Gerald Knaus, bivši savjetnik nemačke kancelarke Angele Merkel, kritikovao je politiku EU prema Zapadnom Balkanu. Za aktuelnu njemačku vladu kaže da je previše pasivna po pitanju integracije zemalja regiona u Evropsku uniju, prenosi Deutsche welle.
Kad bi samo jednom jedinom rječju trebalo opisati aktuelnu politiku Evropske unije prema Zapadnom Balkanu i način na koji EU deluje, koju biste riječ izabrali?
Mjesečari!
A kako glasi malo opširnija dijagnoza?
Na jednoj strani postoji određena retorika, a na drugoj strani su stvarni, konkretni potezi. A između te dvije stvari nalazi se duboki jaz vjerodostojnosti. Što se tiče retorike od strane institucija EU, ali i njemačke strane posljednjih mjeseci, kaže se da Zapadni Balkan ima EU perspektivu, kaže se da je važno da se ubrza proces pristupanja Uniji, da se moraju ispuniti data obećanja, priča se o preduslovima koji se moraju ispuniti. I kad se ispune ti kriterijumi, onda zemlje regiona mogu da postanu dio EU-a. To je retorika koju praktikuje Evropska unija.
A ti konkretni potezi? Zar je bilo nešto konkretno u posljednje vrijeme?
U stvarnosti od toga nema gotovo ništa. Evo i par primjera. Nema uopšte nikakvog objašnjenja zašto u aktuelnoj situaciji Bosna i Hercegovina neće dobiti kandidatski status. Radi se o zemlji u kojoj nema političkih zatvorenika, u kojoj se održavaju slobodni izbori, o zemlji u kojoj političari gube moć nakon izbora, o članici Savjeta Evrope. Činjenica da ta zemlja danas nije kandidatkinja za ulazak u EU je poguban signal prema svima onima u BiH koji vjeruju u evropsku budućnost. To je jednostavno nepošteno. Ako BiH nije kandidat, šta u stvari znači to obećanje o ubrzavanju integracija?
Ali BiH nije usamljen primjer u regionu…
Drugi primjer je Albanija. Zašto Evropska unija sad ne otvori pregovore s Albanijom? Pa niko nije uložio veto protiv Albanije! Argument koji čujemo jeste da se to pitanje povezuje s bugarskim vetom protiv Sjeverne Makedonije. Ali to povezivanje te dvije stvari potpuno je nelegitimno. Šta to treba značiti? Ili ćete svaku zemlju da ocjenjujete na osnovu njenog djelovanja ili ne.
S Crnom Gorom se već odavno pregovara, ali još nema nikakvih signala kada bi ta zemlja uopšte mogla da računa s integracijom u EU?
Crna Gora je već 10 godina pregovarala s Unijom. Zašto danas Evropski savjet ne kaže nešto u stilu: ako Crna Gora u iduća 34 mjeseca ispuni sve preduslove, mi možemo da zamislimo da ta zemlja do kraja 2025. postane punopravna članica. To su ranije uvijek tako komunicirali kod drugih zemalja. Crna Gora je članica NATO, članica Savjeta Evrope, Crna Gora je svoju spoljnu politiku u potpunosti učinila kompatibilnom s EU, tu nema nikakvih briga oko toga da se možda radi o komplikovanoj zemlji.
Zašto baš 34 mjeseca?
Ta 34 mjeseca za okončavanje pregovora spominjem jer je upravo to bio rok koji je bio potreban Litvaniji ili Letoniji kada su one pregovarale, 34 mjeseca za kompletne pregovore! U 34 mjeseca su ih otvorili i zatvorili. A Crna Gora, na primjer, pregovara već 10 godina. I svejedno, niko, ali baš niko ne kaže da bi se Evropska unija radovala da Crna Gora ispuni sve preduslove i 2025. postane dio EU.
Danas se u Briselu odražava samit EU-Zapadni Balkan. Status kvo po pitanju EU-integracija je, čini mi se, dosta deprimirajući…
U najgorem slučaju bojim se da danas neće biti signala u smjeru BiH. Da neće biti signala u smjeru Albanije. Ili Crne Gore. Da neće biti signala ni prema Kosovu. Sjeverna Makedonija je blokirana. I preostaje samo Srbija. Zemlja koja je sada zarobljena u procesu integracije u koji ne vjeruje čak ni srpska politika.
Često ste u regionu Zapadnog Balkana. Šta tamo vidite? Kako ljudi reaguju na taj način delovanja ili bolje rečeno nedjelovanja EU?
Svaka razumna osoba koja vjeruje u evropsku budućnost regiona očajava zbog tog načina djelovanja Evropske unije. To stanje očaja rezultira apatijom, a sljedeća faza je onda cinizam. I na kraju ljudi jednostavno odustaju.
Da li je moguće razbiti taj začarani krug? I ako jeste, kako?
To je najvažnije pitanje u ovom trenutku. Kako mi danas možemo to da promjenimo? Kako bi uz pomoć samo nekoliko odluka mogli ponovno da uspostavimo tu izgubljenu vjerodostojnost EU? Ja sam uvjeren da je to moguće na današnjem samitu EU-Zapadni Balkan u Briselu. Ali ako se to ne uradi, onda će Evropska unija naravno da izgubi na uticaju. I to upravo u situaciji u kojoj postoji zabrinutost od rasplamsavanja nacionalizama, u kontekstu ruskog uticaja na Balkanu. Putinova Rusija je i te kako zainteresovana da se na Balkanu intenziviraju napetosti. I retorički, ali i preko raznih operacija koje smo poslednjih godina videli u regionu, na primer u Crnoj Gori ili Sjevernoj Makedoniji. I sad u toj situaciji neki poput mjesečara samo posmatraju kako se urušava vjerodostojnost Evropske unije, ali i vjerodostojnost zemalja poput Njemačke. Njihova vjerodostojnost trpi ogromnu štetu.
Zašto?
Zato što se obećava nešto što se onda ne uradi. Zato što se ne razmišlja o tome kako bi sve to moglo da se uradi bolje. Smatram da je to opasno. I to definitivno nije u interesu Evropske unije.
Kako bi ta vjerodostojnost mogla ponovo da se etablira? Šta bi po Vama trebalo sada konkretno uraditi? Šta biste vi predložili kancelaru Scholzu kad bi Vas on pozvao i rekao: Geralde, i šta ćemo sad? Pomozite, sve što kažete mi ćemo odmah da sprovedmo u djelo!
Predložio bih usvajanje pet tačaka. Kao prvo: zemlja kao što je Crna Gora može da postane članica Unije do 2025. Takva jasna poruka mogla bi da mobiliše određene snage u regionu, znači ne samo u Crnoj Gori. Kao drugo: status BiH. Kad već Moldavija ili Ukrajina mogu da dobiju status kandidata, što ja uzgred smatram dobrim potezom i za to sam se zalagao, onda i BiH mora da dobije kandidatski status prije jesenjih izbora. Kao treće: signal prema Albaniji. Nema nikakvog plauzibilnog argumenta zašto ne bi trebalo početi da se pregovara s Albanijom. Kao četvrto: liberalizacija viznog režima za Kosovo. I broj pet: jasna perspektiva zemljama regiona oko pristupa zajedničkom tržištu na kojem bi važila sloboda protoka robe, usluga, ljudi i kapitala. Povezivanje s evropskim ekonomskim prostorom moglo bi da djeluje stabilizujuće, a istovremeno i da otvori nove perspektive. Granice bi s vremenom postale nevidljive. Stepen bezbjednosti u regionu bi porastao zahvaljujući integraciji.
Kancelar Scholz je prije nekoliko dana bio na turneji po zemljama Zapadnog Balkana. Kako ste Vi doživjeli tu posjetu?
Bilo je važno da kancelar posjeti Balkan. Ali tom posjetom je probudio velika očekivanja. A što su očekivanja veća, potencijal mogućih razočaranja je ogroman. Proces proširenja u posljednjih 10 godina razočarao je ljude u regionu. Oni ne vide napredak. Oni vide Evropsku uniju koja ne ispunjava svoja obećanja. Ali osim buketa prigodnih riječi, kancelar na Balkanu nije praktično predstavio ništa novo, nikakva konkretna obećanja ili perspektive. U BiH nije uopšte ni bio.
Kako vidite ulogu današnje Njemačke? Da li je ona još uvijek motor evropskih integracija? Vidimo da konkretni prijedlozi po pitanju Balkana ovih dana stižu iz Beča ili Ljubljane. Iz Berlina ne stiže ništa. Da li je Njemačka previše pasivna?
Njemačka danas nije nikakav motor evropskih integracija. To će se možda promjeniti u ova dva dana na samitima u Briselu. Ali u ovom trenutku Njemačka nije nikakav motor ni oko čega po pitanju Balkana. Dovoljno je da vidite šta se događa po pitanju blokade Sjeverne Makedonije od strane Bugarske. Ništa se ne događa. Njemačka je ekstremno pasivna. Njemačka je u ovom trenutku bez ikakvih ideja.
Gerald Knaus je osnivač i direktor uticajnog berlinskog trusta mozgova ESI (European Stability Initiative) koji se bavi pitanjima migracija i evropskih integracija jugoistočne Evrope. Knaus je u Njemačkoj poznat i kao arhitekta izbjegličkog dila koji je EU početkom 2016. sklopila s Turskom. U to vrijeme bio je savjetnik tadašnje kancelarke Angele Merkel.
Izvor: DW
Mjesečari!
A kako glasi malo opširnija dijagnoza?
Na jednoj strani postoji određena retorika, a na drugoj strani su stvarni, konkretni potezi. A između te dvije stvari nalazi se duboki jaz vjerodostojnosti. Što se tiče retorike od strane institucija EU, ali i njemačke strane posljednjih mjeseci, kaže se da Zapadni Balkan ima EU perspektivu, kaže se da je važno da se ubrza proces pristupanja Uniji, da se moraju ispuniti data obećanja, priča se o preduslovima koji se moraju ispuniti. I kad se ispune ti kriterijumi, onda zemlje regiona mogu da postanu dio EU-a. To je retorika koju praktikuje Evropska unija.
A ti konkretni potezi? Zar je bilo nešto konkretno u posljednje vrijeme?
U stvarnosti od toga nema gotovo ništa. Evo i par primjera. Nema uopšte nikakvog objašnjenja zašto u aktuelnoj situaciji Bosna i Hercegovina neće dobiti kandidatski status. Radi se o zemlji u kojoj nema političkih zatvorenika, u kojoj se održavaju slobodni izbori, o zemlji u kojoj političari gube moć nakon izbora, o članici Savjeta Evrope. Činjenica da ta zemlja danas nije kandidatkinja za ulazak u EU je poguban signal prema svima onima u BiH koji vjeruju u evropsku budućnost. To je jednostavno nepošteno. Ako BiH nije kandidat, šta u stvari znači to obećanje o ubrzavanju integracija?
Ali BiH nije usamljen primjer u regionu…
Drugi primjer je Albanija. Zašto Evropska unija sad ne otvori pregovore s Albanijom? Pa niko nije uložio veto protiv Albanije! Argument koji čujemo jeste da se to pitanje povezuje s bugarskim vetom protiv Sjeverne Makedonije. Ali to povezivanje te dvije stvari potpuno je nelegitimno. Šta to treba značiti? Ili ćete svaku zemlju da ocjenjujete na osnovu njenog djelovanja ili ne.
S Crnom Gorom se već odavno pregovara, ali još nema nikakvih signala kada bi ta zemlja uopšte mogla da računa s integracijom u EU?
Crna Gora je već 10 godina pregovarala s Unijom. Zašto danas Evropski savjet ne kaže nešto u stilu: ako Crna Gora u iduća 34 mjeseca ispuni sve preduslove, mi možemo da zamislimo da ta zemlja do kraja 2025. postane punopravna članica. To su ranije uvijek tako komunicirali kod drugih zemalja. Crna Gora je članica NATO, članica Savjeta Evrope, Crna Gora je svoju spoljnu politiku u potpunosti učinila kompatibilnom s EU, tu nema nikakvih briga oko toga da se možda radi o komplikovanoj zemlji.
Zašto baš 34 mjeseca?
Ta 34 mjeseca za okončavanje pregovora spominjem jer je upravo to bio rok koji je bio potreban Litvaniji ili Letoniji kada su one pregovarale, 34 mjeseca za kompletne pregovore! U 34 mjeseca su ih otvorili i zatvorili. A Crna Gora, na primjer, pregovara već 10 godina. I svejedno, niko, ali baš niko ne kaže da bi se Evropska unija radovala da Crna Gora ispuni sve preduslove i 2025. postane dio EU.
Danas se u Briselu odražava samit EU-Zapadni Balkan. Status kvo po pitanju EU-integracija je, čini mi se, dosta deprimirajući…
U najgorem slučaju bojim se da danas neće biti signala u smjeru BiH. Da neće biti signala u smjeru Albanije. Ili Crne Gore. Da neće biti signala ni prema Kosovu. Sjeverna Makedonija je blokirana. I preostaje samo Srbija. Zemlja koja je sada zarobljena u procesu integracije u koji ne vjeruje čak ni srpska politika.
Često ste u regionu Zapadnog Balkana. Šta tamo vidite? Kako ljudi reaguju na taj način delovanja ili bolje rečeno nedjelovanja EU?
Svaka razumna osoba koja vjeruje u evropsku budućnost regiona očajava zbog tog načina djelovanja Evropske unije. To stanje očaja rezultira apatijom, a sljedeća faza je onda cinizam. I na kraju ljudi jednostavno odustaju.
Da li je moguće razbiti taj začarani krug? I ako jeste, kako?
To je najvažnije pitanje u ovom trenutku. Kako mi danas možemo to da promjenimo? Kako bi uz pomoć samo nekoliko odluka mogli ponovno da uspostavimo tu izgubljenu vjerodostojnost EU? Ja sam uvjeren da je to moguće na današnjem samitu EU-Zapadni Balkan u Briselu. Ali ako se to ne uradi, onda će Evropska unija naravno da izgubi na uticaju. I to upravo u situaciji u kojoj postoji zabrinutost od rasplamsavanja nacionalizama, u kontekstu ruskog uticaja na Balkanu. Putinova Rusija je i te kako zainteresovana da se na Balkanu intenziviraju napetosti. I retorički, ali i preko raznih operacija koje smo poslednjih godina videli u regionu, na primer u Crnoj Gori ili Sjevernoj Makedoniji. I sad u toj situaciji neki poput mjesečara samo posmatraju kako se urušava vjerodostojnost Evropske unije, ali i vjerodostojnost zemalja poput Njemačke. Njihova vjerodostojnost trpi ogromnu štetu.
Zašto?
Zato što se obećava nešto što se onda ne uradi. Zato što se ne razmišlja o tome kako bi sve to moglo da se uradi bolje. Smatram da je to opasno. I to definitivno nije u interesu Evropske unije.
Kako bi ta vjerodostojnost mogla ponovo da se etablira? Šta bi po Vama trebalo sada konkretno uraditi? Šta biste vi predložili kancelaru Scholzu kad bi Vas on pozvao i rekao: Geralde, i šta ćemo sad? Pomozite, sve što kažete mi ćemo odmah da sprovedmo u djelo!
Predložio bih usvajanje pet tačaka. Kao prvo: zemlja kao što je Crna Gora može da postane članica Unije do 2025. Takva jasna poruka mogla bi da mobiliše određene snage u regionu, znači ne samo u Crnoj Gori. Kao drugo: status BiH. Kad već Moldavija ili Ukrajina mogu da dobiju status kandidata, što ja uzgred smatram dobrim potezom i za to sam se zalagao, onda i BiH mora da dobije kandidatski status prije jesenjih izbora. Kao treće: signal prema Albaniji. Nema nikakvog plauzibilnog argumenta zašto ne bi trebalo početi da se pregovara s Albanijom. Kao četvrto: liberalizacija viznog režima za Kosovo. I broj pet: jasna perspektiva zemljama regiona oko pristupa zajedničkom tržištu na kojem bi važila sloboda protoka robe, usluga, ljudi i kapitala. Povezivanje s evropskim ekonomskim prostorom moglo bi da djeluje stabilizujuće, a istovremeno i da otvori nove perspektive. Granice bi s vremenom postale nevidljive. Stepen bezbjednosti u regionu bi porastao zahvaljujući integraciji.
Kancelar Scholz je prije nekoliko dana bio na turneji po zemljama Zapadnog Balkana. Kako ste Vi doživjeli tu posjetu?
Bilo je važno da kancelar posjeti Balkan. Ali tom posjetom je probudio velika očekivanja. A što su očekivanja veća, potencijal mogućih razočaranja je ogroman. Proces proširenja u posljednjih 10 godina razočarao je ljude u regionu. Oni ne vide napredak. Oni vide Evropsku uniju koja ne ispunjava svoja obećanja. Ali osim buketa prigodnih riječi, kancelar na Balkanu nije praktično predstavio ništa novo, nikakva konkretna obećanja ili perspektive. U BiH nije uopšte ni bio.
Kako vidite ulogu današnje Njemačke? Da li je ona još uvijek motor evropskih integracija? Vidimo da konkretni prijedlozi po pitanju Balkana ovih dana stižu iz Beča ili Ljubljane. Iz Berlina ne stiže ništa. Da li je Njemačka previše pasivna?
Njemačka danas nije nikakav motor evropskih integracija. To će se možda promjeniti u ova dva dana na samitima u Briselu. Ali u ovom trenutku Njemačka nije nikakav motor ni oko čega po pitanju Balkana. Dovoljno je da vidite šta se događa po pitanju blokade Sjeverne Makedonije od strane Bugarske. Ništa se ne događa. Njemačka je ekstremno pasivna. Njemačka je u ovom trenutku bez ikakvih ideja.
Gerald Knaus je osnivač i direktor uticajnog berlinskog trusta mozgova ESI (European Stability Initiative) koji se bavi pitanjima migracija i evropskih integracija jugoistočne Evrope. Knaus je u Njemačkoj poznat i kao arhitekta izbjegličkog dila koji je EU početkom 2016. sklopila s Turskom. U to vrijeme bio je savjetnik tadašnje kancelarke Angele Merkel.
Izvor: DW
