Zašto treba renovirati kuću Xhafera Deve... Ovo je naslov ovog teksta i nije greška to što mu nedostaje znak pitanja. Naslov je u ovom slučaju obavještajna, a ne upitna, rečenica.
Dakle, naslov pripada tekstu koji treba da objasni moju podršku zajedničkom projektu Ministarstva kulture, Opštine Južna Mitrovica i UNDP za renoviranje zgrade koju je 1930. godine izgradio njen vlasnik Xhafer Deva. Tako da nema dileme: u potpunosti podržavam ovaj projekat.
1. Projekat je renoviranje arhitektonske vrednosti javne zgrade u Mitrovici, kako bi se zadovoljile kulturne potrebe Mitrovice i njenog šireg okruga – između ostalog i stvaranjem galerije vizuelnih umjetnosti.
Dakle, greška u naslovu je činjenična. Zgradu o kojoj je riječ podigla je porodica Xhafera Deve 1930. godine i bila je njeno vlasništvo do 1945. godine, ukupno 15 godina. Zatim, u različitim oblicima i različitim moćima, ova zgrada je skoro osamdeset godina bila u javnom vlasništvu.
Ovo javno dobro, koje ima arhitektonsku (tj. umjetničku) vrijednost, mora biti obnovljeno, posebno kada će se njegovom obnovom oživjeti umjetnost u gradu i okolini.
2. Za jedan od dva problema sa političkom dimenzijom koja su nastala oko ovog projekta kriva je činjenična greška.
Prvi problem je zabluda da je riječ o renoviranju kuće Xhafera Deve, odnosno pokušaju rehabilitacije ili, u zavisnosti od perspektive njegove figure, podizanju te figure. U okviru ove greške je i utisak njemačkog ambasadora na Kosovu, koji je napisao da je veoma zabrinut zbog planova da se obnovi kuća Xhafera Deve, saradnika i nacističkog protagoniste zloglasne SS divizije Skenderbeg.
A ambasador koji dolazi iz uzorne zemlje u tretmanu kulture sjećanja, podgrijane traumama Drugog svjetskog rata, dodao je: "Ne iskrivljajte istinu o holokaustu ili ratnim zločinima koje su počinili nacisti i njihovi lokalni saradnici".
Drugi problem je tada jednako proistekao iz ove greške. Brojne javne ličnosti koje su davale javne izjave (uključujući političara koji je bio izaslanik Rusije) stao je u odbranu ličnosti Xhafera Deve. Sumarno pitanje svih ovih reakcija bilo je skoro: "Zašto ne rehabilitovati Xhafera Devu?“.
3. Prvi problem nije teško riješiti. Da, zgradu je sagradio čovjek koji se jedanaest godina nakon izgradnje istakao kao vodeća albanska kolaboracionistička ličnost nacista; a na istoj fotografiji je zajedno sa oficirom Abverom nalazi i četnički vojvoda Kosta Pećanac. Iako je zgrada promjenila vlasnika odmah poslije Drugog svetskog rata, ali ne može da nosi grijehe svog prvobitnog vlasnika.
To je dobro poznato kulturama i civilizacijama koje su negovale pamćenje, a među njima je i Njemačka. Štaviše, ambasadoru je veoma blizak odnos između zgrade i sjećanja, jer je i njemačko Ministarstvo spoljnih poslova u Berlinu smješteno u zgradi koja je nekada bila Centralna banka nacističkog Rajha, a kasnije Centralni komitet Komunističke partije DDR. Činjenica da su se u kancelarijama i holovima te zgrade donosile odluke protiv ljudskih prava, dostojanstva njemačkih građana i onih koji su morali da štite interese "diktature proletarijata“ nije sprečila ujedinjenu njemačku vladu da upravo tu uspostavi jedno od najvažnijih ministarstava u današnjem svijetu diplomatije.
Dakle, sa ove tačke gledišta, čak je dobrodošlo da kuća koja je nekada pripadala Xhaferu Devi bude kulturni centar u Mitrovici.
Drugi problem je dublji i greška u definiciji vlasnika kuće poslužila je samo kao katalizator da se na svijetlo dana pojavi problem kritičke istoriografije na Kosovu, odnosno kulture sjećanja.
U nedostatku kritičke istorijske ocjene, zasnovane na zaslužnim dokumentima i danas u izobilju svuda od Londona do Berlina i Rima, lik Xhafera Deve se na društvenim mrežama ponaša kao ekvivalent zapadnim demokratijama. Problem sa ovim narativom je što nailazi na prvu nedosljednost: biti i uzoran saradnik nacizma i uzoran zapadni demokrata ne funkcioniše. Kako već sveobuhvatni albanski narativ za spas Jevreja ne funkcioniše; na Kosovu možemo pričati o hrabrosti nekih porodica koje su spasavale Jevreje u najgorim vremenima, ali u zvaničnom Jerusalimu, politički i akademski, postoje obilni dosijei za SS diviziju Skenderbeg.
Dubina ovog drugog problema postaje veća kada se stavi u kontekst dvadesetog vijeka, vijeka do kojeg danas imamo dovoljnu istorijsku distancu. Ako još uvijek nemamo stav našeg kolektivnog sjećanja prema nacizmu i kolaboracionizmu, onda ako Drugi svetski rat i dalje nastavlja u našim narativima, kako ćemo se suočiti sa čitavim teškim i izazovnim periodom drugog doba? Nakon Drugog svjetskog rata?
4. Nedostatak kulture sjećanja sadrži unutrašnji paradoks na Kosovu, koji ćemo otkriti kako vrijeme bude odmicalo i u kojoj mjeri će u to biti ozbiljnih ili neozbiljnih mentalnih ulaganja. Na Twitteru, za posljednju fotografiju nacističkog oficira, četničkog vojvode Koste Pećanca i Xhafera Deve (koji su bezbrižno šetali ulicama Podujeva 1941. godine) primjetio sam da je nezavisnost Kosova ostvarena "bolno, ali konačno kao pobjeda antifašizma, transatlantskih snaga” koji su pobjedili ovu trojicu sa fotografije.
Takva formulacija je bila dio mog uvjerenja (na osnovu čitanja i životnog iskustva) da je ideja o samoopredjeljenju Kosova, formulisana tokom borbe protiv fašizma na Bujanovačkoj konferenciji, pokušaj da se legitimiše sloboda Kosova koje je dio Atlantskog saveza. Pola vijeka kasnije, poslije žrtvovanja i izuzetnih napora građana Kosova, ova Alijansa je omogućila proces našeg opredjeljenja koji je u suprotnosti sa srpskim fašizmom.
Piše: Veton Surroi, publicista
Izvor: Koha ditore/Kosovoonline
1. Projekat je renoviranje arhitektonske vrednosti javne zgrade u Mitrovici, kako bi se zadovoljile kulturne potrebe Mitrovice i njenog šireg okruga – između ostalog i stvaranjem galerije vizuelnih umjetnosti.
Dakle, greška u naslovu je činjenična. Zgradu o kojoj je riječ podigla je porodica Xhafera Deve 1930. godine i bila je njeno vlasništvo do 1945. godine, ukupno 15 godina. Zatim, u različitim oblicima i različitim moćima, ova zgrada je skoro osamdeset godina bila u javnom vlasništvu.
Ovo javno dobro, koje ima arhitektonsku (tj. umjetničku) vrijednost, mora biti obnovljeno, posebno kada će se njegovom obnovom oživjeti umjetnost u gradu i okolini.
2. Za jedan od dva problema sa političkom dimenzijom koja su nastala oko ovog projekta kriva je činjenična greška.
Prvi problem je zabluda da je riječ o renoviranju kuće Xhafera Deve, odnosno pokušaju rehabilitacije ili, u zavisnosti od perspektive njegove figure, podizanju te figure. U okviru ove greške je i utisak njemačkog ambasadora na Kosovu, koji je napisao da je veoma zabrinut zbog planova da se obnovi kuća Xhafera Deve, saradnika i nacističkog protagoniste zloglasne SS divizije Skenderbeg.
A ambasador koji dolazi iz uzorne zemlje u tretmanu kulture sjećanja, podgrijane traumama Drugog svjetskog rata, dodao je: "Ne iskrivljajte istinu o holokaustu ili ratnim zločinima koje su počinili nacisti i njihovi lokalni saradnici".
Drugi problem je tada jednako proistekao iz ove greške. Brojne javne ličnosti koje su davale javne izjave (uključujući političara koji je bio izaslanik Rusije) stao je u odbranu ličnosti Xhafera Deve. Sumarno pitanje svih ovih reakcija bilo je skoro: "Zašto ne rehabilitovati Xhafera Devu?“.
3. Prvi problem nije teško riješiti. Da, zgradu je sagradio čovjek koji se jedanaest godina nakon izgradnje istakao kao vodeća albanska kolaboracionistička ličnost nacista; a na istoj fotografiji je zajedno sa oficirom Abverom nalazi i četnički vojvoda Kosta Pećanac. Iako je zgrada promjenila vlasnika odmah poslije Drugog svetskog rata, ali ne može da nosi grijehe svog prvobitnog vlasnika.
To je dobro poznato kulturama i civilizacijama koje su negovale pamćenje, a među njima je i Njemačka. Štaviše, ambasadoru je veoma blizak odnos između zgrade i sjećanja, jer je i njemačko Ministarstvo spoljnih poslova u Berlinu smješteno u zgradi koja je nekada bila Centralna banka nacističkog Rajha, a kasnije Centralni komitet Komunističke partije DDR. Činjenica da su se u kancelarijama i holovima te zgrade donosile odluke protiv ljudskih prava, dostojanstva njemačkih građana i onih koji su morali da štite interese "diktature proletarijata“ nije sprečila ujedinjenu njemačku vladu da upravo tu uspostavi jedno od najvažnijih ministarstava u današnjem svijetu diplomatije.
Dakle, sa ove tačke gledišta, čak je dobrodošlo da kuća koja je nekada pripadala Xhaferu Devi bude kulturni centar u Mitrovici.
Drugi problem je dublji i greška u definiciji vlasnika kuće poslužila je samo kao katalizator da se na svijetlo dana pojavi problem kritičke istoriografije na Kosovu, odnosno kulture sjećanja.
U nedostatku kritičke istorijske ocjene, zasnovane na zaslužnim dokumentima i danas u izobilju svuda od Londona do Berlina i Rima, lik Xhafera Deve se na društvenim mrežama ponaša kao ekvivalent zapadnim demokratijama. Problem sa ovim narativom je što nailazi na prvu nedosljednost: biti i uzoran saradnik nacizma i uzoran zapadni demokrata ne funkcioniše. Kako već sveobuhvatni albanski narativ za spas Jevreja ne funkcioniše; na Kosovu možemo pričati o hrabrosti nekih porodica koje su spasavale Jevreje u najgorim vremenima, ali u zvaničnom Jerusalimu, politički i akademski, postoje obilni dosijei za SS diviziju Skenderbeg.
Dubina ovog drugog problema postaje veća kada se stavi u kontekst dvadesetog vijeka, vijeka do kojeg danas imamo dovoljnu istorijsku distancu. Ako još uvijek nemamo stav našeg kolektivnog sjećanja prema nacizmu i kolaboracionizmu, onda ako Drugi svetski rat i dalje nastavlja u našim narativima, kako ćemo se suočiti sa čitavim teškim i izazovnim periodom drugog doba? Nakon Drugog svjetskog rata?
4. Nedostatak kulture sjećanja sadrži unutrašnji paradoks na Kosovu, koji ćemo otkriti kako vrijeme bude odmicalo i u kojoj mjeri će u to biti ozbiljnih ili neozbiljnih mentalnih ulaganja. Na Twitteru, za posljednju fotografiju nacističkog oficira, četničkog vojvode Koste Pećanca i Xhafera Deve (koji su bezbrižno šetali ulicama Podujeva 1941. godine) primjetio sam da je nezavisnost Kosova ostvarena "bolno, ali konačno kao pobjeda antifašizma, transatlantskih snaga” koji su pobjedili ovu trojicu sa fotografije.
Takva formulacija je bila dio mog uvjerenja (na osnovu čitanja i životnog iskustva) da je ideja o samoopredjeljenju Kosova, formulisana tokom borbe protiv fašizma na Bujanovačkoj konferenciji, pokušaj da se legitimiše sloboda Kosova koje je dio Atlantskog saveza. Pola vijeka kasnije, poslije žrtvovanja i izuzetnih napora građana Kosova, ova Alijansa je omogućila proces našeg opredjeljenja koji je u suprotnosti sa srpskim fašizmom.
Piše: Veton Surroi, publicista
Izvor: Koha ditore/Kosovoonline
