Đorđe Balaševiću Kome je vrag zasjeo na prag?

Mogao sam na ovom mjestu pisati o Aznavuru, o Džonu Denveru, o Zafiru ili Arsenu Dediću, Ladi Leskovaru ili nekom drugom inostranom pjevaču, autoru ili kantautoru, ali moje pjevačko, pjesničko, kantautorsko inostranstvo odavno se zove Đorđe Balašević. On je sada inostranstvo, a ja sam ga zavolio još dok je bio tuzemstvo, kada je 1977. godine ljubio u zalizani razdjeljak.

Danas je to čovjek koji je duboko zagazio u šestu deceniju života kojem i dalje aplaudiraju na svim pozornicama bivšezajedničke države. On je za mene posljednji rapsod truhle balkanske kaljuge, glasnogovornik dijela one savjesti kojoj vjerujemo kako još ima i razuma i ljubavi. Generacija onih koji su vjerovali Arsenu Dediću veoma se prorijedila i sve je više onih njegovih pristalica koje, kako bi to Balašević rekao, oru nebeske njive.

Đorđe Balašević još uvijek ore dobre brazde svoje pjesničke njive. Prvu duboku brazdu zaorao je 1977. godine kao član novosadske grupe “Žetva” duhovitom pjesmom u ritmu tanga “U razdeljak te ljubim”. Tom pjesmom Balašević je prije svega najavio darovitog pjesnika koji je, uz to, kao malo ko na ovim prostorima, svoje pjesme interpretirao, jer bi uz njegove interpretacije teško pristajao pojam – pjevao. On je pjevao srcem. Za onako velike (dugačke) pjesme i bila je potrebna interpretacija – recitacija. A pjesme su bile sve bolja od bolje. Ali, da se vratim tim Balaševićevim počecima u Grupi “Žetva”; bio je mlad, darovit i, poput našeg Kupusovića pomalo ukoljica.

Sa grupom se vrlo brzo razišao i formirao grupu “Rani mraz”. U naziv grupe Balašević je umotao jednu rusku poslovicu koja glasi: Ako se nadaš dobroj žetvi – čuvaj se ranog mraza. Taj naziv je skrivao i prijetnju grupi “Žetva” iz koje je istupio. Darovito i duhovito, mora se priznati. Od tada počinje blistava Balaševićeva kantautorska faza u kojoj sve više dolazi do izražaja njegov nesumnjivi pjesnički dar. Balaševićeva svaka pjesma, poput naše sevdalinke, predstavlja pravi malehni poetski roman. Sjetite se samo pjesama “Neki novi klinci”, “Boža zvani Pub”, “Pesma o jednom petlu”, “Lepa protina kći”, “Ratnik paorskog srca”, “Drago mi je zbog mog starog”, “Panonski mornar”, “Ljubio sam snašu na salašu” (koju je Balašević malo-pomalo pretvorio u vrlo duhovitu mono-komediju), “Ne lomite mi bagrenje”, “Samo da rata ne bude”, “Al’ se nekad dobro jelo”, “Namćor”, “Drvena pesma” i “Dođoška”. 

U ranoj fazi stvaralaštva, osjetivši da se približava skori kraj druga Tita, i da se na trusnim balkanskim područjima pripremaju žestoka gibanja, Balašević će krajem sedamdesetih godina napisati pjemu “Računajte na nas” koja će, uskoro zatim, postati neka vrsta himne mladih ljudi bivše domovine. Nije bilo političke manifestacije mladih u zemlji koja nije počinjala ili završavala tom pjesmom. A kada su zla poprimila tragične razmjere, Balašević je poručio: Ne računajte na nas. On, poslije saznanja o tragediji Vukovara, obznanjuje pjesmu “Čovek sa mesecom u očima”, a u drugoj pjesmi poručuje: Krivi smo mi. Za ljude izvan Srbije, koji su bili žrtve velikosrpske ekspanzionističke politike, usamljeni glas Balaševića bio je glas nade da još ima i onih radi kojih, i u vremenima u kojima su “živi zavidjeli mrtvima”, treba vjerovati – ljudima. U vrijeme tragičnih ratnih događanja u BiH, pa i u Hrvatskoj, vojne, i ne samo vojne vlasti u Srbiji, pokazuju rješenost da Balaševića pošalju na front. Odbio je obući uniformu poslije čega njegove pjesme bivaju prešutno zabranjene na državnom radiju i televiziji. Kao i sva zla, i rat je stao, a Balašević će opet ostati onaj stari, pa će reći:

- Kad su počele sve one gužve, poklici, barikade, pokušao sam ostati miran. Znao sam da su na barikadama uvek najbrži, nikad najmudriji. Adrenalin u krvi vodio je ljude u ishitrene postupke. Želeo sam postupiti ispravno, a to nije bilo lako. Odlučio sam sudelovati u svemu tome tako što - neću sudelovati. Karijera mi je potpuno prekinuta. Zato što sam imenom i prezimenom govorio protiv nekih srpskih političara, usledili su noćni pozivi, lupanje po prozoru, bušenje guma na automobilu… Sad nakon svega, prilaze mi ljudi i kažu: imao si pravo, a ja uopšte nisam želeo imati pravo, želeo sam da ne dođe do rata i svega zla koji on donosi.

A kada se sve malo stišalo, o “Srbiji među bunama” u potresnoj pjesmi, (koju sam, ne pitajući ga malo skratio) pjesničkom historijskom ogledu, zapravo, dragi Đorđe Balašević, pjeva ovako:

Živeti slobodno...

Davno ti je vrag zaseo na prag, zemljo Srbijo...
Niko živ se ne seća tolikih nesreća za jednog vezira...
Oko tebe komšije podižu bedeme jeda i prezira...
Tog još nije bilo... Ludama je milo...
Ostale je stid..........

Čim se pomene fantom promene sevnu šlemovi
Žali bože matore, oni se zatvore čim gazde podviknu...
Upiru se deca da rođene očeve od laži odviknu...
Šta na kraju bidne? Putnici za Sidnej, izlaz taj i taj...

Autor : Abdulah Sidran