Istraživač iz Gore, Ramadan Redžeplari, u svom neobjavljenom Gorasnko-bosanskom rječniku iznosi zamimljivu tezu, dešifrujući ime "Torbeš" na staro turskom, ujgurskom, azarbejdžanskom i uzbekskom jeziku.
Jedna desetovijekovna tajna zvana "Torbeš" i dalje privlači znatiželju istraživača, etnologa, historičara, antropologa, lingvista i naučnika iz drugih oblasti. Proganjani, anatemisani, nepriznati i opasani po tadašnju crkvu i feudalne države i dalje je ime ovoga naroda najveća tajna koja se pokušava otkriti. Postoje razne teze u kojima se jedino u većini njih slaže da su bili posljednji bogumili, kao "religiozna, socijalna i jedna stara slovenska populacija na Balkanu", ali i teza da su iz Male Azije stigli kao "fundagiagiti", što bi se prevelo kao "torbari" ili "torbeši" - oni koje nose torbu.
No, slobodno mogu kazati da je upravo sadržaj same torbe bila i ostala velika tajna za koju su istraživači posvećivali posebnu pažnju. Šta su to nosili sa sobom?! Da li je to bio "varenik zbog kojeg su napustili vjeru", alatke, knjige, ili neka nama nepoznata sadržina?
I danas svi nosimo torbe i niko nezna njihove sadržine. Njihova unutrašnost je za druge tajna, baš kao sadržaj torbe nekog bogumila u srednjem vijeku. Ne možemo, ili ne smijemo zavirivati u torbama naših suvremenika, a kako ćemo, tek, zaviriti u torbama bogumila koji su hodali prije desetak vijekova?! Možda je, kao i danas, bila samo običan svakodnevni rekvizit za nošenje potrebnih, ličnih stvari.
Istraživač iz Gore, Ramadan Redžeplari, u svom neobjavljenom Gorasnko-Bosanskom rječniku iznosi zamimljivu tezu, dešifrujući ime "Torbeš" na staro turskom, ujgurskom, azarbejdžanskom i uzbekskom jeziku. Otrgli smo ovaj isječak koji ovu imenicu tumači najprije na goranskom, a potom i na bosanskom jeziku:
"Torbeš (torbeš je čujek šo se upazuje take: da znîje šo znači torbeš, a tija je na st. tur, ujg, az, ozb,: tor je: efendija, čujek ot hubavo kabilje-plemić, beš je: broj (5), a tija je pet (svojstva) demek: učen, rasvesten čujek, čujek šo ide so vreme barabar, merhametljija - na st. tur, ujg, az, ozb,: toro: gospodin, plemić, plemenit, beš je: broj (5), a to je pet (svojstva) sve skupa što ima značaj: čovjek koji je spoznao sebe i svoja pet čula; po savremenoj terminologiji: prosvetljen, savremen čovjek, emancipovana ličnost dostojna ljudskim vrlinama; prilagođena ličnost ljudskim vrednoćama; plemenitog roda".
Ne ulazeći u analizu o ovoj tezi gospodina Redžeplarija, a s’obzirom da sam o bogumilizmu i torbeštvu dosta kniga i internet materijal-podataka "ispreturao", želim predočiti interesantnu podudarnost kada on iznosi hrabru tezu o "plemenitom rodu Torbeša" sa zapažanjima istraživača Miloša S. Milojevića.
Milojević u svojoj prvoj svesci iz 1872. godine, "Istorija Srba i srpskih jugoslovenskih zemalja u Turskoj i Austriji", kaže da "na Šar planini i "Prehlavi", jugozapadno od Zlipotoka, žive muslimani, islamizirani Torbeši koji sebe nazivaju samo kraljevima, kao da su od njih nastali svi kraljevi i carevi".
Ovo je samo jedna od interesantnih podudarnosti, a druga je da je istraživač narodnog usmenog folkora Gore, umjetnik, duborezac i autor neobjavljenog rječnika "Goransko-Bosanski", Ramadan Redžeplari - upravo iz Zlipotoka!?
