Pokušaj vojnog puča u Turskoj Dr. Sejfidin Haruni: Dušmanski napad Gulenovih vojnika na državu i na civile

Ne znam kako bih počeo. Turski narod je kroz skoriju istoriju mnogo propatio, a mi o tome malo znamo. Između 2004.-2008. godine bio sam student na Teološkom fakultetu u Bursi. Kad god odem na raspust u svoju Goru, sjećam se da mi je bilo vrlo teško da objasnim ljudima kako je hidžab (marama) bio zabranjen po svim državnim institucijama u Turskoj tih godina i da ta zabrana traje već pola i više vijeka. Erdogan se tek između 2008. i 2010. godine izborio za pravo hidžaba. Kao da čujem kako u sebi kažete “Ali kako? Pa zar Turska nije…?” - Ne, nije. Turska nije to što vi mislite. Bila bi, al’ joj do danas njeni "pravi vlasnici" nisu dozvoljavali.

Znam da će mi biti teško da svojim ljudima pojasnim šta se i zbog čega se zapravo dogodilo i ovo što se dogodilo prije dva dana. Zato što je to duga priča. Al’ eto, potrudiću se da vam neke stvari slikovito dočaram. 

Zamislite da sutra ustanete, a oko vas natpisi, tabele – sve ispisano kineskom abecedom. Idete u opštinu, tražite nekakav formular, daju vam ga, al’ u njemu sve na kineskom. Strogo vam je zabranjena upotreba latinice i bilo kakav osvrt na vašu prošlost. Morate sve to da dilitujete i krenete novim životom. Jezivo zar ne?? To je ono što se dogodilo turskom narodu odmah po ukidanju sultanata i osnivanju nove Ataturkove Republike Turske. Narodu koji je vjekovima koristio arapsku abecedu i njome gradio svoju kulturu i civilizaciju do daljnjeg je zabranjena ista. To je bio “jeziv hirurški zahvat desnog oka” turskog naroda bez anestezije. Turski narod je od tada bio primoran da gleda samo jednim okom. Tom operacijom “ćafirski specijalisti” su počeli da rade na promjeni genetskog koda jednog naroda.

Ne znam da li vam je poznato, ali između 1932.-1950. godine, ezan u Turskoj učio se ne na arapskom nego na turskom jeziku. Između 1950. i 1980. godine Turska je preplavljena tajnim agentima iz Engleske, Amerike, Rusije i mnogih drugih zemalja. Njihova unučad danas su sigurno raspoređeni po nekim državnim institucijama. Poslije par decenija od “operacije” već su se počeli rađati genetski modifikovani Turci. Danas, Turci su možda jedini narod na planeti koji ne može i ne zna da pročita to što su njegovi preci prije samo sto godina napisali.

Od ukidanja halifata pa sve do danas “Majka Anadolija” je imala samo nekoliko svojih  vjernih sinova koji su se borili za njenu pravu nezavisnost i njen opstanak. Evo kakav je bio njihov kraj. Adnan Menderes, jedan od osnivača i generalni direktor Demokratske partije, na generalnim izborima 1950. godine sa 52,7 % glasova postaje premijer države. Za vrijeme njegove vlasti zabrana o ezanu na arapskom je skinuta. Turska ekonomija je na godišnjem nivou porasla za 7,8 %. Na žalost 1960. godine svrgnut je s vlasti vojnim pučem i pogubljen vješanjem 1961. godine… Turgut Özal – od 1983. do 1989. godine bio je premijer, dok je 1989. godine izabran za predsjednika države.  Za vrijeme njegove vlasti ekonomija podržana domaćom proizvodnjom i ogromnim izvozom domaćih proizvoda naglo je počela da raste. 1988. godine na jednim od njegovih partijskih govora dok je bio na bini, ranjen je u desnu ruku usljed atentata izvršenog od strane masonskog plaćenika Kartala Demirbaga. Iako mediji i istorija tvrde da je umro prirodnom smrću, u Turskoj je svima poznato da je bio otrovan od strane istih. Nedžmettin Erbakan – poznat kao mudžahedin Erbakan i projektant D-8 udruženja. Kao premijer, od juna mjeseca 1996. do juna 1997. godine bio je na vlasti samo godinu dana. Usljed procesa koji je započet od strane vojske od 28. februara protiv svega što je islamsko i muslimansko, a koji je kasnije prozvan kao postmodernistički vojni udar, primoran je na ostavku nakon koje je dobio pet (5) godina zabrane učešća u bilo kakvim političkim aktivnostima.

Redžep Tajip Erdogan - od 2003. do 2014. premijer, od 2014. pa sve do danas predsjednik i stoga vrhovni komandant Republike Turske. Od 2001. godine pa sve do danas, ono što je uradio u prilog svoje države je teško pobrojati. Isto tako je teško pobrojati i atentate na njega i pokušaje vojnih udara. Nabrojaću samo neke od njih. 2007. godine na internet stranici Načelništva Generalštaba objavljen je takozvani e-memorandum - strogo upozorenje vojske tadašnjoj Erdoganovoj vlasti. 17. i 25. decembar 2013. – Pokušaj hapšenja Erdogana i njegovog prvog čovjeka obavještajne tajne službe od strane javnih tužilaca, sudija i policajaca odanih izdajničkoj Gulenovoj terorističkoj organizaciji. 15. juli 2016. – Pokušaj NE svrgavanja, već likvidacije Erdogana i pokretanje građanskog rata. Na sceni ponovo Gulenovi ljudi. Dobro, ali ko je taj Fethullah Gulen? I to je preduga priča. Ne mogu sve to ovdje ispisati. Poznati turski vaiz Fethullah Gulen je zbog “zdrastvenih razloga” 1999. godine otputovao u Ameriku i od tada se nikad nije vratio u svoju zemlju. Koristeći vjeru Islam kao masku, kako je poznato do skoro 2008. godine (postoje priče da je Erdogan o tome mnogo ranije znao) uspio je da sebe prikaže bliskim trenutnim vlastima. Potpomognut američkim i jevrejskim parama kao i parama nedužnih turskih ljudi koje je obmanjivao “takozvanim vjerskim hizmetom” po čitavom svijetu proširio je svoj uticaj i svoju dokučivost, školama, koledžima i privatnim univerzitetima - zapravo centrima za lobiranje u korist ljudi za koje živi i radi. Svako ko je malo upućeniji u stvar, zna da su sve njegove škole i univerziteti na engleskom jeziku i da je turski jezik po tim obrazovnim institucijama samo izborni predmet. Vrijeme sve dok nije razotkriveno njegovo pravo lice iskoristio je za nagomilavanje svojih ljudi po svim funkcijama državnog aparata. Pitanja svakog državnog ispita, jedan dan ranije bila su raspodjeljivana njegovim vjernim učenicima. Tu se zapravo krije odgovor na pitanje kako je uspio da u tolikom broju, koji zaista nema kraja, da na razne funkcije dovede svoje ljude.

Što se tiče posljednjeg napada ne samo na Erdogana nego i na državu, kratki video koji sam postavio puno toga objašnjava. Kako se na snimku vidi, jedan od, kako ih malo prije nazvah, genetski modifikovanih Turaka, krvnički i dušmanski ispaljuje rafale na svoje ljude koji mu zapravo, obzirom da je u vazduhu, ne mogu ništa učiniti, niti zabraniti prolaz prema željenom pravcu. Po prvi put u istoriji Republike Turske bombardovana je Narodna skupština koja nije Erdoganova i koja svakog dana okuplja predstavnike svake političke partije uključujući i Kurde. Napadi su započeli negdje oko 9 i 30.  Amerika se oglasila negdje po dolasku Erdogana na aerodrom oko 02:02 po turskom vremenu i kazala da je na strani legitimno izabrane vlasti. Nema tu ništa čudnog. Oni su željno i sa nestrpljenjem iščekivali rezultat onoga što su zakuvali.  O američkim, norveškim i srpskim medijima i njihovim lažnim vijestima i informacijama o onome kako je Erdogan zatražio azil od ponekih zemalja, ne bih ništa da komentarišem. Erdogan, koji je sletio u “rasplamsalu vatru” i stao sa ljudima rame uz rame je njima sve kazao. Što se Srba tiče, smiješni su oni meni kada kritikuju Erdogana. Primijetio sam i htio bih da i vi zapazite da svako od njih, ama baš svako, odmah se uhvati njegovog propagiranja neoosmanizma. To je strah koja vrvi po njihovim žilama. Njima možete izgovoriti u lice riječ Islam, možete reći muslimani, sve možete, al’ nemojte Osmanlije. Zato ja gledam najnormalnije na sve što oni lažno izjave o Erdoganu.

 Još nešto bih dodao za kraj. Nema sumnje da je i Erdogan, kao i svi predsjednici i premijeri prije njega, došao na vlast poslije položene zakletve ćafirskim vlastima – drugog izbora nije imao. To što njega čini najposebnijim je to što se on prvi riješio za “transplantaciju drugog oka” turskome narodu i učinio da progleda bolje nego što je to bilo svih proteklih 90 i nekoliko godina. Uspio je, polahko i nečujno, da razriješi izmjenjenu formulu genetskog koda i vrati svojim ljudima svijest. To je njegov najveći uspjeh, veći od svakog mosta, aerodroma i svega što je izgradio u ovoj zemlji. Svi ti koji su izašli one večeri kada su tenkovi harali po Istanbulu i Ankari, a izašlo ih je mnogo, su ljudi koji nose isti genetski kod koji su im nosili njihovi preci. To je ono što je čitav svijet uzburkalo.

Zadnja stvar koja njega čini najposebnijim je to što je on prvi lider koji je pregazio datu zakletvu ćafirima, na dan kada je papi Franji uručio ferman Sultana Mehmeda Fatiha, 28. novembra 2014. godine. Napadi na njega i Tursku neće stati, ali jedna je stvar koja ćafirima ne da spokojan san. Dok trenutno pišem ove redove u ovoj gluhoj noći, u Turskoj se rađa na stotinu novih Erdogana.

Dr. Sejfidin Haruni iz Kruševa, profesor na Teološkom fakultetu u Bursi