Christopher Nolan uhvatio se u koštac s kontroverznom biografskom pričom naučnika koji je promijenio tok historije, pokazujući još jednom zašto je jedan od najboljih reditelja današnjice.
Uspješno obavljajući zadatak izrade atomske bombe, koji mu je tokom Drugog svjetskog rata povjerila američka vlada na čelu sa predsjednikom Franklinom Delanom Rooseveltom, američki fizičar Julius Robert Oppenheimer zaključit će kako nakon tog trenutka svijet više nikada neće biti isti.
Sada sam postao smrt, razarač svjetova, citirat će “otac atomske bombe” riječi iz Bhagavad Gite nakon detonacije prvog oružja za masovno uništenje u historiji.
U godinama koje će uslijediti nakon ovog historijskog događaja, koji je obilježio kraj Drugog svjetskog rata i početak Hladnog rata, Oppenheimer će postati jedan od najpopularnijih i najhvaljenijih, ali potom i jedan od najozloglašenijih i najomraženijih ljudi u historiji.
Britansko-američki reditelj Christopher Nolan – koji stoji iza filmskih uspješnica među kojima su Momento, Inception, Interstellar, saga o Batmanu, te Oscarom nagrađeni Dunkirk – ovog puta se u koštac uhvatio s kontroverznom biografskom pričom naučnika koji je promijenio tok historije, pokazujući još jednom zašto je jedan od najboljih reditelja današnjice.
“Želio sam staviti publiku u misli i iskustva osobe koja je bila u samom centru najveće promjene u historiji”, rekao je Nolan, pojašnjavajući svoj interes za ovu temu.
Jedan od najiščekivanijih filmova u ovoj godini, koji se u kinima počeo prikazivati 21. jula, osvojio je i kritiku i publiku. Potvrđuju to i brojke – za samo pet dana prikazivanja u kinima Nolanov Oppenheimer zaradio je 130,8 miliona dolara u Sjedinjenim Američkim Državama i 238 miliona dolara na globalnom nivou.
Prateći Oppenheimerov put od studenta fasciniranog naukom i željnog znanja, koji se nakon doktorata u Göttingenu vraća u Sjedinjene Američke Države gdje radi u raznim naučnim institucijama, dajući značajan doprinos teorijskoj fizici, u fokusu Nolanovog filma je njegov rad na izradi atomske bombe.
Vodeći se parolom da cilj opravdava sredstvo, a uz uvjerenje da će A-bomba “okončati sve ratove”, Oppenheimer sa svojim kolegama, pod direktivom američke vlade, kreće u utrku s nacistima u izradi prvog oružja za masovno uništenje. Tako 1942. postaje glavni naučnik tajnog projekta Manhattan na kojem okuplja najznačajnije naučnike tog vremena poput Enrica Fermija, Nielsa Bohra i Hansa Bethea.
Nakon višegodišnjeg rada i utrošenih dvije milijarde američkih dolara, u Nacionalnom laboratoriju Los Alamos u Novom Meksiku proizvedene su tri bombe. U blizini Alamogorda u Novom Meksiku 16. jula 1945. godine uspješno je testirana prva atomska bomba.
No, period je to u kojem je nacistička Njemačka već kapitulirala (8. maj 1945. godine), a Japan bio pred kapitulacijom, zbog čega su naučnici ponovo pokrenuli pitanje opravdanosti kreiranja atomske bombe. Trenutak u kojem njihov naučni rad preuzima vlada kako bi okončala rat protiv Japana i ubrzala kraj Drugog svjetskog rata, uz rizik da cijelu planetu dignu u zrak (mogućnost koja je na nivou statističke greške, ali nikada nije ravna nuli), ključni je trenutak u kojem Oppenheimer shvata da je svojoj zemlji dao oružje ili za samouništenje, ili za demonstraciju sile. A možda i oboje.
Ukupan broj žrtava jedinim napadom atomskim oružjem u historiji čovječanstva procjenjuje se na oko 300.000, a opravdanost ovog poteza do danas je ostala kontroverzna.
S obzirom na to da je i sam Oppenheimer imao drugačiju viziju stvaranja atomskog oružja i shvatajući da je njegov naučni rad umjesto nužnog zla koje će okončanti sve ratove u konačnici iskorišten za državnu demonstraciju sile, u periodu nakon Drugog svjetskog rata oštro se protivio daljem razvoju bombi te zalagao za kontrolu naoružanja.
Iako nikada nije osudio bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, niti javno rekao da se kaje zbog rada na njima, iz svakog Oppenheimerovog naknadnog poteza i riječi vidljiv je osjećaj grižnje savjesti.
A upravo će mu teret moralnih dilema i borbe s krivicom kojih se do kraja svog života neće riješiti, iskazane kroz aktivizam protiv širenja nuklearnog oružja i razvoja snažnije hidrogenske bombe, u narednim godinama stvoriti brojne neprijatelje i staviti metu na čelo.
Njegovo neprijateljstvo prema Oppenheimeru povećat će se nakon što ga “otac atomske bombe” tokom rasprave o prodaji izotopa stranim državama javno ponizi, nakon čega Strauss počinje kampanju protiv njega, optužujući ga, između ostalog, da je komunista.
Na saslušanju Komisije za atomsku energiju američkog Senata 1954. godine, Oppenheimer će biti proglašen “sovjetskim špijunom”, zbog čega mu je oduzeta sigurnosna dozvola i izbačen je iz naučne zajednice. Taj potez povučen je 68 godina poslije, nakon što su vladini dužnosnici ponovno pregledali Oppenheimerov slučaj i ustanovili da je istraga bila manjkava i nezakonita.
Ostajući vjeran svojoj sklonosti prema nelinearnom prenošenju priče, Nolan i ovaj put gledaoce retrospektivno vodi kroz nekoliko različitih vremenskih razdoblja. Tako politički montirano saslušanje Oppenheimera, uz kombinaciju saslušanja za potvrdu pozicije Lewisa Straussa u kabinet predsjednika Dwighta Eisenhowera, gledamo u pozadini njegovog naučnog rada i stvaranja atomske bombe, dok u konačnici reditelj ne zaokruži cijelu priču, pokazujući da je u nekim situacijama ljudski ego možda čak i razorniji od atomske bombe.
Nekoliko godina prije smrti, Oppenheimer je dobio nagradu Enrico Fermi za svoj doprinos teorijskoj fizici programa atomske energije. Nagrada je bila i svojevrsna naknada za diskriminaciju koju je doživio. Preminuo je 1965. u svom domu u New Jerseyju od raka grla.
Irski glumac je za ovu ulogu napravio potpunu fizičku transformaciju te znatno smršao kako bi i fizički što vjerodostojnije na veliko platno prenio lik fizičara koji je živio na cigaretama i alkoholu.
Uz Murphyja, Nolan je okupio impozantne glumce i glumice poput Emily Blunt kojoj je povjerio ulogu Oppenheimerove supruge Katherine, Roberta Downey Jr kojeg gledamo u ulozi Lewisa Straussa i Matta Damona kao generala Leslie Groves Jr i direktora Projekta Manhattan. U ostalim ulogama su Florence Pugh, Benny Safdie, Michael Angarano, Josh Hartnett, Rami Malek, Gary Oldman i Kenneth Branagh.
Uz muziku i zvučne efekte koje potpisuje Ludwig Göransson, Nolan na gledaoca virtuzno prenosi strahote koje vizuelno ne prikazuje, ali čini da ih prožive svakim atomom svog tijela, čime filmu daje novu dimenziju. Svakako, vrijedi spomenuti i maestralnu montažu Jennifer Lame i estetiku direktora fotografije Hoyte van Hoytema.
Kasno će ovaj istaknuti američki naučnik shvatiti da njegova kreacija svijetu donosi više štete nego koristi, no pitanje je trenutka kada bi atomsko oružje razvili Sovjeti, Nijemci ili neko drugi i u čijim je rukama ono najopasnije.
Atomska bomba jeste upotrijebljena samo jednom (1945. godine), no način ratovanja od tog trenutka zauvijek je promijenjen, a opasnost od upotrebe nuklearnog oružja nikada više nije bila ravna nuli.
Strah od izbijanja nuklearnog rata potaknula je i ruska invazija na Ukrajinu i sve češće prijetnje Rusije da će posegnuti za oružjem za masovnim uništenjem “ukoliko bude primorana na to”, zbog čega ponovo svjedočimo i “nuklearnoj anksioznosti” (termin koji je nastao tokom Hladnog rata, a koji označava zabrinutosti ili hronični strah od propasti životne sredine nakon nuklearne katastrofe).
Stoga, čini se, Nolanov film o “ocu atomske bombe” jeste jedan od najvažnijih filmova koje ćete pogledati, a čini se da nije mogao doći u boljem trenutku jer je velikim silama koje zveckaju nuklearnim oružjem sjajan podsjetnik na nenaučene lekcije iz prošlosti, ali i upozorenje o samouništenju kojem (očito) srljamo.
Sada sam postao smrt, razarač svjetova, citirat će “otac atomske bombe” riječi iz Bhagavad Gite nakon detonacije prvog oružja za masovno uništenje u historiji.
U godinama koje će uslijediti nakon ovog historijskog događaja, koji je obilježio kraj Drugog svjetskog rata i početak Hladnog rata, Oppenheimer će postati jedan od najpopularnijih i najhvaljenijih, ali potom i jedan od najozloglašenijih i najomraženijih ljudi u historiji.
Britansko-američki reditelj Christopher Nolan – koji stoji iza filmskih uspješnica među kojima su Momento, Inception, Interstellar, saga o Batmanu, te Oscarom nagrađeni Dunkirk – ovog puta se u koštac uhvatio s kontroverznom biografskom pričom naučnika koji je promijenio tok historije, pokazujući još jednom zašto je jedan od najboljih reditelja današnjice.
“Želio sam staviti publiku u misli i iskustva osobe koja je bila u samom centru najveće promjene u historiji”, rekao je Nolan, pojašnjavajući svoj interes za ovu temu.
Jedan od najiščekivanijih filmova u ovoj godini, koji se u kinima počeo prikazivati 21. jula, osvojio je i kritiku i publiku. Potvrđuju to i brojke – za samo pet dana prikazivanja u kinima Nolanov Oppenheimer zaradio je 130,8 miliona dolara u Sjedinjenim Američkim Državama i 238 miliona dolara na globalnom nivou.
Američki Prometej
Zasnovana na Pulitzerom nagrađenoj knjizi Američki Prometej – Trijumf i tragedija J. Roberta Oppenheimera, čiji su autori Kai Bird i Martin J. Sherwin, Nolanova trosatna filmska adaptacija na veliko platno donosi priču o okolnostima nastanka prvog oružja za masovno uništenje, moralne dileme i borbu s krivicom koje neprestano prate teorijskog fizičara koji ju je stvorio, a potom i njegovu borbu protiv širenja nuklearnog oružja.Prateći Oppenheimerov put od studenta fasciniranog naukom i željnog znanja, koji se nakon doktorata u Göttingenu vraća u Sjedinjene Američke Države gdje radi u raznim naučnim institucijama, dajući značajan doprinos teorijskoj fizici, u fokusu Nolanovog filma je njegov rad na izradi atomske bombe.
Vodeći se parolom da cilj opravdava sredstvo, a uz uvjerenje da će A-bomba “okončati sve ratove”, Oppenheimer sa svojim kolegama, pod direktivom američke vlade, kreće u utrku s nacistima u izradi prvog oružja za masovno uništenje. Tako 1942. postaje glavni naučnik tajnog projekta Manhattan na kojem okuplja najznačajnije naučnike tog vremena poput Enrica Fermija, Nielsa Bohra i Hansa Bethea.
Nakon višegodišnjeg rada i utrošenih dvije milijarde američkih dolara, u Nacionalnom laboratoriju Los Alamos u Novom Meksiku proizvedene su tri bombe. U blizini Alamogorda u Novom Meksiku 16. jula 1945. godine uspješno je testirana prva atomska bomba.
No, period je to u kojem je nacistička Njemačka već kapitulirala (8. maj 1945. godine), a Japan bio pred kapitulacijom, zbog čega su naučnici ponovo pokrenuli pitanje opravdanosti kreiranja atomske bombe. Trenutak u kojem njihov naučni rad preuzima vlada kako bi okončala rat protiv Japana i ubrzala kraj Drugog svjetskog rata, uz rizik da cijelu planetu dignu u zrak (mogućnost koja je na nivou statističke greške, ali nikada nije ravna nuli), ključni je trenutak u kojem Oppenheimer shvata da je svojoj zemlji dao oružje ili za samouništenje, ili za demonstraciju sile. A možda i oboje.
Moralne dileme i borba s krivicom
Manje od mjesec dana nakon testiranja, SAD je, prema odluci predsjednika Harryja Trumana, bacio dvije atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, a naučnici koji su sudjelovali u njihovom kreiranju predvođeni Oppenheimerom za to su saznali putem radijskih vijesti.Ukupan broj žrtava jedinim napadom atomskim oružjem u historiji čovječanstva procjenjuje se na oko 300.000, a opravdanost ovog poteza do danas je ostala kontroverzna.
S obzirom na to da je i sam Oppenheimer imao drugačiju viziju stvaranja atomskog oružja i shvatajući da je njegov naučni rad umjesto nužnog zla koje će okončanti sve ratove u konačnici iskorišten za državnu demonstraciju sile, u periodu nakon Drugog svjetskog rata oštro se protivio daljem razvoju bombi te zalagao za kontrolu naoružanja.
Iako nikada nije osudio bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, niti javno rekao da se kaje zbog rada na njima, iz svakog Oppenheimerovog naknadnog poteza i riječi vidljiv je osjećaj grižnje savjesti.
A upravo će mu teret moralnih dilema i borbe s krivicom kojih se do kraja svog života neće riješiti, iskazane kroz aktivizam protiv širenja nuklearnog oružja i razvoja snažnije hidrogenske bombe, u narednim godinama stvoriti brojne neprijatelje i staviti metu na čelo.
Je li ego razorniji od atomske bombe?
Jedan od onih koji su Oppenheimera zbog njegovog protivljenja razvoju termonuklearnog oružja htjeli zauvijek skloniti s naučne scene je nekadašnji šef Komisije za atomsku energiju Lewis Strauss.Njegovo neprijateljstvo prema Oppenheimeru povećat će se nakon što ga “otac atomske bombe” tokom rasprave o prodaji izotopa stranim državama javno ponizi, nakon čega Strauss počinje kampanju protiv njega, optužujući ga, između ostalog, da je komunista.
Na saslušanju Komisije za atomsku energiju američkog Senata 1954. godine, Oppenheimer će biti proglašen “sovjetskim špijunom”, zbog čega mu je oduzeta sigurnosna dozvola i izbačen je iz naučne zajednice. Taj potez povučen je 68 godina poslije, nakon što su vladini dužnosnici ponovno pregledali Oppenheimerov slučaj i ustanovili da je istraga bila manjkava i nezakonita.
Ostajući vjeran svojoj sklonosti prema nelinearnom prenošenju priče, Nolan i ovaj put gledaoce retrospektivno vodi kroz nekoliko različitih vremenskih razdoblja. Tako politički montirano saslušanje Oppenheimera, uz kombinaciju saslušanja za potvrdu pozicije Lewisa Straussa u kabinet predsjednika Dwighta Eisenhowera, gledamo u pozadini njegovog naučnog rada i stvaranja atomske bombe, dok u konačnici reditelj ne zaokruži cijelu priču, pokazujući da je u nekim situacijama ljudski ego možda čak i razorniji od atomske bombe.
Nekoliko godina prije smrti, Oppenheimer je dobio nagradu Enrico Fermi za svoj doprinos teorijskoj fizici programa atomske energije. Nagrada je bila i svojevrsna naknada za diskriminaciju koju je doživio. Preminuo je 1965. u svom domu u New Jerseyju od raka grla.
Sjajne glumačke zvijezde
Glavna uloga povjerena je Cillianu Murphyju koji je briljirao pokrivajući nevjerovatnom uvjerljivošću sve faze života Roberta Oppenheimera.Irski glumac je za ovu ulogu napravio potpunu fizičku transformaciju te znatno smršao kako bi i fizički što vjerodostojnije na veliko platno prenio lik fizičara koji je živio na cigaretama i alkoholu.
Uz Murphyja, Nolan je okupio impozantne glumce i glumice poput Emily Blunt kojoj je povjerio ulogu Oppenheimerove supruge Katherine, Roberta Downey Jr kojeg gledamo u ulozi Lewisa Straussa i Matta Damona kao generala Leslie Groves Jr i direktora Projekta Manhattan. U ostalim ulogama su Florence Pugh, Benny Safdie, Michael Angarano, Josh Hartnett, Rami Malek, Gary Oldman i Kenneth Branagh.
Uz muziku i zvučne efekte koje potpisuje Ludwig Göransson, Nolan na gledaoca virtuzno prenosi strahote koje vizuelno ne prikazuje, ali čini da ih prožive svakim atomom svog tijela, čime filmu daje novu dimenziju. Svakako, vrijedi spomenuti i maestralnu montažu Jennifer Lame i estetiku direktora fotografije Hoyte van Hoytema.
Srljamo li ka samouništenju?
Jednom kad se upotrijebi atomska bomba, nuklearni rat postaje nezamisliv, bio je uvjeren Oppenheimer.Kasno će ovaj istaknuti američki naučnik shvatiti da njegova kreacija svijetu donosi više štete nego koristi, no pitanje je trenutka kada bi atomsko oružje razvili Sovjeti, Nijemci ili neko drugi i u čijim je rukama ono najopasnije.
Atomska bomba jeste upotrijebljena samo jednom (1945. godine), no način ratovanja od tog trenutka zauvijek je promijenjen, a opasnost od upotrebe nuklearnog oružja nikada više nije bila ravna nuli.
Strah od izbijanja nuklearnog rata potaknula je i ruska invazija na Ukrajinu i sve češće prijetnje Rusije da će posegnuti za oružjem za masovnim uništenjem “ukoliko bude primorana na to”, zbog čega ponovo svjedočimo i “nuklearnoj anksioznosti” (termin koji je nastao tokom Hladnog rata, a koji označava zabrinutosti ili hronični strah od propasti životne sredine nakon nuklearne katastrofe).
Stoga, čini se, Nolanov film o “ocu atomske bombe” jeste jedan od najvažnijih filmova koje ćete pogledati, a čini se da nije mogao doći u boljem trenutku jer je velikim silama koje zveckaju nuklearnim oružjem sjajan podsjetnik na nenaučene lekcije iz prošlosti, ali i upozorenje o samouništenju kojem (očito) srljamo.
