Naši stariji, obično plemeniti ljudi, poznati po plemenitosti i skromonosti, uvijek su nekako najbolje i najistaknutije u gradu Prizrenu. Kao da su "dobri duhovi" grada čija je mudrost iznad svakog materijalističkog gledanja ove turobne stvarnosti.
Među njima je svakako i Remzi Bardhi. Običan čovjek, s velikim srcem, čija dobrota curi iz njegovih usta.
Odmah nakon rata na Kosovu, kada se uspostavljala kakva-takva vlasti i kada je sigurnost bila veliki problem, mnogi ljudi, pripadnici manjinskih zajednica su se susretali sa velikim problemima zbog nepoznavanja albanskog jezika.
Naročito je bilo teško u vrijeme kada se uspostavljao obrazovni sistem. Mnoge osnovne i srednje skole u Prizrenu nisu radile, a možete zamisliti kako je bilo onoj djeci koja su trebala krenuti u prvi razred, u nastavi na bosanskom ili turskom jeziku.
Među naizgled malim i običnim ljudima sa velikim srcem je ovaj penzionisani profesor engleskog jezika Remzi Bardhi, Albanac, koga svi Prizrenci iz milja zovu – "baca" Remzi.
Ovaj skromni čovjek penzionerske dane provodi uz kompjuter i šah ili damu. Iako nerado, baca Remzi, govori o danima kada je dao svoj doprinos u uspostavljanju obrazovng sistema na bosanskom i turskom jeziku u poznatoj prizrenskoj Gimnaziji “Gjon Buzukuâ€.
"Prizrenac sam... Stari građanin. Rođen sam daleke 1941. godine, osnovnu školu kao i srednju, završio sam u svom gradu... Vanredno sam studirao engleski jezik. Uporedo sam radio i studirao", počinje svoju priču "baca" Remzi i nastavlja:
"Čitav svoj radni vijek sam proveo u rodnom gradu, dok sam par godina radio i u Prištini, pa i u Ljubiži kao nastavnik fizičkog vaspitanja. Nakon završetka fakulteta, počeo sam sam da radim u Gimnaziju. Predavao sam tzv. "predvojničku", jer sam svojevremeno bio završio i oficirsku školu, Nakon par godina sam počeo da predajem engleski jezik. I tako je prošlo 40 godina. Predavao sam i u Ljubiždu, Ljubičevu i mnogim drugim mjestima u okolini Prizrena.
Baca Remzi, kaže da su Albanci uvijek imali problema sa obrazovanjem, prije i tokom posljednjeg rata.
"Poznato je se da su nas devedesetih godina istjerali iz škola, pa su mnoge generacije bile primorane da uče po kucama ili džamijama. Bilo je zaista teško, ali smo to teško breme nekako uspjeli da skinemo. Tako sam 1998. godine izabran za zamjenika direktora u Gimnaziji i tu sam funkciju obavljao narednih šest godina.
Ono čega se posebno ponosim je to da vladam turski i bosanski jezik. Odmah nakon rata, pozvao sam nastavnike i profesore i punudio im da otovore svoja odjeljenja u okviru Gimnazije.
Bio je septembar, 1999. godina. Taj je mjesec nosio sam sobom i određenu bojazan, naročito kod pojedinaca koji nisu poznavali albanski jezik. Takav je bio i sa onima koji su dolazili iz Župe.
Ipak sam, sa svojim saradnicima uspio da okupim nastavnike... Išli smo po selima da ubjeđujemo bošnjačke roditelje da šalju svoju djecu u škole. Nakon par nedjelja smo uspjeli da otvorimo dva odjeljenja na jezicima manjina i tako moji saradnici i moja malenkost, smo uvršteni među pionirima koji su pomogli uspostavljanju nastave na jezicima manjinskih zajednica u Gimnaziji. Zbog svih tih mojih saradnika i njihovog zalaganja sam ponosan. Kako danas čujem, nastavni proces na jezicima koje se koriste u Prizrenu se odvija bez većih problema. To me posebno raduje", ističe "baca" Remzi.
“Svi su me poštovali i to dalje čine. Iako sam bio zamjenik, svi su me zvali direktorom. Moja najveća satisfakcija je što je među mojim učenicima danas ima i direktora, ljekara, pravnika, pravnika, inženjera...
Rado me pozovu kada su bile proslave 10, 15 ili 20 godina od mature i tako evotiramo sjećanja na te dane kada smo bili radili i družili se zajedno. Pozovu me i vaši Bošnjaci, Turci... Več sam osam godina u penziji i nemam i imam malo saznanja o trenutnom stanju u obrazovanju, mada sam mišljenja da je sadašnjoj djeci znatno lakše, jer uče uz kompjutere.
Da ne zaboravim, i bivši i sadašnji direktori me pozovu kada se organizuje dan škole. Želio bih da ovim putem pozdravim i sve pedagoge, profesore i nastavnike kao i učeenike našega grada. Želim im puno uspjeha u radu. Nadam se da ću svima njima ostati u lijepom sjećanju. I poručio bih svim učenicima, da se školuju, da se druže bez obzira na jezik, naciju, i što je najvažnije da ne gube nadu za boljim životomâ€, kazao nam je bivši profesor engleskog jezika u penziji Remzi Bardhi, dobri ,,duh†našega grada.
