Allah, dž.š., navodeći riječi šejtanove l.a., kaže: "A on je rekao: „Ja ću se sigurno potruditi da preotmem za sebe određen broj Tvojih robova 119. i navodi ću ih, sigurno, na stramputice, i primamljivat ću ih, sigurno, lažnim nadama...!“ A onaj ko za zaštitnika šejtana prihvati, a ne Allaha, doista će propasti! On im obećava i primamljuje ih lažnim nadama, a ono što im šejtan obeća samo je obmana. Njihovo prebivalište biće Džehennem i oni iz njega neće naći spasa!" (En-Nisa', 118-121.)
Na osnovu ovog ajeta da se zaključiti to da je jedan od načina šejtanovog prilaženja i zavođenja čovjeka njegovo stalno insistiranje na lažnim nadama – kojima će ljude odbijati od Allahove vjere!
Abdullah b. Omer, r.a., kaže: Poslanik s.a.v.s., me je dohvatio za rame, pa mi reče: „Ponašaj se na dunjaluku kao da si stranac ili putnik! – a na ove riječi je Abdullah b. Omer, r.a., često znao dodati: Ako omrkneš nemoj očekivati jutra, a ako si osvanuo nemoj očekivati noć. Iskoristi svoje zdravlje prije bolesti i svoj život prije smrti!“ (El-Buhari)
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Srce starog čovjeka će biti i dalje mlado po pitanju dvije stvari: ljubavi prema dunjaluku i dugoj nadi!“ (El-Buhari)
Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Sin Ademov će ostariti ali će mu dvije osobine uvijek biti mlade: pohlepa i nada!“ (Ahmed)
Džabir, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Najviše čega se plašim po svoj ummet jesu strasti i duga nada. Što se tiče strasti one odbijaju čovjeka od istine a što se tiče duge nade ona čovjeka čini takvim da zaboravi na ahiret!“ (Bejheki, Šu'abul-Iman)
Hasan el-Basri, rhm., je rekao: „Četiri su znaka ljudske nesreće i propasti: Tvrdoća srca, suhost oka, duga nada i pohlepa za dunjalukom!“ (Ibnu Ebi-Dunja). Na drugom mjestu, Hasan el-Basri, rhm., je rekao: „Ljudska djela su loša zbog duge nade koju ljudi nose u sebi!“ (Ibnu Ebi-Dunja)
Selman el-Farisi, r.a., je rekao: „Tri stvari me u isto vrijeme zabrinjavaju i zasmijavaju: čovjek koji se nada dunjaluku a smrt ga svakog momenta vreba; čovjek koji je u zaboravu spram Allaha a Allah nije u zaboravu spram njega, i čovjek koji se grohotom smije a ne zna da li je njegov Gospodar zadovoljan njime ili ne!“ (Ibnu Ebi-Dunja)
Hasan el-Basri, rhm., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., upitao svoje ashabe: „Jel svi vi volite da uđete u Dženet? Ashabi rekoše: Da, o Allahov Poslaniče! Poslanik, s.a.v.s., im reče: Onda skratite svoju nadu i a edžel svoj pred oči svoje posadite i iskreno se zasramite od Allaha dž.š.!“ (Ibnu Ebil-Dunja)
Tri alima su se skupili na jednom mjestu pričajući o kratkoći nade, pa jedan reče: Meni ne dođe novi mjesec a da ne pomislim da sam mrtav u njemu. Drugi reče: Meni ne naiđe nova džuma tj. nedelja a da ne pomislim da sam mrtav u njoj. Treći reče: "Čemu ima da se nada onaj čija je duša u tuđoj ruci!"
U čemu mu život prođe?
Imao sam jednog prijatelja koji je bio dobar čovjek. Često je učio šerijatsku rukju nekim bolesnicima. Ispričao mi je slučaj jednog bolesnika: "Jednog dana zazvonio je telefon, zvao je sin jednog od velikih trgovaca, koji mi je rekao: 'Šejh, moj otac je bolestan. Želimo da nas posjetiš i da mu proučiš rukju.'
Otišao sam kod njih i ugledao raskošan dvorac, izobilje se vidi na sve strane. Dočekali su me njegovi sinovi i poželjeli mi dobrodošlicu. Blagodati se vide na njihovim licima. Pitao sam ih o bolesti njihovog oca, a jedan od njih mi reče: 'Moj otac je imao oštećenu jetru i prije nekoliko dana otkrili smo da je dobio leukemiju. Doktor nam je rekao da nalazi ukazuju da mu je od života preostalo svega nekoliko dana, a Allah najbolje zna.' Pošao sam s njima do njihovog oca, i kada smo skoro ušli kod njega, jedan od njih mi reče: 'Šejh, zaboravili smo ti reći da naš otac ne zna o kojoj se bolesti radi. Nismo ga obavijestili, jer smo pomislili da će mu se pojačati tuga i da će se još više razboljeti ako sazna od čega ustvari boluje. Rekli smo mu da ima upale u stomaku koje će ubrzo proći.'
Oslonio sam se na Allaha. Uveli su me kod njega i vidio sam čovjeka pedesetih godina kako leži na krevetu. Rukovao sam se s njim i sjeo kraj njegove glave, a njegovi sinovi posjedaše oko njega. Tada se on okrenuo prema njima i naredio im da izađu. Izašli su i zatvorili vrata sobe, ostali smo sami on i ja. Spustio je glavu i šutio nakratko, a zatim zaplakao. Okrenuo je glavu prema meni, dok su mu se suze slijevale niz obraze, i rekao: 'Aaaah,o šejh!' Rekoh mu: 'Šta ti je?' On reče: 'Ovaj dunjaluk koji sam prikupljao trideset godina, koji me je odvratio od namaza i učenja Kur`ana i skupova u kojima se spominje Allah...
Kad god bi me neko posavjetovao da se okrenem ahiretu, namazu u džematu, dobrovoljnom postu, odgoju svoje djece, učenju Kur`ana, rekao bih mu: 'Prikupljat ću imetak sve dok ne doživim šezdesetu, a kad napunim šezdesetu nekog ću opunomoćiti da obavlja posao umjesto mene, a zatim ću ostatak svog života udjeljivati ono što sam sakupio, ibadetiti...
A sada, kao što vidiš, napade me ova bolest i iz dana u dan sve je teža.' Zatim je još više zaplakao. Rekoh mu: 'Nadaj se dobru, izliječit ćeš se i ibadetit ćeš kao što si namjeravao. Ako ti je Allah propisao smrt, pa svi ćemo umrijeti, a tvoj imetak će ti koristiti poslije tvoje smrti. Tvoji sinovi te neće zaboraviti, gradit će za tebe džamije, izdržavati jetime, dijeliti sadaku, moliti za tebe...' On odjednom viknu na mene: 'Dosta!', i nastavi plakati poput malog djeteta i ponavljati: 'Tvoja djeca će dijeliti sadaku za tebe, graditi džamije. Ti ne znaš ove pokvarenjake!' Rekoh: 'Zašto?' On reče: 'Moji sinovi koji pokazuju svoju ljubav i brigu o meni, sinoć su bili svi zajedno kod mene. Zadugo su sjedili, a ja sam želio da odu, te sam počeo duboko disati pretvarajući se da spavam, tako da su pomislili da uistinu spavam.
Nije prošlo ni nekoliko minuta, a oni počeše raspravljati o mom imetku, koliko će kome pripasti od ostavštine. Niko od njih ne poznaje nasljedno pravo, pa se raziđoše u mišljenju i pojača se njihova rasprava sve dok se ne posvađaše oko jedne moje zgrade koja se nalazi na odličnoj lokaciji. Svaki od njih želi je za sebe.'
Zatim ponovo zaplaka, pa mu se smilovah i izađoh iz sobe ponavljajući: 'Zaista, njegove najvoljenije osobe nakon njegove smrti sakupit će se u njegovoj kući kako bi podijelili njegovu ostavštinu, a ne njegova djela. Umrijet će i pratit će ga troje: njegova porodica, imetak i djela. Vratit će se porodica i imetak da bi u njemu uživao neko drugi, a on ga je prikupljao, a ostat će njegova djela. Da, i ostat će njegova djela. A koje je to djelo koje će ostati i s njim ući u kabur? Noćni namaz? Sadaka? Izgrađena džamija? Ili zanemarivanje vjere, gledanje televizijskih kanala, druženje s grješnicima?
„A tvoj Gospodar neće nikome nepravdu učiniti, onaj ko ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta, na svoju štetu luta, i nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali.“ (Sura El-Isra')
