Mr. Azmir ef. Jusufi

Hidžra nam je obaveza, u ovom vremenu danas više nego ikada. Međutim, mi se danas ne trebamo seliti nigdje, niti na zapadu a niti na istoku, kao što je to učinio velik broj građana Kosova posljednje vrijeme, već se trebamo okaniti neznanja, zabluda, grijeha, loših navika, svega sto muslimane danas vuče nazad.

Neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, s.a.v.s.,, njegove ashabe i sve koji ih slijede u dobru do Sudnjega dana.
Hidžra je jedan od najznačajnijih događaja u povjesti Islama. Donijela je prekretnicu Poslanikovoj, a.s., misiji. Sve poteškoće i nedaće sa kojima su se susretali prvi muslimani na čelu sa Muhammedom, a.s., poslije Hidžre znatno su smanjenje, otvara se novo poglavlje i mogućnost lakšeg i djelotvornijeg djelovanja na putu ka približavanju ljudima Allahove poruke. 
Godine 638. halifa Omer ibni Hattab je odredio hidžru kao početak računanja muslimanske ere.
Čovjek može učiniti hidžru i napustiti svoju domovinu, čovjek može učiniti hidžru od grijeha tako što će ih se proći, može isto tako da učini hidžru na onaj svijet.  
Kroz povijest islama bilo je mnogo hidžri počevši od Adema a.s., koji je učinio hidžru iz Dženneta i nastanio se na zemlji. On je napustio ono što je bolje, što je ljepše i što je vječno te se nastanio na zemlji koja je prolazna. Nuh a.s., je sa svojom lađom učinio hidžru bježeći ispred sveopćeg potopa, bježeći iz zemlje u kojoj ljudi nisu htjeli da se odazovu Allahovom pozivu, kako bi se naselio zajedno sa ostalim vjernicima gdje mu je Allah odredio. Ibrahim a.s., je učinio hidžru sa Hadžerom i sinom Ismailom ka svetoj zemlji ka Mekki gdje su se Hadžera i Ismail nastanili i gdje su i smrt dočekali. Musa a.s., je učinio hidžru bježeći od faraona sklanjajući se kod poslanika Šuajba a.s., u Medjenu, zatim po drugi put čini hidžru zajedno sa svojim narodom Benu Israilom ka obećanoj zemlji ponovo bježeći od faraona kako bi poštedio svoj narod od daljnjih patnji i poniženja koja su svakodnevno doživljavali. 
I naš Poslanik, neka je na njega mir i spas, učinio je hidžru odlazeći iz rodnog grada Mekke ka pitomoj Medini. Hidžra nije bila nimalo lahka stvar. Moralo se ostaviti sve sto čovjek posjeduje i svoje kuce i njive i palmovike, i konje i deve i blago i zlato i doci praznih ruku u Medinu.  
Ako analiziramo stanje muslimana prije hidžre, možemo na trenutak vidjeti jednu bezizlaznu situaciju. Muslimani su bili potpuno obespravljeni, bez mogućnosti slobodnog praktikovanja vjere, kretanja i učešća u javnom životu. Čak su u određenim periodima bili i totalno izolovani, bez hrane, vode i bilo kakvog kontakta sa ostalim svijetom. Problem se, zaista, činio nerješivim.
Međutim, Poslanik, a.s. i ashabi nisu očekivali pomoć i zaštitu od svjetskih vladara, niti od bilo koga sa strane, nego su bili oslonjeni samo na Allaha. A Allah garantuje u Kuranu da će naći izlaz onome ko se Njega boji i ko se na Njega osloni. U suri Et-Talak, Allah Uzvišeni poručuje: "A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbiće ga odakle se i ne nada”.
Neke od važnih činjenica hidžre su: 1. Muhamed a.s. se iselio među poslednjima, kada je bio siguran da su njegovi sljedbenici (muslimani) u Jesribu (Medini) na sigurno; 2.Muhammed, a.s., je u  svom krevetu ostavio svoga amidžića Aliju r.a. koji je bio spreman žrtvovati se za Poslanika i Islam; 3. Na izlazu iz Meke Muhammed, a.s.,. se okrenu i tada u punoj žalosti izgovori sljedeće rijeci: ”Mekko, najvoljeniji grade, nikada te ne bih napustio da me ovi ne istjeruju, ali vratiću se inšaAllah."  
O hidžri govori 100. ajet sure En-Nisa': "Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj, radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. - Allah mnogo prašta i milostiv je." (En-Nisa', 100)  
Omer r.a., kaže sljedeće: Čuo sam Poslanika s.a.v.s., da je rekao: "Zaista se djela cijene prema namjerama; i svakom čovjeku pripada ono sto je naumio! Čija hidžra bude radi Allaha i Njegova Poslanika, ta hidžra je u ime Allaha i Njegova Poslanika. A onaj čija hidžra bude radi ovo svjetske koristi koju želi postići ili radi zene kojom se želi oženiti, njegova hidžra je radi onoga zbog čega se preselio”. (Buhari i Muslim)  
Iz ovog hadisa vidimo da je iskrenost u nijjetu povezana sa hidžrom, tako da onaj koji učini hidžru u ime Allaha i Njegovog Poslanika imat će za to nagradu kod Allaha, a onaj ko učini hidžru neiskreno, zbog dunjaluka ili radi ženidbe to se ne ubraja u hidžru za koju slijedi nagrada, jer djela se vrednuju shodno njihovim namjerama. 
Hidžra je vrijeme da se podsjetimo i na našu nedavnu hidžru uzrokovanu krvavim, agresorskim ratom, kada su na hiljade muhadžira krenuli iz Bosne, Kosova i Makedonije, neki ka Istoku, a mnogi drugi ka Zapadu. Neki su krenuli sa nijjetom da se sto prije vrate. Neki se neće nikada vratiti. Onih ratnih godina, muhadžiri su bili preplavili zapadne metropole. Te da se sjećamo na našu braću i sestre iz Sirije i drugih islamskih zemalja, protjeranih i iseljenih širom svijeta. 
Hidžra nam je obaveza, u ovom vremenu danas više nego ikada. Međutim, mi se danas ne trebamo seliti nigdje, niti na zapadu a niti na istoku, kao što je to učinio velik broj građana Kosova posljednje vrijeme, već se trebamo okaniti neznanja, zabluda, grijeha, loših navika, svega sto muslimane danas vuče nazad. Prihvatiti se Islama u potpunosti i na taj način razbiti monotoniju i letargiju, uhvatiti se u koštac sa svim nagomilanim problemima, a ne bježati od njih, jer što se prije prihvatimo da ih rješavamo prije ćemo izaći iz ovoga nemara i tamnog neznanja i nazadnosti.  
Molim Allaha Uzvišenog da bude zadovoljan sa nama, a i da mi budemo zadovoljni sa Allahom i da slijedimo prve muhadžire i iensarije u dobru, kako bi nam Allah podario Džennet i njegove ljepote. Amin. 
Prizren, 30.8.2019./29.Zul-hidže 1440. h.