Postoje dobri Makedonci i Albanci, ali isto tako postoje i loši. Živimo u 21. vijeku, svi smo isti, ljudi stvoreni od Boga, vrijeme je da se ujedinimo i pokažemo da umijemo i znamo kako da ponovo stvorimo jedinstvo!
Na društvenom mreži Facebook je odjeknulo pismo Albanke iz Makedonije koja je odrasla u Skoplju uz ljude svih nacionalnih manjina, a u pismu je pričala o svom djetinjstvu, odrastanju i o onome o čemu najviše žali.
Pismo vam prenosimo u cijelosti:
"Moje ime je Zehra, ćerka sam Ferida i Seline, albanske sam nacionalnoti i ponosna sam na svoje korijene.
Ja sam od onih klinaca koji znaju šta je suživot, tako sam odrasla i da mogu, svoje detinjstvo bih dala svima. Moj djeda je bio komunista, a pravi moto komunizma je 'Bratstvo i jedinstvo', pa me je tome učio i tako smo živjeli sa svim našim komšijama u ulici Johna Kennedyja.
Moja majka je živela u naselju Madžer (za one koji ne znaju nalazi se blizu nove željezničke pruge), a tata je odrastao u naselju Pajko (sada se tamo nalazi makedonska opera i balet). Za vrijeme Jugoslavije, moj otac je bio rukometaš i družio se sa Srbima, Makedoncima, Romima i Turcima. Njegovi najbolji prijatelji se zove Dragan koji mu je bio kum na vjenčanju, čika Marko i čika Kiki, a ja sam rasla sa njihovom djecom, bratom Nino, Đoko, Filip, Ana Maji i sa njenim mlađim bratom. Slavili smo zajedno rođendane, slave i Bajrame. Bilo je lijepo.
Kada je moj tata umro, za njim su svi plakali, i nije bilo bitno da li su Albanci, bilo je bitno da im je stalo do njihovog izgubljenog druga, i bilo je bitno da su Zehra i Driton ostali bez oca.
Kao što sam i rekla, odrasla sam u Čairu u ulici Johna Kennedyja. I dan danas se sjećam kako sam se sa svojim drugarima igrala u sjenci zgrade koja je imala tri sprata, i u kojoj su živjeli Albanci, Makedonci, Srbi, Turci, Crnogorci i Romi i svi smo se poštovali i brinuli jedni za druge.
Baka Ljubica je dolazila na turski čaj sa Miberom, sjedela sa babom i djedom i razgovarala sa njima.
Čika Kjani je bio policajac koga su se svi plašili i u njegovom prisustvu sjedeli mirno, a čika Dragan je bio neko koga smo svi voljeli. Deda Ape je imao golubarnik i obožavala sam da gledam kako hrani životinje, a baka Cuku sam voljela kao svoju, a njihova unuka Ana bila moja najbolja drugarica. Mnogo generacija je bilo u toj zgradi, ali moja je bila posljednja koja je živjela u spokoju.
Moji drugari koje i dan danas volim su Ana, Sevim, Tamara, Ivana, Ajnur, Sanja – Bože kako je to bilo lijepo vrijeme. Preskakanje lastiša ispred zgrade, svađe oko toga ko najbolje igra itd. Prije operacije tetka Zore, mi smo počeli da stičemo prve simpatije, počele smo da ogovaramo dječake dok su igrali košarku.
Znam da će svi moji prijatelji, kao i ja, svoju djecu učiti i vaspitati na isti način kao što su i nas naši roditelji.
Ovo je moje djetinjstvo o kojem mnogo toga da napišem zbog mnoštva lijepih uspomena. Imala sam toliku sreću da me niko nikad neće natjerati da nekog mrzim. Djeca od Iline su mi najdraža, Katerina (Kare) mi je mnogo draga, jer su mi Aleksandar i Nikola braća, Sevastijanu volim. Nisam imala okrutan život i mene niko nikada nije nazvao Šiptarkom!
Ja poznajem Makedonce koji Albance nisu vidjeli uživo, za njih su čuli samo preko vijesti, poznajem Albance koji su namučeni, koji su omalovažavani od strane Makedonaca koji su bili vaspitani tako da gaze po Albancima. Poznajem one koji su namučeni kroz život, i svega toga smo mi danas svjedoci.
Moj djeda je uvijek pričao da u svakom suncokretu ima i neki pokvareni, a ista stvar je i sa ljudima. Postoje dobri Makedonci i Albanci, ali isto tako postoje i loši. Živimo u 21. vijeku, svi smo isti, ljudi stvoreni od Boga, vrijeme je da se ujedinimo i pokažemo da umijemo i znamo kako da ponovo stvorimo jedinstvo!"
Pismo vam prenosimo u cijelosti:
"Moje ime je Zehra, ćerka sam Ferida i Seline, albanske sam nacionalnoti i ponosna sam na svoje korijene.
Ja sam od onih klinaca koji znaju šta je suživot, tako sam odrasla i da mogu, svoje detinjstvo bih dala svima. Moj djeda je bio komunista, a pravi moto komunizma je 'Bratstvo i jedinstvo', pa me je tome učio i tako smo živjeli sa svim našim komšijama u ulici Johna Kennedyja.
Moja majka je živela u naselju Madžer (za one koji ne znaju nalazi se blizu nove željezničke pruge), a tata je odrastao u naselju Pajko (sada se tamo nalazi makedonska opera i balet). Za vrijeme Jugoslavije, moj otac je bio rukometaš i družio se sa Srbima, Makedoncima, Romima i Turcima. Njegovi najbolji prijatelji se zove Dragan koji mu je bio kum na vjenčanju, čika Marko i čika Kiki, a ja sam rasla sa njihovom djecom, bratom Nino, Đoko, Filip, Ana Maji i sa njenim mlađim bratom. Slavili smo zajedno rođendane, slave i Bajrame. Bilo je lijepo.
Kada je moj tata umro, za njim su svi plakali, i nije bilo bitno da li su Albanci, bilo je bitno da im je stalo do njihovog izgubljenog druga, i bilo je bitno da su Zehra i Driton ostali bez oca.
Kao što sam i rekla, odrasla sam u Čairu u ulici Johna Kennedyja. I dan danas se sjećam kako sam se sa svojim drugarima igrala u sjenci zgrade koja je imala tri sprata, i u kojoj su živjeli Albanci, Makedonci, Srbi, Turci, Crnogorci i Romi i svi smo se poštovali i brinuli jedni za druge.
Baka Ljubica je dolazila na turski čaj sa Miberom, sjedela sa babom i djedom i razgovarala sa njima.
Čika Kjani je bio policajac koga su se svi plašili i u njegovom prisustvu sjedeli mirno, a čika Dragan je bio neko koga smo svi voljeli. Deda Ape je imao golubarnik i obožavala sam da gledam kako hrani životinje, a baka Cuku sam voljela kao svoju, a njihova unuka Ana bila moja najbolja drugarica. Mnogo generacija je bilo u toj zgradi, ali moja je bila posljednja koja je živjela u spokoju.
Moji drugari koje i dan danas volim su Ana, Sevim, Tamara, Ivana, Ajnur, Sanja – Bože kako je to bilo lijepo vrijeme. Preskakanje lastiša ispred zgrade, svađe oko toga ko najbolje igra itd. Prije operacije tetka Zore, mi smo počeli da stičemo prve simpatije, počele smo da ogovaramo dječake dok su igrali košarku.
Znam da će svi moji prijatelji, kao i ja, svoju djecu učiti i vaspitati na isti način kao što su i nas naši roditelji.
Ovo je moje djetinjstvo o kojem mnogo toga da napišem zbog mnoštva lijepih uspomena. Imala sam toliku sreću da me niko nikad neće natjerati da nekog mrzim. Djeca od Iline su mi najdraža, Katerina (Kare) mi je mnogo draga, jer su mi Aleksandar i Nikola braća, Sevastijanu volim. Nisam imala okrutan život i mene niko nikada nije nazvao Šiptarkom!
Ja poznajem Makedonce koji Albance nisu vidjeli uživo, za njih su čuli samo preko vijesti, poznajem Albance koji su namučeni, koji su omalovažavani od strane Makedonaca koji su bili vaspitani tako da gaze po Albancima. Poznajem one koji su namučeni kroz život, i svega toga smo mi danas svjedoci.
Moj djeda je uvijek pričao da u svakom suncokretu ima i neki pokvareni, a ista stvar je i sa ljudima. Postoje dobri Makedonci i Albanci, ali isto tako postoje i loši. Živimo u 21. vijeku, svi smo isti, ljudi stvoreni od Boga, vrijeme je da se ujedinimo i pokažemo da umijemo i znamo kako da ponovo stvorimo jedinstvo!"
