Sadik Idrizi

Previše dugo traje "kloniranje“ i potiskivanje svega što je naše a oberučke prihvata i "grli“ tuđe. U svemu oponašamo druge i drugačije - od izbora muzike, nošnje, hrane i pića, do nadijevanja imena svojoj djeci, koja mogu biti sa krajnjeg istoka i zapada, sjevera i juga, samo da što manje liče na naša, muslimanska.

I ovo ljeto napunilo je Goru i njena sela. Svadbe, suneti, muzike. Izbrisana granica između dana i noći. Više automobila nego što će, za nekoliko dana, ostati ljudi u Gori. Kad to sve vidi, čovjeku se prosto duša ispuni od sreće.
Ali...?
Ne znam šta se dešava sa našim narodom. Previše dugo traje "kloniranje“ i potiskivanje svega što je naše a oberučke prihvata i „grli“ tuđe. U svemu oponašamo druge i drugačije – od izbora muzike, nošnje, hrane i pića, do nadijevanja imena svojoj djeci, koja mogu biti sa krajnjeg istoka i zapada, sjevera i juga, samo da što manje liče na naša, muslimanska. Dok stariji, sa našim imenima koja su im dali nane i djedovi, sve više koriste nadimke kako bi se sakrili iza njih.
U našoj tradiciji je da djeca dobivaju ime po ocu, djedu, nani, čime se produžava porodična loza i "kabilje". Danas mnogi ne žele da im dijete ponese očevo, babovo ili nanino ime, što je posljednja ljestvica na putu ka provaliji. ("Ako zabrajš babovci, i ti će bideš zabrajen“ – Medo Goranin).
Kroz istoriju naš narod je navikao da se prilagođava okolnostima i vremenu, što ga je održalo do danas. Ovoga puta stvar je otišla predaleko, pa ćemo posljedice globalizacije platiti debelo i sa kamatom.
Ni ovoga ljeta nisam mogao izbjeći dva-tri suneta u "Dasmi“ i biti svjedok našega hala (stanja) i stepena do kojeg smo se srozali.
Na prvom sunetu pjevala je Dara Bubamara. Totalna erozija i pad sistema vrijednosti. Osjetio sam da to nije moja Gora, da to nismo mi. Prostakluk i kičeraj su najblaže riječi za sve što sam vidio.
Na drugom sunetu, prije par dana, koji je bio pristojniji, ispred restorana su bili trubači, spremni da zasviraju nešto „naše“ (valjda „Đurđevdan je...“). Na sreću, bili su na drugom spratu i zabavljali su goste iz Mlika. Organizator je, vjerovatno, želio da prenese atmosferu iz „prestonice“ i bude „svoj na svome“.
I treće, u bašti restorana sreo sam jednog našeg čovjeka, koji sa porodicom decenijama živi u Novom Sadu. Prepoznao me je i započeo razgovor o nama, o našem identitetu i istoriji. Čuo je za mene i bio upoznat sa mojim stavovima. Rekao je da njegova kćerka, inače odličan student završne godine, čita moje knjige i tekstove, ali im se ne dopada moje zalaganje za bošnjaštvo.
Njegova ključna rečenica bila je da Goranci treba da budu ono što jesu, da budu jedno i da se odupru asimilaciji. Tu su bile i one otrcane fraze „otkud Bošnjaci u Gori“, „Bošnjaci su izmišljena nacija stvorena 1993. godine“ i slično. Za mene ništa novo, više puta čujeno od ljudi kojima godinama, od jutra do večeri, u novinama i sa malih ekrana pune glave ovakvim budalaštinama.
Pokušao sam da ga uvjerim da je bošnjaštvo naša najveća odbrana i zaštita od asimilacije. Znam da nisam puno uspio, ali sam siguran da će dugo razmišljati o nekim stvarima koje sam mu izrekao. Tako mi je djelovao na rastanku.
Na kraju, postavio sam mu nekoliko pitanja, ne tražeći nikakav odgovor: Ima li veće asimilacije Gorana(ca) od one ako se na svadbe i sunete dovode trubači i Bubamara, ako se jede i pije sve i svašta bez ograde, ako se svojoj djeci daju imena Luka, Elena, Natalija, Anđela..., ako se ne govori goranski, ako se za prijatelje uzimaju...?
* * *
Još prije dvadeset godina (1999) pisao sam u "Kosovskom avazu“:
Bojim se da nas ne zadesi sudbina Lutovog ili Nuhovog naroda. Bojim se da ovo vrijeme nije preteško za nas i da mu nismo dorasli. Bojim se da nemamo dovoljno hrabrosti i snage za sve što nas čeka. Bojim se...
Strepim od lutanja i daljine. Strepim od tumaranja i beznađa. Strepim od beskraje indiferentnosti i ležernosti mnogih naših "umnih“ ljudi. Strepim od tjeskoba kojima smo okovani. Strepim...
Užasavam se na pojedine "građanske“ intelektualce koji se nikada nisu izdigli iznad nivoa običnog provincijalizma. Užasavam se na filozofiju balkanske birtije i torbeškog poimanja života. Užasavam se na našu sebičnost i potpuno odsustvo solidarnosti. Užasavam se...