzira šta medijski stručnjaci i analitičari kažu narednih dana, GCC nije ujedinjen u vezi svojih politika spram Irana, a to se nikad nije ni desilo. Kuvajt traži balans u vlastitim odnosima s Teheranom, kao što to radi i Oman, koji često uspostavlja nezavisni put, dok se Dubai oslanja na trgovinu s Iranom, zaslužnu za trećinu ekonomske proizvodnje. Ustvari, Katarani su ti koji pokušavaju pomiriti svoje nepovjerenje prema Iranu s potrebom da se formira pragmatična politika prema toj zemlji. U tom smislu, katarski stav prema Iranu je bliži saudijskom nego što to ima ijedna druga zemlja u Zaljevu.

Izvan Zaljeva, GCC je zadržao mnogo agresivniji stav u vezi Irana, najvažnije od svega u borbi protiv pokreta Husi, koji Iran podržava u Jemenu. S izuzetkom Omana, koji preferira najtiši i najmirniji pristup, veoma je malo razilaženja među drugim zaljevskim zemljama i vlada stav da se pod svaku cijenu mora suprotstaviti iranskom miješanju u regiji. Katar se ne nalazi van konsenzusa GCC-a u vezi ovog pitanja i vrlo vjerovatno je da će u nadolazećim mjesecima Katar ponovno nastaviti doprinositi operacijama u Jemenu, koje prevodi Saudijska Arabija, nakon što je Doha uklonjena iz koalicije nakon skorašnjeg raspirivanja tenzija.

Još jedan važan razlog za izoliranje Katara se odnosi na percipiranu prijetnju političkog islama zaljevskim monarhijama. Ovo je vjerovatno najveća tačka razilaženja između Katara i UAE-a te također objašnjava zašto je Egipat odlučio prekinuti veze s Katarom.

Politika Katara poslije revolucija u arapskom svijetu 2011. godine uključivala je saradnju s nizom faktora i organizacija, od kojih su mnogi imali veze s islamistima. To posebno smeta UAE-u i Egiptu, koji su duboko nezadovoljni ponašanjem Katarana. Vrlo je vjerovatno da će se u vezi ovoga Doha morati povinovati kolektivnoj volji GCC-a. Jednostavno rečeno, Abu Dhabi i Rijad neće popustiti dok se Katar ne odrekne svojih regionalnih savezništava.

Važno je napomenuti utjecaj moćnih međunarodnih igrača na Zapadu koji garantiraju sigurnost Zaljeva. Iako je američki predsjednik Donald Trump nepromišljeno izazvao diplomatski skandal, jasno pokazavši svoje nezadovoljstvo Katarom, američka imovina i interesi u toj zemlji su previše vrijedni da bi bili izloženi riziku. Vrlo male su šanse da će SAD, Velika Britanija i Francuska zauzeti strane u ovom sporu. Isto tako, malo je vjerovatno da će istočni konzumenti energenata Kina i Japan ugroziti svoju energetsku sigurnost prekidajući odnose s Kataranima, a brzi povratak uobičajenim poslovnim odnosima je svima u interesu.

Iako je trenutna situacija izuzetno ozbiljna, GCC neće na kraju biti iz temelja promijenjen, niti će se njegova kolektivna moć odvraćanja pojačati. Vjerovatno će završiti s istom pomalo disfunkcionalnom strukturom, samo s nešto tišim Katarom, spremnijim da igra po pravilima i da ublaži regionalne ambicije.

S obzirom da Rijad već predvodi GCC po pitanju više stvari - naprimjer u Jemenu, Siriji i Rogu Afrike - ovo će vrlo malo strukturno promijeniti bliskoistočne regionalne politike, a regija će zadržati brojne probleme i svoju nestabilnu prirodu.

Pitanje za Saudijsku Arabiju, prije svega, jeste šta uraditi u vezi svih tih problema jednom kad se okonča spor s Katarom te kako je najbolje mobilizirati GCC da se rješavaju ti problemi. Uz svu dobru volju koju je Trump pokazao Rijadu, nije jasno kako će se ta usluga prenijeti u stvarnu politiku da se povuče Iran iz regije te da se stabilizira pet arapskih zemalja koje su raj za utjecajne nezavisne organizacije i grupe, uključujući Islamsku državu Irak i Levant i Al-Kaidu. S ciljem da se skrene pažnja na rješavanje ovih problema, zadnje što treba Saudijcima je dugotrajni spor s Katarom.

GCC će se vratiti ujedinjen nakon oluje, izudaran i pohaban, ali ne i slomljen. Mnogi problemi sigurno slijede u budućnosti, ali analitičari koji dižu uzbunu pogrešno shvataju da se u Zaljevu nesporazumi smiruju s vremenom, bez obzira koliko ozbiljni oni bili.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su atuorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.