Njemačka je prošle godina, kao jedina članica Europske unije, ispunila kriterij o budžetskom deficitu, ali takvo blistavo finansijsko stanje ne vlada i u njemačkim gradovima koji su na rubu stečaja.
Poslovica "Para ide na paru" može se primijeniti i kad je u pitanju finansijska situacija njemačkih gradova. Dok metropole poput Hamburga, Frankfurta na Majni ili Münchena ekonomski jačaju iz dana u dan i time privlače nove investicije, radna mjesta i platežno snažne doseljenike, u isto vrijeme gradovi u posrnulim oblastima poput Rurske muku muče s krpljenjem budžeta.
Oberhausen, Duisburg, Gelsenkirchen su prisiljeni zatvarati vrtiće i bazene, ne mogu finansirati nužnu sanaciju škola, a sječa kulturnih ustanova poprimila je dramatične razmjere.
Na primjeru gradova može se očitati i trend primjetan i kod stanovništva: razlika između bogatih i siromašnih je sve veća.
"Mi primjećujemo da se razlika među gradovima, usprkos stabilnoj ekonomskoj klimi u zemlji, iz dana u dan povećava", kaže Ulrich Maly, gradonačelnik Nürnberga i predsjednik Njemačkog saveza gradova.
Pored regionalnih razloga za bijedu nekih gradova, poput mukotrpnih reformi regija koje prolaze strukturalne promjene (kao što je slučaj s Rurskom oblasti koja je nakon gašenja rudarstva i teške metalurgije u potrazi za novim identitetom) na prvom mjestu se nalaze sve veći iznosi za finansiranje socijalnih stavki poput podrške za socijalno ugrožene ili dugotrajno nezaposlene.
Doduše "grčki model" tj. stečaj gradova u Njemačkoj nije moguć jer u slučaju da grad ili opština nisu u stanju ispuniti svoje obveze poput isplate socijalne podrške ili plaćanja komunalnih preduzeća, u pomoć uskače savezna pokrajina.
Ali to je ujedno bio i dvosjekli mač za mnoge gradonačelnike jer su sa saveznim pokrajinama kao jamcima gradovi lako dobivali kredite ogromnih iznosa koje sada sami nisu u stanju otplaćivati.
Pritom mnogi gradovi otplaćuju samo kamate dok glavnica ostaje netaknuta. Gradonačelnici se brane od optužbi sa saveznog nivoa da ništa ne čine kako bi smanjili dugove.
Ipak, glavni problem u gradskim budžetima bila je i ostala socijalna stavka. Mnoge političke odluke koje se donose na saveznoj razini, poput odluke o povećanju broja mjesta u vrtićima i jaslicama, ostaju na teret gradova.
"Kod tako velikih društvenih tema nam je potrebna i drugačija raspodjela troškova", poručuje Ulrich Maly.
U međuvremenu se smanjio i broj prestižnih projekata kojima su gradonačelnici sami sebi već za života dizali spomenike.
Ogorčenje građana zbog zatvaranja biblioteka, pozorišta i bazena je ogromno i taj bijes bi se, kako je to pomalo cinično primijetio Stefan Schneider s Njemačkog instituta za urbanizam, mogao upotrijebiti i za "selekciju" onog što je građanima stvarno potrebno.
Schneider govori da bi građani izlaskom na ulice mogli sami pokazati do kojih im je institucija zaista stalo. I još bolje: time bi pokazali koje su institucije spremni u budućnosti sami finansijski podržati.
Drugim riječima, urbanisti poručuju građanima da se država sve više povlači iz finansiranja javnih institucija, ali je više nego upitno hoće li ova poruka naići na oduševljenje, posebno u vremenima u kojima su davanja (porezi) građana sve veća a javna rasprava o sve drastičnijoj razlici između siromašnih i bogatih je sve intenzivnija.
Opšte uvriježeno mišljenje je da bi za škole i bazene bilo dovoljno novaca kada bi se svijest najbogatijih promijenila a broj tajnih računa u poreznim oazama smanjio, prenosi Business.hr.
Oberhausen, Duisburg, Gelsenkirchen su prisiljeni zatvarati vrtiće i bazene, ne mogu finansirati nužnu sanaciju škola, a sječa kulturnih ustanova poprimila je dramatične razmjere.
Na primjeru gradova može se očitati i trend primjetan i kod stanovništva: razlika između bogatih i siromašnih je sve veća.
"Mi primjećujemo da se razlika među gradovima, usprkos stabilnoj ekonomskoj klimi u zemlji, iz dana u dan povećava", kaže Ulrich Maly, gradonačelnik Nürnberga i predsjednik Njemačkog saveza gradova.
Pored regionalnih razloga za bijedu nekih gradova, poput mukotrpnih reformi regija koje prolaze strukturalne promjene (kao što je slučaj s Rurskom oblasti koja je nakon gašenja rudarstva i teške metalurgije u potrazi za novim identitetom) na prvom mjestu se nalaze sve veći iznosi za finansiranje socijalnih stavki poput podrške za socijalno ugrožene ili dugotrajno nezaposlene.
Doduše "grčki model" tj. stečaj gradova u Njemačkoj nije moguć jer u slučaju da grad ili opština nisu u stanju ispuniti svoje obveze poput isplate socijalne podrške ili plaćanja komunalnih preduzeća, u pomoć uskače savezna pokrajina.
Ali to je ujedno bio i dvosjekli mač za mnoge gradonačelnike jer su sa saveznim pokrajinama kao jamcima gradovi lako dobivali kredite ogromnih iznosa koje sada sami nisu u stanju otplaćivati.
Pritom mnogi gradovi otplaćuju samo kamate dok glavnica ostaje netaknuta. Gradonačelnici se brane od optužbi sa saveznog nivoa da ništa ne čine kako bi smanjili dugove.
Ipak, glavni problem u gradskim budžetima bila je i ostala socijalna stavka. Mnoge političke odluke koje se donose na saveznoj razini, poput odluke o povećanju broja mjesta u vrtićima i jaslicama, ostaju na teret gradova.
"Kod tako velikih društvenih tema nam je potrebna i drugačija raspodjela troškova", poručuje Ulrich Maly.
U međuvremenu se smanjio i broj prestižnih projekata kojima su gradonačelnici sami sebi već za života dizali spomenike.
Ogorčenje građana zbog zatvaranja biblioteka, pozorišta i bazena je ogromno i taj bijes bi se, kako je to pomalo cinično primijetio Stefan Schneider s Njemačkog instituta za urbanizam, mogao upotrijebiti i za "selekciju" onog što je građanima stvarno potrebno.
Schneider govori da bi građani izlaskom na ulice mogli sami pokazati do kojih im je institucija zaista stalo. I još bolje: time bi pokazali koje su institucije spremni u budućnosti sami finansijski podržati.
Drugim riječima, urbanisti poručuju građanima da se država sve više povlači iz finansiranja javnih institucija, ali je više nego upitno hoće li ova poruka naići na oduševljenje, posebno u vremenima u kojima su davanja (porezi) građana sve veća a javna rasprava o sve drastičnijoj razlici između siromašnih i bogatih je sve intenzivnija.
Opšte uvriježeno mišljenje je da bi za škole i bazene bilo dovoljno novaca kada bi se svijest najbogatijih promijenila a broj tajnih računa u poreznim oazama smanjio, prenosi Business.hr.
