O saradnji Srbije i Republike Srpske 'Reinkarnacija velikosrpskih ambicija'

Kada srbijanski ministar odbrane Aleksandar Vulin, sa dozom strogoće, ustvrdi kako je saradnja sa Republikom Srpskom prioritet srbijanske vanjske politike i to još u vrijeme kada se političari iz tog bosanskohercegovačkog etniteta i Vulinove matične zemlje Srbije gotovo svakodnevno sastaju opravdano je postaviti pitanje koliko bliska, u formalnom i sadržajnom smislu, smije biti ta saradnja.

Formalno, saradnja između Srbije i Republike Srpske trebala bi biti diouobičajenih međudržavnih odnosa, ali opetovano zaobilaženje službenog Sarajeva i neprekidno koketiranje srbijanskog državnog vrha sa idejom o kompenzaciji Srbije u slučaju „gubitka“ Kosova govori kako se iza formalne „uglađenosti“ kriju neki mnogo ozbiljniji procesi.

Reakcije iz Sarajeva na takvo ponašanje su uglavnom blage i svode se na medijsko razmjenjivanje „zvučnih“ izjava iza kojeg ostaje kao činjenica da se ništa ozbiljno ne poduzima kako bi veze bh. entiteta sa susjednom zemljom prerasle u ozbiljan međudržavni dijalog.

Bogatog političkog iskustva i svjestan da je politika koja se vodi iz Beograda prema Bosni i Hercegovini gotovo nepromijenjena od konca 80-tih godina prošlog vijeka Miro Lazović kaže da u izjavama srbijanskih zvaničnika, među kojima je najbučniji upravo Vulin, čita namjeru da se u javnosti obje zemlje ideja o teritorijalnoj kompenzaciji Srbije u slučaju „gubitka“ Kosova učini što prihvatljivijom.

Vulinove „zapaljive“ izjave

„Pa činjenica je da iz Srbije već dugo vremena dolaze kontravezne izjave kada je u pitnju odnos Srbije i RS-a, odnosno neprimjerene izjave jer tim izjavama šalju poruke o čvršćim vezama Srbije i RS-a koje nisu samo kulturne nego i prelaze u političku formu sa aspiracijama da se tim izjavama može naslućivati teritorijalna pretenzija prema RS-u. U tom kontekstu Vulin često daje zapaljive izjave, pogotovo nakon nekih pitanja koja su vezana za Kosovo i prave se aluzije da Srbija može dobiti teritorijalnu kompenzaciju u vidu RS-a. To se otvoreno ne zagovara ali se zagovara kroz određene projekte i pitanja koja asociraju na teritorijalne pretenzije od strane Srbije prema BiH“.

Lazović je nedvosmislen kada kaže da se takvo ponašanje i javno djelovanje može tumačiti i kao osporavanje autonomije državnosti Bosne i Hercegovine, a u ponašanju srbijanskih političara, koje bez imalo ustezanja opisuje kao „lukavo“ vidi nastavak jedne destruktivne politike usmjerene prema destabilizaciji BiH.

„Pa može se reći da su izjave takve prirode s kojima se dovodi u pitanje teritorijalni integritet BiH iako su usta Aleksandra Vučića puna brige za Bosnu i Hercegovinu i saradnje sa bošnjačkim narodom, a u suštini radi se o jednoj dvojnoj politici i izjavama koje više bude sumnju u njihovo iskrenost nego što im se može vjerovati“.

Kada govori o saradnji između Srbije i Republike Srpske i specijalnim vezama koje postoje akademik Slavo Kukić ističe kako je riječ o odnosu koji je uspostavljen u specifičnim historijskim uslovima. Danas, insistiranje na održavanju takvih veza vidi kao obnovu anahrone velikosrpske politike.

Ponašanje koje ostaje bez sankcije

„Priča o specijalnim vezama je otvorena u specifičnim historijskim uvjetima, uvjetima zaustavljanja rata i potpisivanja dejtonskog mirovnog sporazuma. Međutim i tada kada je ona otvorena nije otvorena da bi se razvijala kao faktor nestabilnosti Bosne i Hercegovine kao države, nego naprotiv, kao faktor izgrađivanja čvršćih veza BiH sa svojim prirodnim susjedstvom, Hrvatskom i Srbijom kao zemljama u kojima su većinski narodi čiji dijelovi žive i u BiH. Danas međutim ta priča na relaciji RS Srbija funkcionira sa sasvim drugim predznakom kao reinkarnirana forma velikosrpskih ambicija na prostor za kojim je ta ideologija ambicije iskazivala koncem 80-tih i početkom 90-tih godina. U ovom slučaju za pola Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu i ta sve intenzivnija suradnja koja ne mari uopće za reakcije Bosne i Hercegovine kao države, koja ne mari uopće za reakcije kako su te relacije na štetu države Bosne i Hercegovine jer o njezinim interesima vrlo često ne vode računa u današnjim uvjetima ta priča je samo potvrda teze o ponovnom dizanju glave velikosrpskog načertanijevskog projekta“.

Takvo ponašanje zvaničnika iz BiH, preciznije iz Republike Srpske, gotovo je nemoguće sankcionisati kaže Lazović a „bahato ponašanje u kojem se negira postojanje države Bosne i Hercegovine“, ističe Lazović dolazi čak i iz najvažnije institucije vlasti – Predsjedništva BiH.

„Na žalost u BiH ne postoji jedan homogen državni sistem sačinjen od svih institucija BiH koji bi jednim glasom govorio kada je u pitanju zaštita interesa BiH. Imamo dva člana predsjedništva koji su na liniji odbrane BiH, dok je treći Milorad Dodik onaj koji otvoreno govori da ovakva BiH treba da nestane i da ne može da opstane u međunarodnim odnosima. Nismo nikada čuli reakcije iz Srbije od strane Vučića na izjave Milorada Dodika u kojima problematizira BiH nego samo uz neke zagonetne smiješke daje signale da mu nije mrska ta priča“.

I Kukić nemogućnost da se odgovori sankcijama na ponašanje zvaničnika iz Republike Srpske prepoznaje kao veliki problem. Njega, pored toga, zabrinjava i nezainteresovanost međunarodne zajednice da spriječi takvu praksu i upravo je indolentnost međunarodne zajednice daljni poticaj u „obesmišljavanju“ države BiH.

Prioritet međudržavna saradnja

„Naprosto mi nemamo unutarnju kritičnu masu, niti u kapacitetu države, niti u kapacitetu političkih snaga koje bi takvu ulogu države jačale jer živimo u državi u kojoj čovjek, član vrhovnog izvršnog tijela vlasti, predsjedništva države, svaki dan osporava državu kojoj je na čelu. Ako vi imate takav ambijent onda se eventualne sankcije mogu očekivati samo iz međunarodnih svjetskih centara moći, a u ovom momentu se takva spremnost svjetskih centara moći, spremnost za sankcioniranje praktičnog političkog djelovanja Milorada Dodika čini gotovo nevjerojatno, zapravo ja osobno ne vidim bilo kakve naznake spremnosti unutar tih svjetskih krugova da se takvo ponašanje sankcionira bez obzira na ulogu koju su ti svjetski centri moći preuzeli svojim potpisima i kumovanjem dejtonskog mirovnog sporazuma“.

Saradnja između Srbije i Republike Srpske treba da postoji, u takvoj vrsti veze nema ničega spornog, ali ta veza mora da se odvija prvenstveno na kulturnom planu, nikako na političkom, zaključuje Lazović uz napomenu da prioritet u izgradnji veza treba da bude izgradnja one između dvije države, dakle Bosne i Hercegovine i Srbije.

"Šta znače specijalne veze? To se može odvijati između Srbije i RS-a u kontekstu nekih tradicionalnih kulturnih manifestacija koje su karakteristične za srpski narod u cjelini i ništa drugo. Sva druga pitanja koja zadiru u politiku, obrazovanje, koja zadiru u neke istorijske fakte a kojima se problematizira historijat BiH i dovodi u pitanje njena budućnost su neprihvatljive. Dakle specijalne veze između Srbije i RS-a mogu biti samo u sferi kulturnih manifestacija koje su karakteristika za srpski narod općenito. Ostale veze trebaju da se grade i odvijaju između BiH i Srbije i to je prioritet, a ne odnos između Srbije i RS-a".