U takmičenju za zaborav, Engleska je još jednom gledala u ogledalo samoocjenjivanja, dok je Njemačka plesala ispred Brandenburg Gatea pred skoro pola miliona navijača.
Nakon 20 mjeseci, dok se Engleska sprema za prijeteljski susret sa Njemačkom u Berlinu, da li su išta naučili iz uspjeha Joachim Lowa? Koji problemi su ostali neriješeni? Da li su odmah trebali da preuzmu ostatke iz njemačke knjige?
Povećati broj mladih igrača
Nakon pobjede Njemačke nad Argentinom na Maracani, Phil Thompson, fudbalski ekspert Sky Sportsa, podsticao je klubove Premier lige da se bolje brinu o svojim mladim igračima.
“Njemačka se vratila osnovama, boljem treniranju, vode brigu o djeci, te su osigurali da mnoga njemačka djeca dolaze kroz sistem da igraju u Bundesligi. To je bila dobra priprema.”
Roy Hodgson je pohvaljen za dovođenje Lukea Shawa (18), Raheema Sterlinga (19) i Alexa Oxlade-Chamberlaina (20) u Brazil, ali dvije sedmice kasnije, sve je to zaboravljeno.
Da li su od tada klubovi Premier lige povećali brigu o mladim igračima? Ove sezone, bez obzira da li silom ili na sreću, Reece Oxford (tada je imao 16 godina), Joe Gomez (18), Marcus Rashford (18), Jordan Rossiter (18), Sheyi Ojo (18), Cameron Borthwick-Jackson (18) i Dele Alli (19) su imali svoje debije u Premier ligi.
Alli je naročito bio predah od njegovog debija u oktobru, i najkasnija engleska postava ima prosjek godina od 25.6 – sastav je skoro godinu dana mlađi od onog što je išao na Svjetsko prvenstvo. Može li Premier liga uraditi više?
Domaći razvoj igrača je ono o čemu se više priča u Engleskoj nakon Svjetskog prvenstva, ali Premier liga mora još da radi kako bi mogla parirati Bundesligi i njemačkom nacionalnom timu.
“Bundesliga ima velikog uticaja u ovome sa svojim trening centrima,” rekao je Low 2014. godine. “Klubovi također imaju svog udjela u ovome zato što imaju sve mlađe igrače u svojim prvim timovima. Odlično rade i moram ih pohvaliti zbog toga.”
Vjerovati starijim igračima
Teško je ignorirati formu Premier rlige, ali u svom četverogodišnjem mandatu na poziciji engleskog menadžera, Hodgson je birao igrače koji se uklapaju u njegov sistem.
Hodgson je nastavio da vjeruje igračima poput Jordana Hendersona, Jamesa Milnera, Phila Jagielke, Dannyja Welbecka i Daniela Sturridgea, uprkos drugačijoj formi ili, u nekim slučajevima, dugim povredama i manjku minutaže.
Čini se da je potpuno svjestan da nacionalne reprezentacije trebaju više vremena da se uklope kao tim prije velikog takmičenja, ignorirajući iskušenje i pritisak da dovedu previše igrača do zavidne forme za njihove klubove.
Sigurno, balans između novog i starog je tu. Leicesterov Jamie Vardy i Danny Drinkwater su došli kako bi bili konkurencija stalnim igračima, ali prvi tim Engleske, sklon povredama je umoran, tesitran i relativno predvidiv.
Low je isto uradio prije Svjetskog prvenstva 2014. godine, izabravši veterana Miroslava Klosea, bez obzira što je postigao samo sedam golova za Lazio prethodne sezone, i Lukasa Podolskog, koji nije bio stalan u timu Arsenala.
“Naša najveća snaga je da smo se poboljšali kroz godine, iako nismo mogli da izvršimo taj zadnji korak na takmičenjima,” izjavio je Low nakon pobjede u Riju. Engleska se opirala iskušenju da ponovo počne nakon Brazila, i to je pokazala timska kohezija.
Svi za jednog, jedan za sve
Njemačkoj nije nedostajalo individualnih zvijezda od kako su se počeli dizati sa najniže tačke 2000. godine, kada je njihovo ispadanje iz Eura u Holandiji i Belgiji podstaklo promjenu u mišljenu između Njemačkog FA i Njemačke fudbalske lige.
Ali njihovi trenutni igrači, i slavni tim iz 2014. godine, se nikada nisu oslanjali samo na jednog ili dva igrača.
Bez obzira da li je to hvaljenje, ili kuđenje, engleska opsesija za individualcem je bila oznaka prethodnih takmičenja.
Čovjek u sredini je bio Wayne Rooney; njegova povreda u Portugalu 2004. godine, upitnici o njegovom oporavku na vrijeme za Njemačku 2006. godine, slična priča za Južnu Afriku 2010. godine, i njegova suspenzija od dvije utakmice za Euro 2012.
Ali Rooneyova uloga se promijenila. Da, on je vjerovatno engleski najvažniji igrač, ali ne kao igrač koji upravlja svime. Pritisak na njegovim ramenima se raspodjelio na cijeli tim, i to može biti dobra stvar za takmičenje koje bi moglo biti posljednje veliko takmičenje za Hodgsona.
Ne kopiraj, potrebne su inovacije
Nema priručnika za međunarodni uspijeh, i dok se razvoj mladih, timska kohezija i dijeljenje odgovornosti čini kao nešto što je poznato, Engleska ne može, i nije do sada, pokušala da kopira njemački uspijeh.
“Ljudi koji pišu ‘Engleska bi trebala slijediti njemačku rutu’ su ili nesvjesni prepreka ili vjeruju u magične riječi,” rekao je Gary Neville nakon Brazila.
“Moramo naći svoj način kako da to uradimo, zato što sistem koji mi imamo nam ne dozvoljava da potpuno prihvatimo njemački put ka uspijehu.”
Moć Premier lige, privlačnost i bogastvo daje smirene klubove gdje razvoj mladih igrača dolazi na drugom mjestu u kratkoročnom uspijehu, ali Hodgson stalno ističe da Engleska igra na svoj način.
Čini se da Hodgson ne pokušava forsirati igrače da igraju na nekim određenim pozicijama. Ovo je veliki korak na pravom putu za Hodgsona, ali povrede bi mogle promijeniti stvari u susretu sa Rusijom u Marseilleu 11. juna.
