Smrt šefa Wagnera Jevgenija Prigožina pokrenula je i ruske duhove prošlosti. Uprkos svim težnjama da se pad aviona predstavi kao nesreća, mnogi su sumnju usmjerili prema jednom čovjeku - predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu.
Naravno, tvrdnje da Kremlj stoji iza nesreće u kojoj je život izgubio prvi čovjek paravojne formacije Wagner, ali i brojni Prigožinovi saradnici, vjerovatno nikada neće biti dokazane. Vrlo brzo nakon pada aviona oglasili su se iz Kremlja te su kategorički negirali bilo kakvu umiješanost u incident koji se dogodio sjeverozapadno od glavnog grada Rusije.
Međutim, ukoliko se posmatra historija djelovanja ruskog predsjednika Vladimira Putina i ako se pažnja naročito posveti metodama obračuna sa političkim protivnicima, onda se bez sumnje i Prigožinova smrt može analizirati upravo iz ovog ugla.
Ugla koji prije svega oslikava beskrupuloznost i apsolutno odsustvo empatije za sve one koji se u očima ruskog predsjednika pokažu kao izdajice.
Iako se političke karijere i razlozi za donošenje određenih odluka teško mogu u svim slučajevima povezivati sa životima koje su zvaničnici vodili prije ulaska u politiku, slučaj Vladimira Putina može se posmatrati kao izuzetak.
Od samog odrastanja pa do ulaska u sigurnosne strukture tadašnjeg Sovjetskog Saveza, Vladimir Putin je oko sebe gradio zid. Zid koji ga je od samog odrastanja na ulicama Sankt Peterburga trebao štititi od opasnosti koje su tih postratnih godina bile prisutne na ulicama tadašnjeg Lenjingrada.
"Prije 50 godina, ulice Lenjingrada su me naučile jednoj stvari. Ako je tuča neizbježna, morate prvi da udarite" ,rekao je Putin u jednom od govora.
Ova rečenica bila je predmet analiza brojnih psihologa, ali i političkih analitičara koji su svaki Putinov potez, naročito one političke, gledali upravo kroz ovakav opis djetinjstva.
"Njegov otac teško je ranjen u ratu, a majka mu je zamalo umrla od gladi. Lenjingrad se još nije oporavio od rata, a život je bio izuzetno težak. Oba roditelja su radila toliko koliko su mogli da bi izdržavali sebe i njega. Bilo je jasno da je prepušten sam sebi u društvu druge djece u zgradi u kojoj je živio. Bio je, bez sumnje, ozbiljno maltretiran", naveli su stručnjaci
Odrastanje u takvom okruženju, saglasni su mnogi, kod Putina je od ranih nogu stvorilo štetna iskustva iz djetinjstva (ACE) koja dovode do promjene načina na koji osoba reagira na stres. Koliko takve pojave mogu biti ozbiljne ističe se i u analizi Američkog instituta za prevenciju i kontrolu bolesti gdje se pojašnjava kako takve stvari duboko oštećuju njihov imunološki sistem decenijama kasnije.
"ACE dolazi iz studije o nepovoljnim iskustvima u djetinjstvu, revolucionarne studije javnog zdravlja koja je otkrila da trauma iz djetinjstva dovodi do pojave hroničnih bolesti, depresije i drugih mentalnih bolesti kod odraslih te stvaranja finansijskih i socijalnih problema", objašnjava se.
Takvo okruženje natjeralo je Vladimira Putina da spas potraži u sportu, odnosno u onoj disciplini koja će mu ujedno pružiti i ono što je najviše tražio - zaštitu. Džudo je počeo trenirati sa 12 godina i vrlo brzo je napredovao, ali je upravo taj korak bio ključan u njegovom građenju ličnosti kakva je prisutna danas.
"Iako je volio sebe da prikazuje kao mladog i tvrdoglavog dječaka iz Lenjingrada, borilačkim vještinama se bavio kao dijete da bi se, kako je i sam rekao, zaštitio od nasilnika", piše New York Times.
Nepovjerenje prema ljudima, uprkos treninzima koji su Putina ojačali u fizičkom, ali i psihičkom smislu, kroz godine je raslo, a cjelokupna karijera u kojoj je sigurnost bila na prvom mjestu nastavljena je njegovim prijavljivanjem u KGB i to još u periodu kada je imao 16 godina. Brojne metode koje je KGB kroz historiju primjenjivao, postale su modus operandi i za Vladimira Putina.
Hladni rat sam po sebi rađao je nepovjerenje među tada najvećim rivalima i njihovim saveznicima, a takva podloga u ponašanju spuštala se i na niže nivoe, uključujući i činovnike KGB-a koji su tada bili raspoređeni širom istočne strane Željezne zavjese.
Važan detalj iz Putinovog ranijeg života, a koji se tiče KGB-a, uključuje i kraj osamdesetih godina kada je Vladimir Putin djelovao na području Istočne Njemačke. Iako je njegov boravak, iz perspektive agenta, djelovao kao raj na zemlji, sve se vrlo brzo promijenilo 1989. godine kada se polako nazirao i kraj hladnoratovske podjele kakvu je svijet i poznavao.
Ono što je zanimljivo, Putin je tokom boravka u Njemačkoj najčešće obavljao poslove koji se odnose na održavanje kontakta sa doušnicima koji su se nalazili kako u istočnom, tako i u zapadnom dijelu Njemačke.
Ukoliko se u obzir uzme činjenica da je, ako se posmatraju doušnički poslovi kroz historiju, tanka linija koja jednu takvu osobu dijeli od toga da uživa potpuno povjerenje nadređenih pa do toga da je "proguta mrak", ne čudi kako je Vladimir Putin upravo kroz takve poslove gradio svoj "bedem nepovjerenja" pa i prema onima koji se na prvi pogled doimaju kao provjereni kadrovi.
Stalno preispitivanje, provjere i testiranje povjerenja, postale su uobičajen način života za sve KGB činovnike.
"KGB je zajednica zavjere u kojoj je lojalnost najvažnija. Svako ko je nelojalan je izdajnik, bit će strijeljan. To je jednostavno u DNK", rekao je njemačkim medijima historičar Hubertus Knabe.
Sva iskustva koja je Vladimir Putin prikupljao kroz djetinjstvo, rad u KGB-u, postali su njegov potpis i u političkoj karijeri koja je započela 1999. godine.
Već u tom periodu, dolaskom na vlast Putin je zatekao potpuno nesređen sistem sa mnoštvom starih, isluženih i sovjetskih kadrova na koje se nije mogao osloniti. Paralelno sa stvaranjem zasebnog sistema koji je zasnovan na osobama od povjerenja, Putin je morao voditi i procese koji se odnose na Čečeniju i rat koji je i dalje bio aktuelan.
Čečeni koji su se protivili Putinu, ali i ruskom sistemu, vrlo brzo su uklanjani sa političke scene, a na njihova mjesta su dolazili oni koji su vjerni režimu. Jedan od takvih, Ramzan Kadirov, i danas se nalazi na vlasti te se vremenom nametnuo kao jedan od najvećih glasnogovornika politike predsjednika Rusije.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, mnogo je veći broj onih koji su krenuli stranputicom kada je riječ o odnosu sa Putinom. Vjerovatno najpoznatiji slučaj je onaj Borisa Nemcova, koji je za vrijeme vladavine Borisa Jeljcina bio zamjenik premijera. Vremenom, Nemcov je postao veliki kritičar Vladimira Putina te je u Rusiji organizovao niz demonstracija protiv njegove vladavine.
Uprkos borbi i velikim kritikama, Nemcov je završio tragično. Tokom 2015. godine, neposredno prije ponoći, Nemcov je upucan nekoliko puta sa leđa, a mnogi su njegovo ubistvo povezali sa Kremljom, odnosno Vladimirom Putinom.
Sličnu sudbinu imao je i niz drugih političara, oligarha i drugih zvaničnika koji su se vremenom postali veliki kritičari Vladimira Putina. Boris Berezovski, Aleksandar Litvinenko, Ana Politkovskaja, Anastasija Baburova, Stanislava Markelova. Sve su to imena onih čiji je život okončan pod čudnim okolnostima.
Istina, postoje i oni Putinovi protivnici koji još uvijek nisu doživjeli sličnu sudbinu, ali se nezaustavljivo kreću u tom pravcu. Najpoznatiji primjer za to je Aleksej Navaljni, vjerovatno trenutno i najutjecajniji ruski opozicionar. Sud u Rusiji donio je već nekoliko pravosnažnih presuda protiv Navaljnog, a na teret mu se stavljaju brojna djela uključujući ekstremizam i korupciju.
Ruski predsjednik Vladimir Putin gotovo da ime ovog ruskog opozicionara ne izgovara u javnosti, ali potpuno je jasno kako je na ovaj način ruski lider uklonio možda i trenutno najveću prijetnju u Ruskoj Federaciji ukoliko posmatramo političku scenu.
Posljednja dešavanja u slučaju sa šefom Wagnera Jevgenijem Prigožinom zapravo prate istu matricu ponašanja koju je Vladimir Putin pokazao i ranije. Iako je slovio kao Putinova desna ruka, čovjek od povjerenja i prvi čovjek za izvršavanje "prljavih" zadataka, Prigožin je svoju smrtnu presudu potpisao onog dana kada su vojnici paravojne formacije Wagner cijevi tenkova okrenuli prema Moskvi.
"Predsjednik je bio u dubokoj zabludi kada je spomenuo izdaju domovine, mi smo patrioti naše domovine. Borili smo se i dalje se borimo. Svi borci Wagnera. Niko se neće predati na zahtjev predsjednika, Federalne službe sigurnosti ili bilo koga drugog, jer ne želimo da zemlja i dalje živi u korupciji, propasti i birokratiji", poručio je 24. juna Prigožin.
Uprkos "relaksaciji" situacije koja je uslijedila u danima iza toga, svima je bilo jasno kako Putin ovakav potez donedavnom savezniku neće moći oprostiti.
U jednom od svojih ranijih intervjua, Vladimir Putin je odgovorio i na pitanje da li je sklon opraštanju.
"Da, mogu oprostiti, ali ne sve", rekao je Putin.
Na pitanje novinara šta je to što ne može oprostiti, Putin je vrlo jasno i bez emocija odgovorio.
"Izdaju", poručio je tada ruski predsjednik.
Nakon pada aviona u kojem su se nalazili vodeći ljudi Wagnera, Putinove riječi ponovo odjekuju ruskim, ali i svjetskim javnim prostorom.
Dječak sa lenjingradskih ulica sa početka priče ponovo je izašao na površinu i to baš u onom trenutku kada je osjetio da je ugrožen, izdan i prevaren. Godine iskustva učinile su svoje, a metode su vremenom postale sve radikalnije.
"Prigožin je bio čovjek teške sudbine i pravio je ozbiljne greške u životu. I postigao je rezultate koji su mu bili potrebni i za sebe i, kada sam ga pitao za to, za zajedničku stvar, kao i ovih posljednjih mjeseci. Bio je talentovan čovjek, talentovan biznismen", rekao je Putin nekoliko dana nakon pada aviona.
Brojni događaji iz ranog djetinjstva i mladosti, oblikovali su i dalji rad i djelovanje ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ukoliko se posmatraju brutalni obračuni sa političkim, vojnim i drugim protivnicima, potpuno je jasno vidljiva nit koja se proteže još od perioda kada je, zbog vlastite sigurnosti, upisao džudo pa sve do danas kada zbog vlastite političke sigurnosti eliminira protivnike na nešto drugačijoj vrsti terena.
Govoreći jedne prilike o svom djetinjstvu, Putin je ispričao priču o vremenu koje je provodio na ulicama rodnog grada i igri sa prijateljima koja je uključivala i jurenje pacova.
"Jednom sam spazio ogromnog pacova i jurio ga niz hodnik dok ga nisam satjerao u ugao. Nije imao kuda da pobjegne. Odjednom me je zaobišao i bacio se na mene. Bio sam iznenađen i uplašen. Sada je pacov počeo da me juri", rekao je Putin.
Nakon toga, ruski predsjednik nikada nije želio dozvoliti da se ponovi situacija u kojoj lovac postaje lovina.
Pacovi u Putinovim očima postali su politički, vojni i drugi protivnici. Nekoliko decenija kasnije, na zalasku svoje karijere, ruski predsjednik je shvatio da ne smije ponoviti isti scenarij kakav je doživio dječak sa početka priče.
Brutalne metode obračuna za Vladimira Putina su tako postale najefikasnije sredstvo preživljavanja u ruskom sistemu u kojem je povjerenje gotovo pa nepoznat pojam. Ukoliko i postoji, rok trajanja mu je izuzetno kratak.
Međutim, ukoliko se posmatra historija djelovanja ruskog predsjednika Vladimira Putina i ako se pažnja naročito posveti metodama obračuna sa političkim protivnicima, onda se bez sumnje i Prigožinova smrt može analizirati upravo iz ovog ugla.
Ugla koji prije svega oslikava beskrupuloznost i apsolutno odsustvo empatije za sve one koji se u očima ruskog predsjednika pokažu kao izdajice.
Djetinjstvo koje je "ubilo" emociju
Iako se političke karijere i razlozi za donošenje određenih odluka teško mogu u svim slučajevima povezivati sa životima koje su zvaničnici vodili prije ulaska u politiku, slučaj Vladimira Putina može se posmatrati kao izuzetak.
Od samog odrastanja pa do ulaska u sigurnosne strukture tadašnjeg Sovjetskog Saveza, Vladimir Putin je oko sebe gradio zid. Zid koji ga je od samog odrastanja na ulicama Sankt Peterburga trebao štititi od opasnosti koje su tih postratnih godina bile prisutne na ulicama tadašnjeg Lenjingrada.
"Prije 50 godina, ulice Lenjingrada su me naučile jednoj stvari. Ako je tuča neizbježna, morate prvi da udarite" ,rekao je Putin u jednom od govora.
Ova rečenica bila je predmet analiza brojnih psihologa, ali i političkih analitičara koji su svaki Putinov potez, naročito one političke, gledali upravo kroz ovakav opis djetinjstva.
"Njegov otac teško je ranjen u ratu, a majka mu je zamalo umrla od gladi. Lenjingrad se još nije oporavio od rata, a život je bio izuzetno težak. Oba roditelja su radila toliko koliko su mogli da bi izdržavali sebe i njega. Bilo je jasno da je prepušten sam sebi u društvu druge djece u zgradi u kojoj je živio. Bio je, bez sumnje, ozbiljno maltretiran", naveli su stručnjaci
Odrastanje u takvom okruženju, saglasni su mnogi, kod Putina je od ranih nogu stvorilo štetna iskustva iz djetinjstva (ACE) koja dovode do promjene načina na koji osoba reagira na stres. Koliko takve pojave mogu biti ozbiljne ističe se i u analizi Američkog instituta za prevenciju i kontrolu bolesti gdje se pojašnjava kako takve stvari duboko oštećuju njihov imunološki sistem decenijama kasnije.
"ACE dolazi iz studije o nepovoljnim iskustvima u djetinjstvu, revolucionarne studije javnog zdravlja koja je otkrila da trauma iz djetinjstva dovodi do pojave hroničnih bolesti, depresije i drugih mentalnih bolesti kod odraslih te stvaranja finansijskih i socijalnih problema", objašnjava se.
Takvo okruženje natjeralo je Vladimira Putina da spas potraži u sportu, odnosno u onoj disciplini koja će mu ujedno pružiti i ono što je najviše tražio - zaštitu. Džudo je počeo trenirati sa 12 godina i vrlo brzo je napredovao, ali je upravo taj korak bio ključan u njegovom građenju ličnosti kakva je prisutna danas.
"Iako je volio sebe da prikazuje kao mladog i tvrdoglavog dječaka iz Lenjingrada, borilačkim vještinama se bavio kao dijete da bi se, kako je i sam rekao, zaštitio od nasilnika", piše New York Times.
Nepovjerenje prema ljudima, uprkos treninzima koji su Putina ojačali u fizičkom, ali i psihičkom smislu, kroz godine je raslo, a cjelokupna karijera u kojoj je sigurnost bila na prvom mjestu nastavljena je njegovim prijavljivanjem u KGB i to još u periodu kada je imao 16 godina. Brojne metode koje je KGB kroz historiju primjenjivao, postale su modus operandi i za Vladimira Putina.
Hladni rat sam po sebi rađao je nepovjerenje među tada najvećim rivalima i njihovim saveznicima, a takva podloga u ponašanju spuštala se i na niže nivoe, uključujući i činovnike KGB-a koji su tada bili raspoređeni širom istočne strane Željezne zavjese.
Važan detalj iz Putinovog ranijeg života, a koji se tiče KGB-a, uključuje i kraj osamdesetih godina kada je Vladimir Putin djelovao na području Istočne Njemačke. Iako je njegov boravak, iz perspektive agenta, djelovao kao raj na zemlji, sve se vrlo brzo promijenilo 1989. godine kada se polako nazirao i kraj hladnoratovske podjele kakvu je svijet i poznavao.
Ono što je zanimljivo, Putin je tokom boravka u Njemačkoj najčešće obavljao poslove koji se odnose na održavanje kontakta sa doušnicima koji su se nalazili kako u istočnom, tako i u zapadnom dijelu Njemačke.
Ukoliko se u obzir uzme činjenica da je, ako se posmatraju doušnički poslovi kroz historiju, tanka linija koja jednu takvu osobu dijeli od toga da uživa potpuno povjerenje nadređenih pa do toga da je "proguta mrak", ne čudi kako je Vladimir Putin upravo kroz takve poslove gradio svoj "bedem nepovjerenja" pa i prema onima koji se na prvi pogled doimaju kao provjereni kadrovi.
Stalno preispitivanje, provjere i testiranje povjerenja, postale su uobičajen način života za sve KGB činovnike.
"KGB je zajednica zavjere u kojoj je lojalnost najvažnija. Svako ko je nelojalan je izdajnik, bit će strijeljan. To je jednostavno u DNK", rekao je njemačkim medijima historičar Hubertus Knabe.
Politički obračuni kroz brutalne metode
Sva iskustva koja je Vladimir Putin prikupljao kroz djetinjstvo, rad u KGB-u, postali su njegov potpis i u političkoj karijeri koja je započela 1999. godine.
Već u tom periodu, dolaskom na vlast Putin je zatekao potpuno nesređen sistem sa mnoštvom starih, isluženih i sovjetskih kadrova na koje se nije mogao osloniti. Paralelno sa stvaranjem zasebnog sistema koji je zasnovan na osobama od povjerenja, Putin je morao voditi i procese koji se odnose na Čečeniju i rat koji je i dalje bio aktuelan.
Čečeni koji su se protivili Putinu, ali i ruskom sistemu, vrlo brzo su uklanjani sa političke scene, a na njihova mjesta su dolazili oni koji su vjerni režimu. Jedan od takvih, Ramzan Kadirov, i danas se nalazi na vlasti te se vremenom nametnuo kao jedan od najvećih glasnogovornika politike predsjednika Rusije.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, mnogo je veći broj onih koji su krenuli stranputicom kada je riječ o odnosu sa Putinom. Vjerovatno najpoznatiji slučaj je onaj Borisa Nemcova, koji je za vrijeme vladavine Borisa Jeljcina bio zamjenik premijera. Vremenom, Nemcov je postao veliki kritičar Vladimira Putina te je u Rusiji organizovao niz demonstracija protiv njegove vladavine.
Uprkos borbi i velikim kritikama, Nemcov je završio tragično. Tokom 2015. godine, neposredno prije ponoći, Nemcov je upucan nekoliko puta sa leđa, a mnogi su njegovo ubistvo povezali sa Kremljom, odnosno Vladimirom Putinom.
Sličnu sudbinu imao je i niz drugih političara, oligarha i drugih zvaničnika koji su se vremenom postali veliki kritičari Vladimira Putina. Boris Berezovski, Aleksandar Litvinenko, Ana Politkovskaja, Anastasija Baburova, Stanislava Markelova. Sve su to imena onih čiji je život okončan pod čudnim okolnostima.
Istina, postoje i oni Putinovi protivnici koji još uvijek nisu doživjeli sličnu sudbinu, ali se nezaustavljivo kreću u tom pravcu. Najpoznatiji primjer za to je Aleksej Navaljni, vjerovatno trenutno i najutjecajniji ruski opozicionar. Sud u Rusiji donio je već nekoliko pravosnažnih presuda protiv Navaljnog, a na teret mu se stavljaju brojna djela uključujući ekstremizam i korupciju.
Ruski predsjednik Vladimir Putin gotovo da ime ovog ruskog opozicionara ne izgovara u javnosti, ali potpuno je jasno kako je na ovaj način ruski lider uklonio možda i trenutno najveću prijetnju u Ruskoj Federaciji ukoliko posmatramo političku scenu.
Posljednja dešavanja u slučaju sa šefom Wagnera Jevgenijem Prigožinom zapravo prate istu matricu ponašanja koju je Vladimir Putin pokazao i ranije. Iako je slovio kao Putinova desna ruka, čovjek od povjerenja i prvi čovjek za izvršavanje "prljavih" zadataka, Prigožin je svoju smrtnu presudu potpisao onog dana kada su vojnici paravojne formacije Wagner cijevi tenkova okrenuli prema Moskvi.
"Predsjednik je bio u dubokoj zabludi kada je spomenuo izdaju domovine, mi smo patrioti naše domovine. Borili smo se i dalje se borimo. Svi borci Wagnera. Niko se neće predati na zahtjev predsjednika, Federalne službe sigurnosti ili bilo koga drugog, jer ne želimo da zemlja i dalje živi u korupciji, propasti i birokratiji", poručio je 24. juna Prigožin.
Uprkos "relaksaciji" situacije koja je uslijedila u danima iza toga, svima je bilo jasno kako Putin ovakav potez donedavnom savezniku neće moći oprostiti.
U jednom od svojih ranijih intervjua, Vladimir Putin je odgovorio i na pitanje da li je sklon opraštanju.
"Da, mogu oprostiti, ali ne sve", rekao je Putin.
Na pitanje novinara šta je to što ne može oprostiti, Putin je vrlo jasno i bez emocija odgovorio.
"Izdaju", poručio je tada ruski predsjednik.
Nakon pada aviona u kojem su se nalazili vodeći ljudi Wagnera, Putinove riječi ponovo odjekuju ruskim, ali i svjetskim javnim prostorom.
Dječak sa lenjingradskih ulica sa početka priče ponovo je izašao na površinu i to baš u onom trenutku kada je osjetio da je ugrožen, izdan i prevaren. Godine iskustva učinile su svoje, a metode su vremenom postale sve radikalnije.
"Prigožin je bio čovjek teške sudbine i pravio je ozbiljne greške u životu. I postigao je rezultate koji su mu bili potrebni i za sebe i, kada sam ga pitao za to, za zajedničku stvar, kao i ovih posljednjih mjeseci. Bio je talentovan čovjek, talentovan biznismen", rekao je Putin nekoliko dana nakon pada aviona.
Brojni događaji iz ranog djetinjstva i mladosti, oblikovali su i dalji rad i djelovanje ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ukoliko se posmatraju brutalni obračuni sa političkim, vojnim i drugim protivnicima, potpuno je jasno vidljiva nit koja se proteže još od perioda kada je, zbog vlastite sigurnosti, upisao džudo pa sve do danas kada zbog vlastite političke sigurnosti eliminira protivnike na nešto drugačijoj vrsti terena.
Govoreći jedne prilike o svom djetinjstvu, Putin je ispričao priču o vremenu koje je provodio na ulicama rodnog grada i igri sa prijateljima koja je uključivala i jurenje pacova.
"Jednom sam spazio ogromnog pacova i jurio ga niz hodnik dok ga nisam satjerao u ugao. Nije imao kuda da pobjegne. Odjednom me je zaobišao i bacio se na mene. Bio sam iznenađen i uplašen. Sada je pacov počeo da me juri", rekao je Putin.
Nakon toga, ruski predsjednik nikada nije želio dozvoliti da se ponovi situacija u kojoj lovac postaje lovina.
Pacovi u Putinovim očima postali su politički, vojni i drugi protivnici. Nekoliko decenija kasnije, na zalasku svoje karijere, ruski predsjednik je shvatio da ne smije ponoviti isti scenarij kakav je doživio dječak sa početka priče.
Brutalne metode obračuna za Vladimira Putina su tako postale najefikasnije sredstvo preživljavanja u ruskom sistemu u kojem je povjerenje gotovo pa nepoznat pojam. Ukoliko i postoji, rok trajanja mu je izuzetno kratak.
