Svaka kultura ima svoj način sahranjivanja i odavanja počasti preminulima, i rituali i ceremonije se razlikuju od naroda do naroda. Međutim, narod Toradža i danas izaziva zbunjenost širom svijeta svojim ritualima.
Što se njih tiče, “Hodajući mrtvaci”, popularna serija, daleko je od fikcije – ona je sasvim stvarna, na užas mnogih stranaca koji su vidjeli njihove sahrane. Oni sahranu vide kao veliku proslavu života, i svojevrsnu žurku na kojoj će posljednji put pozdraviti preminulog.
Kada pripadnik Toradža premine, održava se čitav niz pogrebnih ceremonija, poznatih kao Rambu Solok. U to vrijeme, pokojnik se balzamuje i u kući je sa članovima porodice, koji, sve dok ne sahrane čovjeka, njega ne smatraju mrtvim, već samo “bolesnim”, te ga između sebe i nazivaju “onaj koji spava” ili “onaj koji je bolestan”. Najgore od svega je to što pokojnik može biti u kući i godinama, pošto često porodicama treba više godina da sakupe novac za sve obrede koji prethode sahrani! U tom periodu, preminulu osobu članovi porodice simbolično hrane, kupaju, i rade sve što bi radio i živ čovjek.
Čak i kada napokon dođe do sahrane, to nije sahrana na koju smo navikli. Oni svoje preminule sahranjuju u pećinama na dalekim liticama stijena. Nekada čak i stavljaju pokojnike u sanduke koje zatim okače o stijene, ili ih smještaju u pregrađene dijelove stijena. Vremenom drveni kovčezi trunu, pa prizor leševa koji se ljuljaju sa stijene nikoga ne čudi niti plaši.
Djecu, s druge strane, sahranjuju u rupama u drveću, jer vjeruju da će, kada drvo prirodno počne da zacjeljuje, i djetetova duša će se spojiti sa njim.
Međutim, najbizarnija stvar tek slijedi – jedan veliki dio populacije smatra da pokojnik mora biti sahranjen u mjestu u kome je rođen, a ne tamo gdje je preminuo. Budući da su pripadnici ove kulture prilično izolovani, nije bilo tehničkih mogućnosti da prevezu pokojnika u njegovo rodno mjesto, te su ga pomoću crne magije, uspravljali i navodno bi leš vodio bizarnu povorku. Vjerovalo se i da će onaj ko se direktno obrati pokojniku na mjestu srušiti mrtav!
Kada pripadnik Toradža premine, održava se čitav niz pogrebnih ceremonija, poznatih kao Rambu Solok. U to vrijeme, pokojnik se balzamuje i u kući je sa članovima porodice, koji, sve dok ne sahrane čovjeka, njega ne smatraju mrtvim, već samo “bolesnim”, te ga između sebe i nazivaju “onaj koji spava” ili “onaj koji je bolestan”. Najgore od svega je to što pokojnik može biti u kući i godinama, pošto često porodicama treba više godina da sakupe novac za sve obrede koji prethode sahrani! U tom periodu, preminulu osobu članovi porodice simbolično hrane, kupaju, i rade sve što bi radio i živ čovjek.
Čak i kada napokon dođe do sahrane, to nije sahrana na koju smo navikli. Oni svoje preminule sahranjuju u pećinama na dalekim liticama stijena. Nekada čak i stavljaju pokojnike u sanduke koje zatim okače o stijene, ili ih smještaju u pregrađene dijelove stijena. Vremenom drveni kovčezi trunu, pa prizor leševa koji se ljuljaju sa stijene nikoga ne čudi niti plaši.
Djecu, s druge strane, sahranjuju u rupama u drveću, jer vjeruju da će, kada drvo prirodno počne da zacjeljuje, i djetetova duša će se spojiti sa njim.
Međutim, najbizarnija stvar tek slijedi – jedan veliki dio populacije smatra da pokojnik mora biti sahranjen u mjestu u kome je rođen, a ne tamo gdje je preminuo. Budući da su pripadnici ove kulture prilično izolovani, nije bilo tehničkih mogućnosti da prevezu pokojnika u njegovo rodno mjesto, te su ga pomoću crne magije, uspravljali i navodno bi leš vodio bizarnu povorku. Vjerovalo se i da će onaj ko se direktno obrati pokojniku na mjestu srušiti mrtav!
