Saudijska Arabija Kćerke preminuloga kralja Abdullaha u kućnom pritvoru već 13 godina

Novinar Muftaha Daniel Wickham u junu 2014. godine, u intervjuu provedenom putem maila razgovarao je s najstarijom od četiri sestre – Sahar. 

Na samom početku Sahar je opisala situaciju u kojoj se nalaze ona i njene sestre: "To je borba za opstanak... doslovno smo suočene s vojnom opsadom Saudijske narodne garde, na čelu s našim polubratom Mitabom. Položaj mu, kao i našem polubratu Abdulazizu, zamjeniku ministra za vanjske poslove, omogućuje izdavanje naloga da nas ovako zlostavljaju godinama. Obojica su na vlasti, ali ne bi im trebalo biti dopušteno izbjegavanje pravde samo zato što su jer su na tim pozicijama. Civilizirane zemlje ne bi trebale dozvoliti da nastave svoje zločine, ali je tišina svijeta 'zaglušujuća'... Ništa se nije dogodilo ni kad nam je zabranjeno dostavljanje hrane ili izlazak u kupovinu. Moja sestra Jawaher pati od astme, ali nije dozvoljeno ni da joj se dostave lijekovi. Ona treba liječničku pomoć i užasno je gledati kako se njeno zdravlje pogoršava... Čak su i Crveni križ i Crveni polumjesec pod njihovom kontrolom tako da ne mogu mnogo učiniti za nas..."

"Nas četiri, zajedno s našom majkom, uvijek smo bile glasne kad je riječ o problemima u našem društvu – siromaštvu, pravu žena i drugim problemima o kojima se ne govori dovoljno. Često smo o tome razgovarale s našim ocem iako njemu, a još manje njegovim sinovima, nije bilo drago. Otad smo postale njihova meta i prijetnja. Stvari su postale gore kad je Hala počela raditi kao pripravnica u bolnici u Rijadu – otkrila je da se politički zatvorenici šalju u psihijatrijske bolnice gdje im se daju različiti lijekovi... Nakon što je javno govorila o tome, počeli smo dobivati prijetnje. Malo nakon toga Hala je oteta, drogirana i ostavljena u pustinji. Nakon toga su je zatvorili u ženski zatvor u Rijadu, a potom i u psihijatrijsku ustanovu. Postala je još jedna žrtva sustava, i to kao psihička bolesnica. Nakon toga, ista sudbina zadesila je i ostale sestre. Izgubile smo svaku priliku za normalan život. Nakon godina zlostavljanja, beznađa i prisilnog uzimanja lijekova za smirenje, Jawaher i ja smo se odlučile boriti. Naša majka nam je mnogo pomogla kad je otišla u London 2003. godine. Iako su mnogi njen odlazak komentirali kao senzacionalistički, ona je zapravo otišla kako bi se mogla boriti za našu slobodu. Mnogo toga je učinila, ali izostala je podrška organizacija za ljudska prava, novinara i stranih vlada. Naša majka pokušala je sve kako bi omogućila liječničku pomoć za moje sestre Halu i Mahu, koja je također zatvorena u bolnici. Ona je naše svjetlo svih ovih godina."

Wickham je u intervjuu pitao da li sestre bile fizičke zlostavljanje tokom zatočeništva: "Moje sestre Maha i Hala jesu bile fizički zlostavljane – u psihijatrijskoj bolnici. Čuvali su ih pripadnici Saudijske nacionalne garde, a medicinsko osoblje nije smjelo biti blizu njih. Otkrili smo da su zapravo liječnici sudjelovali u svemu jer su oni prisilno davali lijekove mojim sestrama. Kad smo tražili pomoć Kraljevske bolnice, nisu mogli mnogo toga učiniti jer je naš polubrat Abdulaziz držao sve pod svojom kontrolom. Jedan liječnik mi je rekao: 'Bog vam pomogao, živite s čudovištima'. I mene i Jawahar su pokušali više puta zatvoriti u takvu ustanovu, ali im dosad nije pošlo za rukom. Tužno je jer o našim dragim sestrama već neko vrijeme ne znamo ništa."

Evo kako Sahar to objašnjava: "Tako žele posijati sjeme sumnje i diskreditirati nas nekako. Na taj način žele pokazati kako mi zapravo imamo slobodu govora, ali ono što ljudi ne vide jeste da je nama ostalo još malo zaliha hrane, da prokuhavamo morsku vodu jer običnu nemamo. Pozivamo Crveni križ da nam pomogne jer moja sestra pati od astme, a lijekove nemamo. S nama su također i naši ljubimci – dva psa i mačka - koji uskoro neće imati hranu. Ujedinjeni narodi moraju reagirati jer Saudijska Arabija ne može ovako tretirati stanovnike – posebno jer je potpisala mnoge konvencije protiv mučenja, ali i CEDAW – Konvenciju o uklanjanju bilo kakvih oblika diskriminacije žena."

Sahar je govorila i o trenutnom stanju ženskih prava u saudijskom društvu: "Žene pate pod brutalnim sistemom 'starateljstva', sličnog ropstvu. Žena ne može pomaknuti prstom bez odobrenja muškog skrbnika što je jasno kršenje ljudskih prava. Žene su tretirane kao građani drugog reda ili kao maloljetnici, bez nade za normalnim životom ili postizanjem boljeg položaja u društvu. Mora se ukinuti muško starateljstvo nad ženama. To je odvratno, nijedna civilizirana zemlja to ne smije prihvatiti i međunarodna zajednica to ne smije tolerirati."

U intervjuima koji su i ranije objavljivani, Sahar koristi termin rodnog aparthejda i objašnjava ga kao odvajanje žena u svakom smislu: "Postoje jasni znakovi gdje žena smije ići ili ući. To vrijedi i za muškarce – zna se gdje smije ili ne smije ući muškarac samac. Međutim, ta je segregacija selektivna jer recimo kralj i naša braća ne podliježu tim pravilima. Zašto bi se takva pravila onda odnosila samo na stanovništvo, dok elite uživaju normalne interakcije s ljudima bez obzira na spol. Takvo licemjerstvo i dvostruki standardi tipični su za saudijski režim koji nameće svoju verziju islama kao pokoravanje žena, ograničavanje njihove misli i akcije u ime religije."

U Saudijskoj Arabiji bilo je kampanja nekoliko aktivistica kad je riječ o pravima žena na rad i vožnju automobila. Aktivistice Manal al-Sharif,, Waheja al-Huwaider i Fawzi al-Oqouni zatvorene su zbog svojih djela i borbe za jednaka prava koje su vlasti okarakterizirale kao poticanje žena da prkose muževu autoritetu. Sahar je rekla da ima puno poštovanje za te žene i njihovu borbu: "Mi zaslužujemo i sve žene zaslužuju sva prava. Pozivam sve žene, pogotovo aktivistice u Arabiji da se ujedine i bore za svoja prava koja su sadržana u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima. Kako je rekao Nelson Mandela: 'Ne postoji takva stvar kao dio slobode'. Ne postoji, tako, ni dio ljudskih prava. Trebamo kolektivni rad, jedinstvo i jasno razumijevanje vlastitih prava i sloboda."

Wickham je za kraj pitao Sahar šta misli o zapadnim vladama kakve su one Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država koje podržavaju Kraljevstvo: "Nijedna zapadna zemlja ne tolerira držanje kćeri u ropstvu. Posljedice takvog djela su oštre zatvorske kazne. Držanje žena u zatočeništvu i skoro pa izgladnjivanje je flagrantan zločin koji se ne smije tolerirati. Saudijci su se branili tipičnim apsurdom: 'Ovo je privatna stvar'. No, može li Zapad nazvati ovaj zločin privatnom stvari. Ako mogu, onda nemaju pravo zahtijevati od nekih drugih zemlja provedbu drugih procedura kad je o ljudskim pravima riječ. Zakoni na Zapadu ne dopuštaju takve zločine. Mi smo ljudi kao i drugi ljudi i zaslužujemo ista prava. 

Zemlje koje poštuju želje svojih ljudi i onih u drugim zemljama, mogu graditi uzajamno poštovanje i razumijevanje, koje služi svima. Tražimo poštovanje"; kazala je Sahar na samom kraju intervjua iz 2014. godine.