Prošle su 74 godine od Masakra u Baru, od kada su, kako tvrde očevici i istraživači tog zločina, strijeljano više od dvije hiljade Kosovara, a da javnost nije saznala pravu pozadinu ovog još nerazjašnjenog slučaja. Niti je pokrenuta istraga o odgovornosti počinioca zločina. Pouzdano se zna da su egzekuciju, mahom kosovskih Albanaca, jednim dijelom Bošnjaka ali i nekoliko Srba, izvršili partizani. Sve je počelo marta mjeseca 1945. godine, pred sam kraj II Svjetskog rata.
Prema izvještaju 46 partizanske divizije Jugoslovenske oslobodilačke vojske iz Prizrena, dokument čuvan kao strogo povjerljiv, a kojeg je potpisao izvjesni komandant, potpukovnik Tomić, stoji da je “nakon naređenja opštinskom štabu Kosova i Metohije”, 24, 26 i 27. marta, izvršen transport oko 8 hiljada mobilisanih Albanaca za Skadar, sprovedeni sa 30 rukovodioca iz Dalmatinskih brigada i jednog bataljona 27 brigade.
Istina o Barskom slučaju, još uvijek je pod velom tajni ili je veoma malo predstavljena kosovskoj i široj javnosti.
Za taj masakr niko do sada nije odgovarao, mada se zna da su zločin počinili partizani i da su stradalnici bili Kosovari nasilno odvedeni iz različitih sredina. Nasilna mobilizacija, dakle, je obuhvatila i Bošnjake prizrenskog kraja. Jugoslavenski partizani, u saradnji sa albanskim partizanskim jedinicama, okupili su veći broj regruta iz Mitrovice, Vučitrna, Podujeva i Prištine. Njih oko pet i pol hiljada. Osim rahmetli Mehmeda Kaplanija, u Alemu su objavljena svjedočenja Zejna Šefitagića, Sabrita Bajre, Bedžeta Demirija, i izvjesnog Kajkuša.
Samo iz Gornjeg Ljubinja u ovom crnogorskom gradiću strijeljano je 12 mladića, iz Donjeg Ljubinja devetoro, dok iz Gore sedmero. Iz Jablanice od 50 mobilisanih, njih šestoro je ubijeno.
Te 1945. godine, marta mjeseca iz Gornjeg Ljubinja nasilno je u dva navrata "mobilisano" 27 osoba. Jedan od dvanaestorice koji je sačuvao glavu je i Mehmed Kaplani. Nažalost Zabidin Elezi, Rakip Elezi, Rakip Ademi, Kasem Hodža, Ramiz Ademi, Bajram Ademi, Amet Maksuti, Muhamed Maksuti, Zuljo Ibra, N. Ibra, Bajruš Osmani i Amet Osmani zauvijek su ostali zatrpani u nekoj od jama u Baru.
Ovako je svjedočio Mehmed Kaplani:
"Sve vrijeme do Skadra vodila nas je piroćanska i vranjanska vojska. Ti partizani u civilu nisu imali nikakva obilježja. Imali su puške "kragujevke" i u Skadru su nas predali 10. Crnogorskoj brigadi. Bili su dobro naoružani i obučeni u "engleske uniforme". Nisu nam davali vodu, pa smo preko žica od djece u Skadru, kupovali vodu za pet leka. Šest dana i noći nam je trebalo da stignemo u Bar. Po dvije stotine nas je preko Skadarskog jezera bilo prenošeno do sabaha. U blizini Bara bilo je jedno mjesto sa česmom na kojoj je bilo napisano "Crna Gora". Tako smo i prvi put vidjeli more. Tako smo stigli i do Starog Bara, koji je bio pun maslinaka i primorskog voća. Prošli smo i pored dvije džamije u Baru. Između Starog i Novog Bara bila je jedna livada. Tu su nam dali odmor. Ovi iz Crnogorske nas nisu toliko mučili kao Vranjanci i Piroćanci, koji su na nas prije toga pucali. Posebno kada je neko htio da napuni vodu iz rijeke. Smatrali su nas dezerterima. Njih dvije stotine nas je sprovelo u Bar i dok su se stražari odmarali u livadi, čuli smo kako je eksplodirala neka bomba. Mi smo mislili da se radi o pucnjavi u gradu. Zatim smo čuli i pucanj. Tada je na bijelom konju naišao komandant te 10. Crnogorske koji je odjednom stražarima koji su odmarali viknuo: "Na gotovs, majku vam vašu". U međuvremenu su stražari već bili na nogama. Tu sam vidio nekog ubijenog crnogorskog vojnika. Kažu da ga je ubio neki Albanac koji mu je nakon što ga je taj vojnik odgurnuo od česme dok je pio vodu, uzeo pušku i ubio ga. Nakon toga su tog mladića i još dvojicu masakrirali.
Nas su kasnije odveli u fabriku Monopol, gdje nas je dočekao neki oficir riječima: "Majku vam vašu, vi ćete se boriti protiv partizana."
Tek smo tada konačno shvatili da nas smatraju neprijateljima partizana. Mi iz Ljubinja smo bili negdje u sredini Monopola. Tu smo vidjeli vojnika koji je okrenuo puškomitraljez prema nama, dok jedan od mojih rođaka, koji je bio sa mnom uplašeno reče: "Dajdža, ima da nas streljaju". Ja sam mu, tješeći ga odgovorio da se to neće dogoditi. Samo što sam to izustio počela je neviđena pucnjava na nas. Mnogo je ljudi tu pokošeno. Zatim su se čuli pucnjevi iz svih raspoloživih oružja od strane partizana. Izbezumljeni narod je počeo da vrišti, urla... Mene je metak pogodio u petu, ali sam nekako ćutao. Kada sam ranjen i u predjelu glave, iznad noći sve mrtve su, vjerovatno, pokopali po jamama kod te livade, a ranjenike su kasnije prebacili u bolnicu. Dok su nas prebacivali do bolnice nekim malim engleskim kamionima, primjetili smo jednu ženu kako nosi vode.
- Sestro, malo vode! - rekao sam joj.
- Kako da ti dam vode kad si mi ubio brata? - rekla nam je.
Tako su nas žedne odveli do ambulante.
Kako nam je svjediočio Kaplani,. većinu ubijenih, pomenuti su kao nosioci partizanske spomenice i da su poginuli borci iz Gore, u knjizi Miodraga Nikolića: "Prizren -S Titom ka pobedi, 1941-45". Među njima su pomenuti i Ahmed Ahmeti i Zuber Ismailji iz Rapče, Hasan Abdurahim i Irfan Dalifi iz Baćke, Sali Jamini iz Kukaljana, Tefik Tasip iz Lještana i Naim Hamiti iz Kukljibega.
Pokazujući nam dokumenta, Mehmed Kaplani nam je rekao da je do 1995. godine primao boračku penziju, te da mu je iste godine od strane vlasti uz vrlo čudno obrazloženje "da je bio na strani neprijatelja" ukinuta.
Pogledajte reportažu o ovom slučaju emitovanu u magazinu "Mostovi" maja 2015. godine, autora Mustafe Baljea, novinara RTK1.
Istina o Barskom slučaju, još uvijek je pod velom tajni ili je veoma malo predstavljena kosovskoj i široj javnosti.
Za taj masakr niko do sada nije odgovarao, mada se zna da su zločin počinili partizani i da su stradalnici bili Kosovari nasilno odvedeni iz različitih sredina. Nasilna mobilizacija, dakle, je obuhvatila i Bošnjake prizrenskog kraja. Jugoslavenski partizani, u saradnji sa albanskim partizanskim jedinicama, okupili su veći broj regruta iz Mitrovice, Vučitrna, Podujeva i Prištine. Njih oko pet i pol hiljada. Osim rahmetli Mehmeda Kaplanija, u Alemu su objavljena svjedočenja Zejna Šefitagića, Sabrita Bajre, Bedžeta Demirija, i izvjesnog Kajkuša.
Samo iz Gornjeg Ljubinja u ovom crnogorskom gradiću strijeljano je 12 mladića, iz Donjeg Ljubinja devetoro, dok iz Gore sedmero. Iz Jablanice od 50 mobilisanih, njih šestoro je ubijeno.
Te 1945. godine, marta mjeseca iz Gornjeg Ljubinja nasilno je u dva navrata "mobilisano" 27 osoba. Jedan od dvanaestorice koji je sačuvao glavu je i Mehmed Kaplani. Nažalost Zabidin Elezi, Rakip Elezi, Rakip Ademi, Kasem Hodža, Ramiz Ademi, Bajram Ademi, Amet Maksuti, Muhamed Maksuti, Zuljo Ibra, N. Ibra, Bajruš Osmani i Amet Osmani zauvijek su ostali zatrpani u nekoj od jama u Baru.
Ovako je svjedočio Mehmed Kaplani:
"Sve vrijeme do Skadra vodila nas je piroćanska i vranjanska vojska. Ti partizani u civilu nisu imali nikakva obilježja. Imali su puške "kragujevke" i u Skadru su nas predali 10. Crnogorskoj brigadi. Bili su dobro naoružani i obučeni u "engleske uniforme". Nisu nam davali vodu, pa smo preko žica od djece u Skadru, kupovali vodu za pet leka. Šest dana i noći nam je trebalo da stignemo u Bar. Po dvije stotine nas je preko Skadarskog jezera bilo prenošeno do sabaha. U blizini Bara bilo je jedno mjesto sa česmom na kojoj je bilo napisano "Crna Gora". Tako smo i prvi put vidjeli more. Tako smo stigli i do Starog Bara, koji je bio pun maslinaka i primorskog voća. Prošli smo i pored dvije džamije u Baru. Između Starog i Novog Bara bila je jedna livada. Tu su nam dali odmor. Ovi iz Crnogorske nas nisu toliko mučili kao Vranjanci i Piroćanci, koji su na nas prije toga pucali. Posebno kada je neko htio da napuni vodu iz rijeke. Smatrali su nas dezerterima. Njih dvije stotine nas je sprovelo u Bar i dok su se stražari odmarali u livadi, čuli smo kako je eksplodirala neka bomba. Mi smo mislili da se radi o pucnjavi u gradu. Zatim smo čuli i pucanj. Tada je na bijelom konju naišao komandant te 10. Crnogorske koji je odjednom stražarima koji su odmarali viknuo: "Na gotovs, majku vam vašu". U međuvremenu su stražari već bili na nogama. Tu sam vidio nekog ubijenog crnogorskog vojnika. Kažu da ga je ubio neki Albanac koji mu je nakon što ga je taj vojnik odgurnuo od česme dok je pio vodu, uzeo pušku i ubio ga. Nakon toga su tog mladića i još dvojicu masakrirali.
Nas su kasnije odveli u fabriku Monopol, gdje nas je dočekao neki oficir riječima: "Majku vam vašu, vi ćete se boriti protiv partizana."
Tek smo tada konačno shvatili da nas smatraju neprijateljima partizana. Mi iz Ljubinja smo bili negdje u sredini Monopola. Tu smo vidjeli vojnika koji je okrenuo puškomitraljez prema nama, dok jedan od mojih rođaka, koji je bio sa mnom uplašeno reče: "Dajdža, ima da nas streljaju". Ja sam mu, tješeći ga odgovorio da se to neće dogoditi. Samo što sam to izustio počela je neviđena pucnjava na nas. Mnogo je ljudi tu pokošeno. Zatim su se čuli pucnjevi iz svih raspoloživih oružja od strane partizana. Izbezumljeni narod je počeo da vrišti, urla... Mene je metak pogodio u petu, ali sam nekako ćutao. Kada sam ranjen i u predjelu glave, iznad noći sve mrtve su, vjerovatno, pokopali po jamama kod te livade, a ranjenike su kasnije prebacili u bolnicu. Dok su nas prebacivali do bolnice nekim malim engleskim kamionima, primjetili smo jednu ženu kako nosi vode.
- Sestro, malo vode! - rekao sam joj.
- Kako da ti dam vode kad si mi ubio brata? - rekla nam je.
Tako su nas žedne odveli do ambulante.
Kako nam je svjediočio Kaplani,. većinu ubijenih, pomenuti su kao nosioci partizanske spomenice i da su poginuli borci iz Gore, u knjizi Miodraga Nikolića: "Prizren -S Titom ka pobedi, 1941-45". Među njima su pomenuti i Ahmed Ahmeti i Zuber Ismailji iz Rapče, Hasan Abdurahim i Irfan Dalifi iz Baćke, Sali Jamini iz Kukaljana, Tefik Tasip iz Lještana i Naim Hamiti iz Kukljibega.
Pokazujući nam dokumenta, Mehmed Kaplani nam je rekao da je do 1995. godine primao boračku penziju, te da mu je iste godine od strane vlasti uz vrlo čudno obrazloženje "da je bio na strani neprijatelja" ukinuta.
Pogledajte reportažu o ovom slučaju emitovanu u magazinu "Mostovi" maja 2015. godine, autora Mustafe Baljea, novinara RTK1.
