Dosadašnje procjene upućuju na naivnost američke vizije o ličnosti predsjednika Rusije, jer se iznova i iznova trpa u ustaljene kalupe.
Napad, koji se dogodio u ranim jutarnjim satima u četvrtak, te praćenje burne američke debate o ličnosti ruskog predsjednika Vladimira Putina, ukazuju na široko rašireno nepoznavanje praktičnih i objektivnih odrednica koje oblikuju umove i računice svjetskih lidera, u vrijeme kada se naglasak stavlja na mišljenja psihijatara i procjene bivših obavještajaca.
”Dosadašnje procjene upućuju na naivnost američke vizije o Putinovoj ličnosti, jer se iznova i iznova trpa u ustaljene kalupe, uz stalno zanemarivanje objektivnih faktora, historijskih događaja i razvoja dešavanja te utjecaja svega toga na njegovo ponašanje i odluke.”
Ne samo da mnogi televizijski programi i vijesti demoniziraju ruskog predsjednika, nego pojedini idu čak toliko daleko da navode kako Putin pati od izolacije i usamljenosti bez presedana zbog korona virusa. Bivši visoki zvaničnici opisali su Putina kao stidljivu figuru koja sumnja u sve oko sebe, čak i u svoje vrhunske saradnike koji su radili s njim dugi niz godina. Drugi tvrde da je Putinovo odrastanje, nakon rođenja 1952. godine, navelo ruskog lidera da snažno vjeruje u Sovjetski Savez kao ideju, vrijednost i status koji je Rusija izgubila nakon raspada 1990. godine.
Američki predsjednik Joe Biden je prije nekoliko mjeseci u televizijskom intervjuu sveo Putinovu ličnost na jednu riječ i nazvao ga “ubicom”. Bivši finski predsjednik nedavno je opisao Putina kao osobu koja je postala napeta, ljuta i kojoj nedostaje mudrosti. Što se tiče francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, on je nakon sastanka s njim prošle sedmice rekao da se Putin dosta promijenio i da je postao napetiji.
John Mearsheimer, istaknuti profesor političkih nauka i međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Chicagu, odbacuje prethodne površne ocjene i preferira da se razumijevanju ponašanja predsjednika Putina pristupa u svjetlu historijskih dešavanja i razvoja zbivanja u njegovom okruženju.
Teško je pronaći intelektualca ili istraživača u oblasti međudržavnih odnosa sa snagom, dubinom i utjecajem koji ima Mearsheimer, čije radove i knjige proučavaju svi studenti međunarodnih odnosa širom svijeta od posljednje četvrtine 20. vijeka do pred kraj prve četvrtine 21. vijeka.
Mearsheimer odbacuje površne procjene Putina i smatra da, ako želimo razumjeti karakter, postupke i odluke ruskog predsjednika, moramo razumjeti kako Putin gleda na svijet kakav jeste oko njega.
Putin smatra, kao dobar sin bivše sovjetske obavještajne službe KGB-a, da zapadni svijet ima jednog lidera: Sjedinjene Američke Države, te vjeruje da Washington, bez obzira bio pod vlašću republikanaca ili demokrata, doživljava Rusiju kao prijetnju i neprijatelja koji se ne može ignorirati.
Prema Mearsheimerovoj viziji, Putinove računice su vođene integriranim i međusobno povezanim trodimenzionalnim stajalištem. Prvo počinje idejom o širenju Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i njegovom pružanju na istok u pravcu granica njegove zemlje. Drugo se tiče pružanja i širenja Evropske unije, a posljednje je zagovaranje nužnog uspostavljanja liberalne demokratije po zapadnom obrascu u svim evropskim zemljama.
Što se tiče širenja NATO-a i njegovog pružanja na istok, Putin smatra da je Zapad prekršio svoja obećanja da se neće širiti na istok, ni za centimetar, kako je izjavio bivši američki državni sekretar James Baker početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Putin smatra da je Washington iskoristio slabost njegove zemlje i haos koji ju je zadesio početkom 21. stoljeća, te je proširio NATO do te mjere da uključuje bivše sovjetske republike i zemlje Istočne Evrope s kojima Rusija dijeli duge granice, poput Poljske.
Putin smatra da je Zapad, od 2008. godine, nakon što je usvojio politiku otvorenih vrata za proširenje NATO-a, što bi obuhvatilo Ukrajinu i Gruziju, ignorirao sve ruske strahove da će Alijansa doći do granica u blizini te države, bilo na istoku u Ukrajini ili jugu u Gruziji.
Prije nekoliko dana, generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg govorio je o “novom normalnom u Evropi”, aludirajući na ignoriranje ruskih strahova od širenja Alijanse na istok i njenoj spremnosti da u budućnosti pripoji Ukrajinu.
S druge strane, Putin smatra da je proširenje Evropske unije, pod jednim ekonomskim, fiskalnim i carinskim okriljem, iz kojeg je Rusija isključena, još jedan neprijateljski potez Zapada.
S treće strane, Putin smatra da američki pozivi da se podrži i finansira demokratska tranzicija u zemljama Istočne Evrope i bivšim sovjetskim republikama predstavljaju veliku prijetnju jakoj i centraliziranoj ruskoj državi, te da je njihov cilj u konačnici rušenje režima u Moskvi, i njegova zamjena za režim prijateljski naklonjen Washingtonu i Zapadu.
Putin je u više navrata kritizirao tvrdnju Washingtona i Zapada da poštuju međunarodno pravo, podsjećajući da američka invazija na Irak i zračni udari NATO-a na Libiju i Srbiju nisu bili praćeni bilo kakvom posvećenošću ili zabrinutošću zapadnih zemalja po pitanju međunarodnog prava i poštovanja suvereniteta i granica država jer su tada bili u pitanju njihovi interesi.
Stručnjaci za ruska pitanja, koji su izuzetno prisutni u američkim novinskim mrežama, zanemaruju da Putin iskorištava zapadnu slabost i nepostojanje historijskih lidera koji mogu adekvatno procijeniti obim i složenost savremenih izazova. Putin je iskoristio to što je američki predsjednik u poznim godinama. Njegova popularnost je pala na manje od 40 posto zbog političkih podjela i polarizacije, koje su bez presedana u kratkoj historiji Sjedinjenih Američkih Država. Putin koristi želju 74 posto Amerikanaca da ne igraju nikakvu istaknutu ulogu u trenutnoj ukrajinskoj krizi, usred pogoršanja ekonomske situacije i nezapamćenog rasta stope inflacije.
Putin je iskoristio i to što britanskog premijera prate skandali na domaćoj sceni i suočava se s istragama parlamentarnog odbora. Iskoristio je i to da je na vlast došao novi njemački kancelar ispred koalicije u čijem sastavu su socijalističke i ljevičarske stranke koje nisu neprijateljski raspoložene prema Rusija i mrze ratove. Putin je također iskoristio i to što je francuski predsjednik opsjednut svojim reizborom u narednim sedmicama.
Zapad i Amerika su ignorirali Putinovu zabrinutost od 2014. godine, uprkos tome što je poginulo skoro 14 hiljada Ukrajinaca u borbama između separatista u istočnoj Ukrajini i kijevske vlade. Zapad nije bio zadovoljan time što je Ukrajini dao neutralan status kako bi postala neutralna tampon zona između NATO-a i Rusije. Putin je zbog toga iskoristio sva raspoloživa sredstva kako bi uz upotrebu sile promijenio trenutnu situaciju s kojom nije zadovoljan, što je, nažalost, jezik koji svi mogu lako razumjeti.
”Dosadašnje procjene upućuju na naivnost američke vizije o Putinovoj ličnosti, jer se iznova i iznova trpa u ustaljene kalupe, uz stalno zanemarivanje objektivnih faktora, historijskih događaja i razvoja dešavanja te utjecaja svega toga na njegovo ponašanje i odluke.”
Ne samo da mnogi televizijski programi i vijesti demoniziraju ruskog predsjednika, nego pojedini idu čak toliko daleko da navode kako Putin pati od izolacije i usamljenosti bez presedana zbog korona virusa. Bivši visoki zvaničnici opisali su Putina kao stidljivu figuru koja sumnja u sve oko sebe, čak i u svoje vrhunske saradnike koji su radili s njim dugi niz godina. Drugi tvrde da je Putinovo odrastanje, nakon rođenja 1952. godine, navelo ruskog lidera da snažno vjeruje u Sovjetski Savez kao ideju, vrijednost i status koji je Rusija izgubila nakon raspada 1990. godine.
Američki predsjednik Joe Biden je prije nekoliko mjeseci u televizijskom intervjuu sveo Putinovu ličnost na jednu riječ i nazvao ga “ubicom”. Bivši finski predsjednik nedavno je opisao Putina kao osobu koja je postala napeta, ljuta i kojoj nedostaje mudrosti. Što se tiče francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, on je nakon sastanka s njim prošle sedmice rekao da se Putin dosta promijenio i da je postao napetiji.
Trpanje u ustaljene kalupe
Dosadašnje procjene upućuju na naivnost američke vizije o Putinovoj ličnosti, jer se iznova i iznova trpa u ustaljene kalupe, uz stalno zanemarivanje objektivnih faktora, historijskih događaja i razvoja dešavanja te utjecaja svega toga na njegovo ponašanje i odluke.John Mearsheimer, istaknuti profesor političkih nauka i međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Chicagu, odbacuje prethodne površne ocjene i preferira da se razumijevanju ponašanja predsjednika Putina pristupa u svjetlu historijskih dešavanja i razvoja zbivanja u njegovom okruženju.
Teško je pronaći intelektualca ili istraživača u oblasti međudržavnih odnosa sa snagom, dubinom i utjecajem koji ima Mearsheimer, čije radove i knjige proučavaju svi studenti međunarodnih odnosa širom svijeta od posljednje četvrtine 20. vijeka do pred kraj prve četvrtine 21. vijeka.
Mearsheimer odbacuje površne procjene Putina i smatra da, ako želimo razumjeti karakter, postupke i odluke ruskog predsjednika, moramo razumjeti kako Putin gleda na svijet kakav jeste oko njega.
Putin smatra, kao dobar sin bivše sovjetske obavještajne službe KGB-a, da zapadni svijet ima jednog lidera: Sjedinjene Američke Države, te vjeruje da Washington, bez obzira bio pod vlašću republikanaca ili demokrata, doživljava Rusiju kao prijetnju i neprijatelja koji se ne može ignorirati.
Prema Mearsheimerovoj viziji, Putinove računice su vođene integriranim i međusobno povezanim trodimenzionalnim stajalištem. Prvo počinje idejom o širenju Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i njegovom pružanju na istok u pravcu granica njegove zemlje. Drugo se tiče pružanja i širenja Evropske unije, a posljednje je zagovaranje nužnog uspostavljanja liberalne demokratije po zapadnom obrascu u svim evropskim zemljama.
Strah Rusije od širenja Alijanse na istok
Prema tome, Putin duboko vjeruje da cilj rušenja snažnog centraliziranog režima u Moskvi ostaje glavni pokretač svih zapadnih politika od završetka Hladnog rata početkom 1990-ih.Što se tiče širenja NATO-a i njegovog pružanja na istok, Putin smatra da je Zapad prekršio svoja obećanja da se neće širiti na istok, ni za centimetar, kako je izjavio bivši američki državni sekretar James Baker početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Putin smatra da je Washington iskoristio slabost njegove zemlje i haos koji ju je zadesio početkom 21. stoljeća, te je proširio NATO do te mjere da uključuje bivše sovjetske republike i zemlje Istočne Evrope s kojima Rusija dijeli duge granice, poput Poljske.
Putin smatra da je Zapad, od 2008. godine, nakon što je usvojio politiku otvorenih vrata za proširenje NATO-a, što bi obuhvatilo Ukrajinu i Gruziju, ignorirao sve ruske strahove da će Alijansa doći do granica u blizini te države, bilo na istoku u Ukrajini ili jugu u Gruziji.
Prije nekoliko dana, generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg govorio je o “novom normalnom u Evropi”, aludirajući na ignoriranje ruskih strahova od širenja Alijanse na istok i njenoj spremnosti da u budućnosti pripoji Ukrajinu.
S druge strane, Putin smatra da je proširenje Evropske unije, pod jednim ekonomskim, fiskalnim i carinskim okriljem, iz kojeg je Rusija isključena, još jedan neprijateljski potez Zapada.
S treće strane, Putin smatra da američki pozivi da se podrži i finansira demokratska tranzicija u zemljama Istočne Evrope i bivšim sovjetskim republikama predstavljaju veliku prijetnju jakoj i centraliziranoj ruskoj državi, te da je njihov cilj u konačnici rušenje režima u Moskvi, i njegova zamjena za režim prijateljski naklonjen Washingtonu i Zapadu.
Kako je Putin iskoristio sva raspoloživa sredstva
Putin je smatrao da je Samit za demokratiju, čiji je domaćin bila Bidenova administracija prošlog decembra, bila poput novog američkog dijeljenja svijeta i povratak na hladnoratovsku klimu te neprijateljski korak kojim je Washington stavio Moskvu i Peking na suprotnu stranu.Putin je u više navrata kritizirao tvrdnju Washingtona i Zapada da poštuju međunarodno pravo, podsjećajući da američka invazija na Irak i zračni udari NATO-a na Libiju i Srbiju nisu bili praćeni bilo kakvom posvećenošću ili zabrinutošću zapadnih zemalja po pitanju međunarodnog prava i poštovanja suvereniteta i granica država jer su tada bili u pitanju njihovi interesi.
Stručnjaci za ruska pitanja, koji su izuzetno prisutni u američkim novinskim mrežama, zanemaruju da Putin iskorištava zapadnu slabost i nepostojanje historijskih lidera koji mogu adekvatno procijeniti obim i složenost savremenih izazova. Putin je iskoristio to što je američki predsjednik u poznim godinama. Njegova popularnost je pala na manje od 40 posto zbog političkih podjela i polarizacije, koje su bez presedana u kratkoj historiji Sjedinjenih Američkih Država. Putin koristi želju 74 posto Amerikanaca da ne igraju nikakvu istaknutu ulogu u trenutnoj ukrajinskoj krizi, usred pogoršanja ekonomske situacije i nezapamćenog rasta stope inflacije.
Putin je iskoristio i to što britanskog premijera prate skandali na domaćoj sceni i suočava se s istragama parlamentarnog odbora. Iskoristio je i to da je na vlast došao novi njemački kancelar ispred koalicije u čijem sastavu su socijalističke i ljevičarske stranke koje nisu neprijateljski raspoložene prema Rusija i mrze ratove. Putin je također iskoristio i to što je francuski predsjednik opsjednut svojim reizborom u narednim sedmicama.
Zapad i Amerika su ignorirali Putinovu zabrinutost od 2014. godine, uprkos tome što je poginulo skoro 14 hiljada Ukrajinaca u borbama između separatista u istočnoj Ukrajini i kijevske vlade. Zapad nije bio zadovoljan time što je Ukrajini dao neutralan status kako bi postala neutralna tampon zona između NATO-a i Rusije. Putin je zbog toga iskoristio sva raspoloživa sredstva kako bi uz upotrebu sile promijenio trenutnu situaciju s kojom nije zadovoljan, što je, nažalost, jezik koji svi mogu lako razumjeti.
