Nedavni skandal na obilježavanju godišnjice hrvatske vojne akcije "Oluja" u Prijedoru, kada je tokom govorancija zvaničnika RS-a i Srbije, iza njihovih leđa prikazivana fotografija žrtava, za koje se ispostavilo da su bošnjački prognanici iz Žepe, samo je vrh ledenog brijega.

Mali je to dio mašinerije i nastavak agresije koja nikad nije završena, samo se provodi drugim sredstvima - prekrajanjem i fabriciranjem historijskih i sudski utvrđenih činjenica.

O tome govori i veliki broj fotografija žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu koje su i ranije korištene u režimskim medijima i sa jedne i sa druge strane Drine, a kako bi se njima predstavile "srpske žrtve".

Tako je ovih dana Facebook i Twitter stranica SniperAlley Photo, koja se već godinama bavi prikupljanjem, arhiviranjem i čuvanjem fotografija svjetski priznatih fotoreportera koji su izvještavali prvenstveno o opsadi Sarajeva u periodu od 1992 - 1996. godine, objavila više primjera zloupotrebe takvih sadržaja.
  U augustu prošle godine Ruska novinska agencija Sputnik u Srbiji objavila je fotografiju izbjeglica iz Srebrenice koje su 23. augusta 1995. godine čekale da budu prebačene u Tuzlu.

Fotografiju je Sputnik objavio uz naslov "Sećanje na progon Srba: 28 godina od Oluje".

Sniper Alley, međutim, navodi autora, vrijeme i okolnosti nastanka fotografije, raskrinkavajući na taj način ovu vrstu podvale.



Drugi primjer, koji je objavila ova stranica je fotografija iz augusta 1992. autora Pascala Le Segretaina koja prikazuje prebacivanje bosanskih izbjeglica iz Sarajeva u Split.

Telegraf je tu fotografiju koristio kako bi ilustrirao srpske izbjeglice koje su bježale iz Hrvatske u augustu 1995. nakon operacije "Oluja".



Za prikazivanje tobožnjih žrtava korištena su čak i retuširana umjetnička djela.
  Kao jedan od najdrastičnijih primjera izdvaja se primjer tročlane porodice Đorem, ubijene sa srpskih položaja 6. jula 1995. godine u Sarajevu. Tada je ubijeno pet osoba, među kojima i porodica Đorem, Hena, Magdalena i Božo. Od iste granate toga dana je poginuo i 17-godišnji Elvir Ahmović, kao i Nijaz Bajramović.

Porodica Đorem je bila sahranjena na sarajevskom groblju Lav. Svjedoče o tome i fotografije Rikarda Lame i Danila Krstanovića iz tog perioda. No, pod nejasnim okolnostima 1999. godine sprovedena je ekshumacija i posmrtni ostaci porodice Đorem su prebačeni u Istočno Sarajevo.

U sramotnom TV prilogu RTRS-a koji je objavljen prije nekoliko godina ispričana je potpuno druga priča koja nema dodira sa realnošću. Tvrdi se da su porodicu Đorem likvidirali pripadnici Armije RBiH.

- Hena i Božo ubijeni su u svom stanu u naselju Švrakino, iz automatskog oružja, petogodišnjoj Magdaleni razbijena lobanja tupim predmetom - čuje se u prilogu.
  SniperAlley objavio je i fotografiju spomen-obilježja iz Geteove ulice, ali i podsjetio na činjenicu da imena Magdalene Đorem nema u knjizi ubijene djece Sarajeva, niti je njeno ime navedeno na spomeniku ubijenoj djeci Sarajeva.

- Magdalena je 1995. godine imala pet godina kada je ubijena sa srpskih položaja i nikako se ne smije njeno ime koristiti u svrhu širenja laži kada jasno vidimo gdje je ubijena i gdje je prvobitno bila ukopana. Nije jasno ko je podnio zahtjev za eshumaciju njenog tijela i ko je to sve odobrio. Moglo bi se reći da je ovakav vid revizionizma i lažiranja istine posao za SIPA-u - navodi autor ove stranice, dodajući kako se na ovaj način žrtve "velike Srbije" predstavljaju kao svoje i lažiraju brojevi ubijenih.

Ali se zato, imena djece ubijene tokom opsade Sarajeva od VRS-a nalaze na kojekakvim spiskovima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina, prema kojima je "u opštinama Srpskog Sarajeva, tokom rata stradalo je 106 djece".
  Tim povodom, javno se oglasio i brat ubijenog Marka Lukića, Miroslav, koji je najavio podnošenje tužbe protiv ovog centra i njegovog direktora Viktora Nuždića.

- Ja se nikome za pola srca svog sto mi je otkinula granata VRS-a, vojske koju, vjerujem, priznajete kao vašu, pravdati neću. Praviti se ludi, i gubiti vrijeme na dokazivanje već dokazanog, očitog i zdravorazumski jasnog - bilo bi glupo. Znate zašto, Viktore Nuždiću? Zato što ću to vrijeme iskoristiti da pripremim tužbu protiv vas kao odgovornog lica, protiv institucije na čijem ste čelu, te svih odgovornih za ovu gnusnu laž i propagandu. Vidimo se na sudu, Viktore Nuždiću - poručio je Lukić.
  Miroslav je prošle godine u razgovoru za Faktor ispričao kako je ubijen njegov brat, a kojeg sada srpska progandna mašinerija bilježi na svojim spiskovima kao dijete koje je ubila ARBiH.

- U julu 1995. poginuo je moj brat Marko. Granata je pala kod taksista na Mejtašu gdje smo živjeli. Poginuo je on i jedan obućar Meho, ranjeno je još sedam ljudi. Moj brat je poginuo dok je prelazio ulicu, a izdahnuo je na rukama drugova s kojim se taj dan igrao i s kojim se otišao pozdraviti prije nego krenemo za Italiju. Zapravo dan ranije smo trebali otići za Italiju. Prijatelji mog oca su nas odveli do tunela, ali nismo mogli proći, već kao dan poslije ćemo moći. I tada, taj dan poslije, poginuo je moj brat. Otišao je do nane Ramize da uzme neke stvari za put, da se pozdravi sa drugarima, i poginuo je 500 metara od našeg stana. Imao sam tri godine tada – govorio nam je Miroslav Lukić.
  Ništa čudno od propagandne mašinerije koja je u jeku najžešćeg djelovanja po opkoljenom Sarajevu na državnoj televiziji plasirala nevjerovatnu laž o "bacanju srpske nejači lavovima u Pionirskoj dolini".
 






Za razliku od tog vremena, danas je do istine mnogo lakše doći, jer ona je vrlo često dostupna u samo par klikova.

Faktor