Ljudi se sele u gradove i postaju sve bogatiji. A bogati ljudi u gradovima nevjerojatno su rasipni. U samo 100 godina, svijet bi mogao proizvoditi čak četiri puta više smeća nego što to čini danas, a ukoliko se ne reagira odmah, riskiramo da nam gradovi postanu ogromna smetlišta.
Rastuće blagostanje i urbanizacija uglavnom završavaju ogromnim planinama smeća koje treba zbrinuti. A ukoliko je vjerovati novim analizama, problem će nastaviti rasti do kraja stoljeća, osim ukoliko ne dođe do ozbiljne promjene u stilu života.
U proteklih stotinu godina globalna razina proizvedenog otpada narasla je za 10 puta.
Časopis Nature navodi da ukoliko nastavimo ovim tempom, do 2025. ćemo imati dvostruko više smeća nego danas. Glavni razlog globalnog rasta otpada su novi, bogati gradovi zemalja u razvoju.
Samo Kina danas proizvodi zapanjujućih 573.000 tona otpada dnevno, a do 2025. ova bi brojka mogla narasti na 1,5 miliona tona otpada dnevno.
Daniel Hoornweg, Perinaz Bhada-Tata i Chris Kennedy, autori članka, napominju: "Sa većim bogatstvom, mijenja se i sastav otpada. Više novca znači više ambalaže, uvoza, elektroničkog otpada te slomljenih igračaka i kućanskih aparata. Sve to dovodi do problema u okolišu kao što su istjecanje otrovnih tvari iz deponija ili otoka plastičnog otpada koji zagađuju naše rijeke i okeane".
Analiza se temelji na projekcijama stanovništva i stopama rasta potrošnje.
Istočna Azija je trenutno regija sa najbrže rastućim količinama otpada, dok će zemlje južne Azije preuzeti primat nakon 2025., a zemlje subsaharske Afrike nakon 2050.
Ne treba zanemariti niti bogate zemlje kao što su SAD, gdje se još uvijek bilježi rast ukupno proizvedenog otpada.
Ljudi u gradovima proizvode dvostruko veće količine otpada od stanovnika ruralnih područja, čak i ako imaju iste prihode. Ruralne zajednice obično koriste manje zapakiranih proizvoda i bacaju manje hrane, te sve u svemu proizvode i do četiri puta manje otpada od gradskog stanovništva.
Autori najavljuju kako će svijet proizvoditi više od 12 miliona tona smeća dnevno do kraja stoljeća, ukoliko iz temelja ne promijenimo naše navike.
Kao preporuku za izbjegavanje ovog scenarije autori navode praksu uvođenja naknade za otpad koji završava na deponiju, povećanje razine obrazovanja te ciljani ekonomski razvoj.
Ove tri mjere mogle bi dovesti do smanjenja broja stanovnika te povezanog ograničavanja količine otpada koji završi na deponiju. Bolja uporaba materijala mogla bi drastično smanjiti količinu otpada koji završi na deponijima, dok bi nove prakse reciklaže i kreiranja novih proizvoda mogle zatvoriti krug.
Autori zaključuju kako će ekonomski, društveni i okolišni učinci takvih praksi donijeti niz prednosti društvu, no bitno je pravovremeno reagirati.
