Ljudi na Kosovu nikada nisu bolje živjeli, naročito Albanci, na koje se u bivšoj Jugoslaviji uvijek gledalo kao na građane drugog reda.
Razumijem da ljudi u drugim zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije na „Titovo vrijeme“ gledaju sa nostalgijom, ali to nije slučaj kada su u pitanju Albanci sa Kosova. Mi uopšte ne žalimo za tim vremenom – poručuje Blerta Zeqiri, rediteljka iz Prištine, u intervjuu u sklopu projekta portala Danas „Druga strana Kosova“.
Pitanja sa društvenih mreža
Postoji li mogućnost snimanja filmova u koprodukciji umjetnika iz Srbije i Kosova?
– Mislim da mi već sarađujemo u različitim oblastima u umjetnosti. Čak i na filmu, ponekad angažujemo tehničko osoblje iz Srbije. Vjerujem da se koprodukcija između dvije zemlje može ostvariti teoretski, ali je u praksi to veoma teško, jer je film vrlo skupa i ne tako unosna forma umjetnosti, zbog čega je neophodna podrška države. Recimo da među prioritetima naših vlada još uvijek nije saradnja po tom pitanju, pa mogu da kažem da je privatna koprodukcija moguća, ali teško ostvariva zbog troškova.
Da li ljudi na Kosovu generalno bolje žive od proglašenja nezavisnosti?
– Naravno. Ljudi na Kosovu nikada nisu bolje živjeli, naročito Albanci, na koje se u bivšoj Jugoslaviji uvijek gledalo kao na građane drugog reda. Razumijem da ljudi u drugim zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije na „Titovo vrijeme“ gledaju sa nostalgijom, ali to nije slučaj kada su u pitanju Albanci sa Kosova. Mi uopšte ne žalimo za tim vremenom. Sve što smo imali za vrijeme Jugoslavije, od 1945. do 1992. godine, i kasnije u okviru Srbije, od 1992. do 1999. godine, jeste deset godina napretka i to je sve.
Na primjer, podsjetiću vas da je prvi univerzitet na albanskom jeziku otvoren 1970. godine, te da je prvi program na albanskom u okviru Radio-televizije Kosova startovao 1975. godine, i emitovan je samo po nekoliko sati dnevno. Mogu da kažem da je najbolje vrijeme za nas bilo od 1974. godine, kada smo dobili autonomiju, pa do 1989. godine, kada nam je ista oduzeta – uz neke pobune u međuvremenu. Sada moramo da se krećemo veoma brzo i da pravimo velike korake kako bismo sustigli ostatak svijeta i to je ono što pokušavamo da uradimo.
Mogu da kažem da smo mnogo napredovali u posljednje dvije decenije, naročito u posljednjih 10 godina od proglašenja nezavisnosti. Smatram da međunarodne organizacije ubrzavaju razvoj zemlje, naročito zapošljavanjem mladih generacija koje su se školovale u inostranstvu. Na taj način, starija generacija je ostavila prostora za one koje dolaze i tako Kosovo napreduje.
Da li su uslovi za rad umjetnika bolji od kada je Kosovo samostalna država?
– Kosovo prolazi kroz neku vrstu renesanse kada je riječ o filmskoj industriji, koju prije rata nismo ni imali. Sve je počelo nakon oslobođenja Kosova, a pravi razvoj započeo je sa proglašenjem nezavisnosti i sa novom generacijom na čelu Filmskog centra Kosova. Oni su povećali budžet, finansirali više filmova i dali šansu mladoj generaciji filmadžija. U početku su finansirali jedan projekat godišnje, a sada finansiraju tri, kao i mnoge kratke, dokumentarne i animirane filmove, te izrade scenarija i postprodukciju.
Prije pet godina, kada smo željeli da snimimo film, nismo mogli da formiramo ekipu samo od Kosovara, pa smo morali da tražimo tehničko osoblje van granica. Sada, može se reći da industrija postoji, da imamo ljude koji rade kao filmski tehničari i koji mogu da žive od toga. To je za nas nešto novo i mislim da je to znak da se krećemo u ispravnom smjeru. Takođe, do prije pet godina svi smo sanjali da imamo makar jedan film koji će se takmičiti na “A“ listama festivala. Sada imamo tri, četiri ili pet filmova godišnje koji se takmiče na festivalima i vraćaju se kući sa nagradama. Lično mislim da su uslovi u filmskoj industriji najbolji do sada, ali uvijek vjerujem da to može bolje.
Pitanja novinara Danasa
Šta bi, prema Vašem mišljenju, trebalo najprije i prioritetno učiniti kako bi se odnosi Srbije i Kosova normalizovali?
– Na to gledam kao na veoma apsurdnu situaciju, jer bi svi kao ljudi trebalo da se ujedinimo oko klimatskih promjena i gladi u svijetu, te da napravimo i ostavimo bolji svijet za našu djecu. Međutim, mi to još nismo u stanju da sagledamo. U međuvremenu, smatram da bi Srbija, to jest njena vlada, trebalo da prihvati nezavisnost, da prizna genocid koji se ovdje dogodio i da prestane da se više bavi Kosovom. Bez toga je zaista nemoguće normalizovati situaciju. To je kao da ste imali nasilnog roditelja koji vas je fizički i mentalno uništio, i onda kada ste već jednom izašli iz tog traumatičnog iskustva, ne možete normalizovati stvari ukoliko roditelj ne želi da prizna svoja nedjela i hoće i dalje da vas kontroliše. Jednostavno ne želite nekog toksičnog u svom životu.
Kako ocjenjujete proces normalizacije koji trenutno vode vlasti u Prištini i Beogradu?
– Od svih timova za pregovore koje smo imali, mislim da je ovaj najbolji do sada. To kažem jer je on predvođen mladim i vrlo pametnim političarem, koji je prije svega čovjek, i koji brine o dobrobiti svih ljudi koji žive na Kosovu. On je takođe moj prijatelj u koga imam povjerenje, i znam da će kosovski tim za pregovore, sa njim na čelu, razgovarati o stvarima koje će poboljšati život građana Kosova. Govorim o gradonačelniku Prištine, Shpendu Ahmetiju.
Da li je moguće da proces normalizacije odnosa Kosova i Srbije okončaju političke elite koje su bile aktivne tokom sukoba devedesetih godina?
– Ne, oni to nikada neće uraditi. Oni bi trebalo da budu „izbačeni iz igre“. Sve što su oni učinili donelo nam je gubitke i patnju. Nije mi jasno kako oni i dalje dobijaju podršku, jer ne bi trebalo. Oni bi trebalo da budu osuđeni zbog svojih zločina i trebalo bi im oduzeti moć.
Koja su vaša prva sjećanja na sukob na Kosovu?
– Bila sam treći ili četvrti razred osnovne škole. Sjećam se da je škola bila pod opsadom specijalnih policijskih snaga. Nije nam bilo dozvoljeno da izlazimo, a napolju su se održavali protesti. Bili smo zaključani u školi nekoliko sati, a izašli smo možda sat vremena prije mraka. Sjećam se da je moja mama došla da grupu djece zajedno sa mnom odvede kući, što je uradilo još nekoliko roditelja. Hodali smo praznim ulicama na kojima ste mogli da vidite jedino grupe specijalaca koji su nosili gas-maske.
U vazduhu se još osjećao suzavac. Sjećam se da je, dok smo se vraćali kući, grupa policajaca krenula ka nama – nišanili su u starijeg čovjeka koji je hodao ispred nas. On je počeo da bježi, oni su krenuli za njim, a mi smo se uplašili i ušli u jednu romsku kovačku radnju. Ostali smo tamo i posmatrali kroz prozor kako policija bije ljude na ulicama, pod “izgovorom“ da su učestvovali na protestu. Možda i jesu učestvovali, ali su tada samo pokušavali da se vrate kući jer je padao mrak, a ljudima nije bilo dozvoljeno da se kreću. Sjećam se da je moja sestra tog dana došla kući sa krvavim rukama, a mog ujaka su zatvorili iz političkih razloga, iako se nikada nije bavio politikom. On je bio učitelj i sve što je želeo je da zaštiti svoje učenike, kako ne bi bili povređeni.
Koji reditelj vam je bio uzor?
– Mogla bih da kažem da je to Kjubrik. Volim njegovu pedantnost u snimanju filmova i zato je on filmski stvaralac koga najviše poštujem. On je svoj posao shvatao veoma ozbiljno, zbog čega je bio u stanju da predvidi toliko stvari i da bude ispred svog, pa čak i ispred našeg vremena. Jedan od mojih omiljenih filmova svih vremena jeste „Dr Strejndžlav“.
Pitanja reditelj Stevana Filipovića
Jedan od najvećih problema filmskih autora u malim evropskim zemljama danas je finansiranje projekata. Kakva je situacija na Kosovu? Koliko je teško preći put od ideje do trenutka kada se film nađe u bioskopima?
– Na Kosovu nemamo mnogo mjesta na kojima možemo da apliciramo za sredstva za naše filmove. U stvari, imamo samo Nacionalni filmski fond i još nekoliko organizacija koje daju male grantove. Dakle, ključne resurse dobijamo od vlade i onda radimo koprodukcije sa drugim zemljama. Na taj način finansiramo naše filmove. Najveći broj koprodukcija radimo sa Albanijom, Makedonijom, a zatim sa Njemačkom, Francuskom, Hrvatskom i tako dalje.
Kakva je situacija u Prištini sa politički „nepopularnim“ temama? Kako su ljudi na Kosovu reagovali na gej aspekt filma „Brak“?
– Kada smo 2012. godine počeli da snimamo film, nije bilo nijedne gej osobe koja se otvoreno deklarisala. Sve je bilo veoma zatvoreno i ljudi su se plašili da pokažu ko su, a naročito nakon incidenta sa magazinom Kosovo 2.0, zbog njihovog broja u kome su se bavili seksualnošću i bili napadnuti od strane ekstremističkih grupa tokom promocije.
Međunarodna zajednica na čelu sa Američkom ambasadom na Kosovu reagovala je i čvrsto stala uz LGBT+ zajednicu, vršeći pritisak na vladu da njihovo pitanje shvati ozbiljnije. Prošle godine organizovali smo prvu Paradu ponosa u Prištini. Paradu su predvodili visoko pozicionirani političari sa Kosova uključujući predsjednika države, kao i svi ključni ambasadori. Prvi „Prajd“ bio je mali i činili su ga uglavnom oni koji podržavaju zajednicu, ali je prije nekoliko meseci organizovana i druga Parada. Na njoj je bilo manje političara, više pravih učesnika i bila je mnogo veća od prethodne. Prošla je bez incidenata. Vjerujem da naši političari sada podržavaju LGBT+ zajednicu jer žele da prikažu Kosovo kao zemlju u kojoj su ljudska prava zagarantovana.
Film „Brak“ finansirao je Filmski centar Kosova, tako da je realizovan uglavnom novcem poreskih obveznika. Kosovo ga je odabralo za svog kandidata za Oskara, u kategoriji stranog jezika, što takođe govori o klimi koja vlada u kosovskoj politici kada je riječ o Kvir zajednici. Izuzetno sam srećna, jer je to nešto što vodi ka promjeni. Čvrsto verujem da stvari idu ka boljem, ali nas čeka dugo putovanje do tačke na kojoj će Kvir zajednica pronaći svoju slobodu u našoj zemlji.
Šta najviše gledate od novijih serija i filmova? Možete li da navedete par primjera koji su vas inspirisali i pokrenuli?
– Ne gledam televiziju i ne znam ništa o mejnstrim medijima. Gledam dosta serija i mnogo ih volim. One su često moj izbor ispred filmova. Čekam nove sezone “Igre prestola“, „Breaking Bad“, „Better Call Saul“, „I love dick“, „Transparent“ i tako dalje.
Pitanja sa društvenih mreža
Postoji li mogućnost snimanja filmova u koprodukciji umjetnika iz Srbije i Kosova?
– Mislim da mi već sarađujemo u različitim oblastima u umjetnosti. Čak i na filmu, ponekad angažujemo tehničko osoblje iz Srbije. Vjerujem da se koprodukcija između dvije zemlje može ostvariti teoretski, ali je u praksi to veoma teško, jer je film vrlo skupa i ne tako unosna forma umjetnosti, zbog čega je neophodna podrška države. Recimo da među prioritetima naših vlada još uvijek nije saradnja po tom pitanju, pa mogu da kažem da je privatna koprodukcija moguća, ali teško ostvariva zbog troškova.
Da li ljudi na Kosovu generalno bolje žive od proglašenja nezavisnosti?
– Naravno. Ljudi na Kosovu nikada nisu bolje živjeli, naročito Albanci, na koje se u bivšoj Jugoslaviji uvijek gledalo kao na građane drugog reda. Razumijem da ljudi u drugim zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije na „Titovo vrijeme“ gledaju sa nostalgijom, ali to nije slučaj kada su u pitanju Albanci sa Kosova. Mi uopšte ne žalimo za tim vremenom. Sve što smo imali za vrijeme Jugoslavije, od 1945. do 1992. godine, i kasnije u okviru Srbije, od 1992. do 1999. godine, jeste deset godina napretka i to je sve.
Na primjer, podsjetiću vas da je prvi univerzitet na albanskom jeziku otvoren 1970. godine, te da je prvi program na albanskom u okviru Radio-televizije Kosova startovao 1975. godine, i emitovan je samo po nekoliko sati dnevno. Mogu da kažem da je najbolje vrijeme za nas bilo od 1974. godine, kada smo dobili autonomiju, pa do 1989. godine, kada nam je ista oduzeta – uz neke pobune u međuvremenu. Sada moramo da se krećemo veoma brzo i da pravimo velike korake kako bismo sustigli ostatak svijeta i to je ono što pokušavamo da uradimo.
Mogu da kažem da smo mnogo napredovali u posljednje dvije decenije, naročito u posljednjih 10 godina od proglašenja nezavisnosti. Smatram da međunarodne organizacije ubrzavaju razvoj zemlje, naročito zapošljavanjem mladih generacija koje su se školovale u inostranstvu. Na taj način, starija generacija je ostavila prostora za one koje dolaze i tako Kosovo napreduje.
Da li su uslovi za rad umjetnika bolji od kada je Kosovo samostalna država?
– Kosovo prolazi kroz neku vrstu renesanse kada je riječ o filmskoj industriji, koju prije rata nismo ni imali. Sve je počelo nakon oslobođenja Kosova, a pravi razvoj započeo je sa proglašenjem nezavisnosti i sa novom generacijom na čelu Filmskog centra Kosova. Oni su povećali budžet, finansirali više filmova i dali šansu mladoj generaciji filmadžija. U početku su finansirali jedan projekat godišnje, a sada finansiraju tri, kao i mnoge kratke, dokumentarne i animirane filmove, te izrade scenarija i postprodukciju.
Prije pet godina, kada smo željeli da snimimo film, nismo mogli da formiramo ekipu samo od Kosovara, pa smo morali da tražimo tehničko osoblje van granica. Sada, može se reći da industrija postoji, da imamo ljude koji rade kao filmski tehničari i koji mogu da žive od toga. To je za nas nešto novo i mislim da je to znak da se krećemo u ispravnom smjeru. Takođe, do prije pet godina svi smo sanjali da imamo makar jedan film koji će se takmičiti na “A“ listama festivala. Sada imamo tri, četiri ili pet filmova godišnje koji se takmiče na festivalima i vraćaju se kući sa nagradama. Lično mislim da su uslovi u filmskoj industriji najbolji do sada, ali uvijek vjerujem da to može bolje.
Pitanja novinara Danasa
Šta bi, prema Vašem mišljenju, trebalo najprije i prioritetno učiniti kako bi se odnosi Srbije i Kosova normalizovali?
– Na to gledam kao na veoma apsurdnu situaciju, jer bi svi kao ljudi trebalo da se ujedinimo oko klimatskih promjena i gladi u svijetu, te da napravimo i ostavimo bolji svijet za našu djecu. Međutim, mi to još nismo u stanju da sagledamo. U međuvremenu, smatram da bi Srbija, to jest njena vlada, trebalo da prihvati nezavisnost, da prizna genocid koji se ovdje dogodio i da prestane da se više bavi Kosovom. Bez toga je zaista nemoguće normalizovati situaciju. To je kao da ste imali nasilnog roditelja koji vas je fizički i mentalno uništio, i onda kada ste već jednom izašli iz tog traumatičnog iskustva, ne možete normalizovati stvari ukoliko roditelj ne želi da prizna svoja nedjela i hoće i dalje da vas kontroliše. Jednostavno ne želite nekog toksičnog u svom životu.
Kako ocjenjujete proces normalizacije koji trenutno vode vlasti u Prištini i Beogradu?
– Od svih timova za pregovore koje smo imali, mislim da je ovaj najbolji do sada. To kažem jer je on predvođen mladim i vrlo pametnim političarem, koji je prije svega čovjek, i koji brine o dobrobiti svih ljudi koji žive na Kosovu. On je takođe moj prijatelj u koga imam povjerenje, i znam da će kosovski tim za pregovore, sa njim na čelu, razgovarati o stvarima koje će poboljšati život građana Kosova. Govorim o gradonačelniku Prištine, Shpendu Ahmetiju.
Da li je moguće da proces normalizacije odnosa Kosova i Srbije okončaju političke elite koje su bile aktivne tokom sukoba devedesetih godina?
– Ne, oni to nikada neće uraditi. Oni bi trebalo da budu „izbačeni iz igre“. Sve što su oni učinili donelo nam je gubitke i patnju. Nije mi jasno kako oni i dalje dobijaju podršku, jer ne bi trebalo. Oni bi trebalo da budu osuđeni zbog svojih zločina i trebalo bi im oduzeti moć.
Koja su vaša prva sjećanja na sukob na Kosovu?
– Bila sam treći ili četvrti razred osnovne škole. Sjećam se da je škola bila pod opsadom specijalnih policijskih snaga. Nije nam bilo dozvoljeno da izlazimo, a napolju su se održavali protesti. Bili smo zaključani u školi nekoliko sati, a izašli smo možda sat vremena prije mraka. Sjećam se da je moja mama došla da grupu djece zajedno sa mnom odvede kući, što je uradilo još nekoliko roditelja. Hodali smo praznim ulicama na kojima ste mogli da vidite jedino grupe specijalaca koji su nosili gas-maske.
U vazduhu se još osjećao suzavac. Sjećam se da je, dok smo se vraćali kući, grupa policajaca krenula ka nama – nišanili su u starijeg čovjeka koji je hodao ispred nas. On je počeo da bježi, oni su krenuli za njim, a mi smo se uplašili i ušli u jednu romsku kovačku radnju. Ostali smo tamo i posmatrali kroz prozor kako policija bije ljude na ulicama, pod “izgovorom“ da su učestvovali na protestu. Možda i jesu učestvovali, ali su tada samo pokušavali da se vrate kući jer je padao mrak, a ljudima nije bilo dozvoljeno da se kreću. Sjećam se da je moja sestra tog dana došla kući sa krvavim rukama, a mog ujaka su zatvorili iz političkih razloga, iako se nikada nije bavio politikom. On je bio učitelj i sve što je želeo je da zaštiti svoje učenike, kako ne bi bili povređeni.
Koji reditelj vam je bio uzor?
– Mogla bih da kažem da je to Kjubrik. Volim njegovu pedantnost u snimanju filmova i zato je on filmski stvaralac koga najviše poštujem. On je svoj posao shvatao veoma ozbiljno, zbog čega je bio u stanju da predvidi toliko stvari i da bude ispred svog, pa čak i ispred našeg vremena. Jedan od mojih omiljenih filmova svih vremena jeste „Dr Strejndžlav“.
Pitanja reditelj Stevana Filipovića
Jedan od najvećih problema filmskih autora u malim evropskim zemljama danas je finansiranje projekata. Kakva je situacija na Kosovu? Koliko je teško preći put od ideje do trenutka kada se film nađe u bioskopima?
– Na Kosovu nemamo mnogo mjesta na kojima možemo da apliciramo za sredstva za naše filmove. U stvari, imamo samo Nacionalni filmski fond i još nekoliko organizacija koje daju male grantove. Dakle, ključne resurse dobijamo od vlade i onda radimo koprodukcije sa drugim zemljama. Na taj način finansiramo naše filmove. Najveći broj koprodukcija radimo sa Albanijom, Makedonijom, a zatim sa Njemačkom, Francuskom, Hrvatskom i tako dalje.
Kakva je situacija u Prištini sa politički „nepopularnim“ temama? Kako su ljudi na Kosovu reagovali na gej aspekt filma „Brak“?
– Kada smo 2012. godine počeli da snimamo film, nije bilo nijedne gej osobe koja se otvoreno deklarisala. Sve je bilo veoma zatvoreno i ljudi su se plašili da pokažu ko su, a naročito nakon incidenta sa magazinom Kosovo 2.0, zbog njihovog broja u kome su se bavili seksualnošću i bili napadnuti od strane ekstremističkih grupa tokom promocije.
Međunarodna zajednica na čelu sa Američkom ambasadom na Kosovu reagovala je i čvrsto stala uz LGBT+ zajednicu, vršeći pritisak na vladu da njihovo pitanje shvati ozbiljnije. Prošle godine organizovali smo prvu Paradu ponosa u Prištini. Paradu su predvodili visoko pozicionirani političari sa Kosova uključujući predsjednika države, kao i svi ključni ambasadori. Prvi „Prajd“ bio je mali i činili su ga uglavnom oni koji podržavaju zajednicu, ali je prije nekoliko meseci organizovana i druga Parada. Na njoj je bilo manje političara, više pravih učesnika i bila je mnogo veća od prethodne. Prošla je bez incidenata. Vjerujem da naši političari sada podržavaju LGBT+ zajednicu jer žele da prikažu Kosovo kao zemlju u kojoj su ljudska prava zagarantovana.
Film „Brak“ finansirao je Filmski centar Kosova, tako da je realizovan uglavnom novcem poreskih obveznika. Kosovo ga je odabralo za svog kandidata za Oskara, u kategoriji stranog jezika, što takođe govori o klimi koja vlada u kosovskoj politici kada je riječ o Kvir zajednici. Izuzetno sam srećna, jer je to nešto što vodi ka promjeni. Čvrsto verujem da stvari idu ka boljem, ali nas čeka dugo putovanje do tačke na kojoj će Kvir zajednica pronaći svoju slobodu u našoj zemlji.
Šta najviše gledate od novijih serija i filmova? Možete li da navedete par primjera koji su vas inspirisali i pokrenuli?
– Ne gledam televiziju i ne znam ništa o mejnstrim medijima. Gledam dosta serija i mnogo ih volim. One su često moj izbor ispred filmova. Čekam nove sezone “Igre prestola“, „Breaking Bad“, „Better Call Saul“, „I love dick“, „Transparent“ i tako dalje.
