Ljudi često kucaju u drvo kada izgovore neku rečenicu koja "izaziva sudbinu". Uglavnom nesvjesno, kucnu u drvo kako bi bili sigurni da ništa neće krenuti po zlu. Odnosno, ako gledamo historijski, kucnu o drvo kako bi otjerali zle duhove koji se u njemu nalaze.
Prije dolaska hrišćanstva i islama mnoge paganske grupe i kulture, od Irske pa do Indije obožavale su stabla. Neki su ih koristili za proricanje sudbine, drugi su ih koristili u religioznim ritualima, a treći (poput drevnih Kelta) smatrali su da su stabla domovi drevnih bogova i duhova.
Stablo kao prikaz sveta odrednica je i drevnih Slovena kojima je korijenje predstavljalo svijet podzemnih bogova (na čelu s Velesom), krošnja svijet nebeskih bogova (na čelu s Perunom), a deblo predstavljalo zemaljski svijet.
Nejasno porijeklo
Ko je prvi kucao o drvo još se ne može pouzdano utvrditi, autori Stiven Betel i Debora Aronson u knjigama (The Good Luck Book i Luck: The Essential Guide) pronalaze vezu između ovih starih duhova u drveću i današnjeg kucanja.
Jedna od mogućih verzija je da su prvi pagani koji su naselili Evropu kucali u drvo (od kojeg su bile napravljene kuće) kako bi istjerali zle duhove iz drveta i spriječili ih da prisluškuju razgovore unutar doma.
Druga verzija pak kaže da su neke paganske grupe obožavale ove duhove u drveću tako što bi za dobru sreću stavili obje ruke na drvo. Tokom vijekova ovaj je vjerski obred prerastao u kraći način obožavanja, to jest u brzinsko kucanje za sreću.
Do devetnaestog vijeka mnoge su dječje igre u sebi sadržavale i čin kucanja u drvo, iako je sama ideja daleko starija. Čini se da su ove igre duboko usadile običaj u djecu, jer je do dvadesetog vijeka kucanje u drvo postalo široko prihvaćena tradicija Sjeverne Amerike i Britanije.
Razne varijante običaja
U Španiji se dodirne drvo nakon nekog događaja koji bi mogao doneti lošu sreću. Amerikanci i Britanci često zadrže ruku par sekundi na drvetu, a ponekad i samo pokucaju.
U Rumuniji se vjeruje da se loše stvari mogu izbjeći kucanjem u drvo, u Bugarskoj se kuca u drvo kako bi se izbjegle loše vijesti, dok se u zemljama bivše Jugoslavije uglavnom kuca kako bi se nešto dobro potvrdilo, odnosno kako ne bi pošlo po zlu ("da kucnem u drvo" ili "da se ne urekne”), piše Net.hr.
