Da li je moguće rasvjetliti enigmu maršala Jugoslavije - Josipa Broza. U proljeće 1977. Broz je rekao da se boji da će prvo nešto izbiti u Prištini i u Zagrebu...
Da li je moguće rasvjetliti enigmu maršala Jugoslavije - Josipa Broza. U proljeće 1977. Broz jeOvog mjeseca se navršava 123. godina od rođenja Josipa Broza, a da li je ta godišnjica 7, 9, 12. ili 25. maja, nažalost, historičari nisu uspjeli da se slože. Kao što se ne slažu i oko mnogobrojnih pitanja u vezi sa životom i djelom vođe komunističke revolucije, maršala Jugoslavije, sina naših naroda i narodnosti...
Oni nepristrasniji se slažu da je riječ o izuzetno kompleksnoj i u mnogo čemu jedinstvenoj i neobičnoj ličnosti, kakvih je veoma malo bilo u dvadesetom vijeku, i to ne samo sa ovih naših balkanskih prostora. Ali kako danas stoje stvari, posvećenici "učiteljice života" još dugo neće biti u stanju da proniknu u psihu te nesvakidašnje ličnosti, iz dnevnopolitičkih, ideoloških, nacionalnih ili inih razloga. U iščekivanju tog "velikog praska" historičara, preostaje nam da s vremena na vrijeme podsjetimo na pojedina autentična svjedočanstva koja bi mogla da pomognu u rasvjetljavanju enigme Broz.
Dara Janeković, aktivna i svestrana novinarka iz Titovog perioda, inače prvoborac, koja je sa njim uradila tri opsežna i značajna intervjua (1972, 1973. i 1976), zabilježila je i jedan razgovor sa Miroslavom Krležom, vođen u Zagrebu, na Tuškancu (Gvozd 23), 24. avgusta 1979. godine, osam mjeseci prije Titove smrti.
Dara će velikom piscu pokušati da objasni kako je 1972. godine uspjela da dođe do Tita "zaobilaznim", a ne regularnim putem.
- Tu mi je pomogao Stevo Krajačić, za drugi i treći razgovor sama sam se hrvala s raznim birokratama oko Tita koji su cenzurirali i ublažavali Titove oštre riječi, a kresali su i moja pitanja - ispričala je Janekovićeva.
Treći intervju, objavljen u februaru 1976. godine, na televiziji i u svim vodećim jugoslovenskim dnevnim listovima, bio je izuzetno oštar. Naročito u kritici Saveza komunista. Tako su bila i intonirana pitanja autorke. Zbog toga su čelni ljudi Saveza komunista Hrvatske, a bilo ih je i iz Centralnog komiteta, otvorili "tihi rat" protiv Dare Janeković. Istovremeno, vodili su posebnu akciju da se neutrališu efekti koje je taj razgovor ostavio u javnosti. Zbog toga je Dara počela da priprema četvrti, još temeljniji razgovor. Već je sve bilo dogovoreno sa Titom, ali su se neki "vrhovnici" iz partije suprotstavili i sprečili ga.
- Zbog toga me je Tito prvi put nazvao, s Brda kod Kranja, i rekao: "Ja bih htio da svakako načinimo taj razgovor, da vidimo gdje smo i kuda sve ovo ide. Ali, eto, drugovi se ne slažu" - ispričaće Janekovićeva Krleži.
Na ovu ispovijest uslijedilo je pitanje velikog skeptika.
- Dobro, Daro, imala si više prilika razgovarati sa Titom i slobodnije, izvan intervjua i snimanja, je li on bio zabrinut situacijom u zemlji? Kakav si dojam stekla - interesovao se Krleža.
Novinarka je odgovorila da je bio "veoma zabrinut".
- Kad sam s njim imala onaj prvi razgovor 1972. godine, još je bio optimist, vjerovao je da će se sve srediti i smiriti. Kasnije je postajao sve veći pesimist. U jednoj prigodi doslovce mi je rekao: "Ako su istina sve te ocjene o stanju u našem društvu, u zemlji, u Savezu komunista, onda sam ja zabadava utrošio svoj život!" Rekao mi je tada kako se boji da će najpre nešto izbiti na Kosovu i u Hrvatskoj. To je bilo u Igalu, u proljeće 1977. godine, za vrijeme ručka kome je osim Tita, Jovanke i mene prisustvovao i Edvard Kardelj - pričala je Dara Janeković.
- U to vreme bilo je samo donekle poznato da u "kosovskom loncu" neprestano vri, od javnosti se to krilo. Ali što i zašto Hrvatska, pomislila sam naivno u tom trenutku; nisam ništa ni upitala ni kazala.
Dara se požalila Krleži da se boji novih, strašnih zapleta. Dobronamjerni i demokratski orijentisani ljudi već duže vrijeme upozoravaju da ova naša država puca po šavovima, zapisala je Dara Janeković detalj iz razgovora sa bardom jugoslovenske i hrvatske književnosti, ali i njegov odgovor:
- Kola su, izgleda, krenula nizbrdo. I to poodavno. Tito je star, ali ipak sve to još nekako drži na okupu snagom svoje ličnosti. A što će biti kada on zatvori oči? Kud koji, mili moji! Moguće je da se sve strasti ponovno razbuktaju na ovoj balkanskoj plemenskoj vetrometini, i da opet izazovu uzajamne makljaže, jer ništa se ovde nije promjenilo u posljednjih dvije stotine godina. Strasti su samo zapretene porazom nacionalfašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu - naveo je Krleža.
Miroslav Krleža je te 1979. godine izrazio tadašnje zebnje koje su mnogi osjećali: "Dok je Tito živ, strane vojske neće gaziti po našem tlu, a kasnije će sve to zavisiti o nama samima, o onima koji ostanu, ili koji preuzmu vlast." Krležu je posebno zanimao intiman život maršala.
Naime, u jesen 1977. godine, Titov raskid sa Jovankom pretvoren je u međunarodni skandal kojim su se bavili i strani obavještajci i vodeći mediji većine zemalja u svijetu.
Aferu je lansirala pariska redakcija "Herald tribune", koji je u glavnom gradu Francuske izlazio kao zajedničko evropsko izdanje "NewYork timesa" i "Washington posta", a odmah su je preuzele desetine zapadnih medija. Najviše se spekulisalo time što je ona bila Srpkinja, a Tito se izjašnjavao kao Hrvat. Na toj matrici pravljene su najraznovrsnije pretpostavke o tome kako je Jovanka namjeravala da naruši srpsko-hrvatsku ravnotežu u jugoslovenskoj federaciji, da na visoke položaje dovede neke Srbe, a da je jedan od njenih najvećih miljenika bio zamjenik saveznog sekretara za narodnu odbranu, njen ratni komandant general Đoko Jovanić. Jedni su je proglašavali "razotkrivenim agentom CIA", drugi da je u nemilosti zbog "proruske konspiracije".
Prvi kanal njemačke televizije postavljao je pitanje "da li je to kraj romantične priče u kojoj se siromašna djevojka sa sela pojavljuje na dvoru na kome kralj vlada kao posljednji Habzburg", a japanski novinari su u čitavoj stvari vidjeli neki dublji smisao. Izvještavali su kako su ovom aferom Vašington i Moskva odmeravali snage "za posttitovski period" koji su i jedna i druga strana već uveliko nazivale "danom D".
U tom pokeru Amerikanci su uvijek bili prvi na potezu, a Sovjeti zatečeni, prenoseći samo zvanične jugoslovenske reakcije, a čitava ujdurma je okončana naprasnim penzionisanjem generala Jovanića. Nagađanja o njenom hapšenju utihnula su tek kad je jedan indijski list napisao da Tito izlazi u šetnju "samo sa jednom pudlicom":
- To u najmanju ruku dokazuje da je bezbjednost gospođe Broz obezbjeđena, jer joj je Tito vratio njenu pudlicu - pisalo je u indijskim novinama.
Razlaz sa Kočom Popovićem
U vrijeme kada je Dara Janeković imala dva dugačka intervjua sa Josipom Brozom, ljeto na Brionima je redovno provodio i Koča Popović. Odsjedao je u hotelu "Istra" i družio se sa Miroslavom i Belom Krležom. Tamo je Koča dolazio sa suprugom Lepom, vozio je bicikl, bavio se podvodnim ribolovom i ponešto pisao... a u svoju vikendicu u Tribunju, pored Šibenika, nije odlazio od 1971. godine kada su ga jedne večeri, u nekom restoranu, izvrijeđali hrvatski nacionalisti. Koča, koji je bio sa svojim prijateljima, bez riječi je ustao od stola i otišao. Nikad više nije došao u Tribunj. Prodao je tu vikendicu i u kupio kuću u Dubrovniku, koju je takođe morao da napusti...
Tih dana Dara se viđala sa Titom u više navrata. Gotovo svakog puta Tito bi je pitao:
- Viđaš li Koču?
- Da, tu je, ribari.
- Uvjerila sam se da je Tito jako voleo Koču i da je teško podneo razlaz s njim - piše zagrebačka spisateljica. - Primjećujući to, njegova supruga Jovanka upitala bi ga:
"Zašto ne pozoveš Koču da dođe k nama?"
Tito bi joj odgovorio:
"Zna on gdje sam ja pa neka dođe, kao što je to i prije činio."
Patio je zbog toga razlaza sa svojim miljenikom, i nije ga više pozivao. Bio je to duboki raskol, nepopravljiv.
Na posljednjem susretu Tito je dočekao novinarku sa velikom kubanskom cigarom. I odmah je rekao:
"Bio je ovdje jučer Koča, u trapericama i espadrilama. Razgovarali smo. Ne dugo. Oko pola sata. Ali nismo se našli. Surrealiste! (Nadrealista)"
Izgovorivši to, Tito je neko vrijeme zamišljen ćutao, a zatim je, više sjetno nego prebacujući, dodao:
"Ne bi on nikada bio slavni komandant da mu ja nisam dao najbolje proleterske jedinice..."
Bio je to konačni razlaz Tita sa svojim miljenikom.
Oni nepristrasniji se slažu da je riječ o izuzetno kompleksnoj i u mnogo čemu jedinstvenoj i neobičnoj ličnosti, kakvih je veoma malo bilo u dvadesetom vijeku, i to ne samo sa ovih naših balkanskih prostora. Ali kako danas stoje stvari, posvećenici "učiteljice života" još dugo neće biti u stanju da proniknu u psihu te nesvakidašnje ličnosti, iz dnevnopolitičkih, ideoloških, nacionalnih ili inih razloga. U iščekivanju tog "velikog praska" historičara, preostaje nam da s vremena na vrijeme podsjetimo na pojedina autentična svjedočanstva koja bi mogla da pomognu u rasvjetljavanju enigme Broz.
Dara Janeković, aktivna i svestrana novinarka iz Titovog perioda, inače prvoborac, koja je sa njim uradila tri opsežna i značajna intervjua (1972, 1973. i 1976), zabilježila je i jedan razgovor sa Miroslavom Krležom, vođen u Zagrebu, na Tuškancu (Gvozd 23), 24. avgusta 1979. godine, osam mjeseci prije Titove smrti.
Dara će velikom piscu pokušati da objasni kako je 1972. godine uspjela da dođe do Tita "zaobilaznim", a ne regularnim putem.
- Tu mi je pomogao Stevo Krajačić, za drugi i treći razgovor sama sam se hrvala s raznim birokratama oko Tita koji su cenzurirali i ublažavali Titove oštre riječi, a kresali su i moja pitanja - ispričala je Janekovićeva.
Treći intervju, objavljen u februaru 1976. godine, na televiziji i u svim vodećim jugoslovenskim dnevnim listovima, bio je izuzetno oštar. Naročito u kritici Saveza komunista. Tako su bila i intonirana pitanja autorke. Zbog toga su čelni ljudi Saveza komunista Hrvatske, a bilo ih je i iz Centralnog komiteta, otvorili "tihi rat" protiv Dare Janeković. Istovremeno, vodili su posebnu akciju da se neutrališu efekti koje je taj razgovor ostavio u javnosti. Zbog toga je Dara počela da priprema četvrti, još temeljniji razgovor. Već je sve bilo dogovoreno sa Titom, ali su se neki "vrhovnici" iz partije suprotstavili i sprečili ga.
- Zbog toga me je Tito prvi put nazvao, s Brda kod Kranja, i rekao: "Ja bih htio da svakako načinimo taj razgovor, da vidimo gdje smo i kuda sve ovo ide. Ali, eto, drugovi se ne slažu" - ispričaće Janekovićeva Krleži.
Na ovu ispovijest uslijedilo je pitanje velikog skeptika.
- Dobro, Daro, imala si više prilika razgovarati sa Titom i slobodnije, izvan intervjua i snimanja, je li on bio zabrinut situacijom u zemlji? Kakav si dojam stekla - interesovao se Krleža.
Novinarka je odgovorila da je bio "veoma zabrinut".
- Kad sam s njim imala onaj prvi razgovor 1972. godine, još je bio optimist, vjerovao je da će se sve srediti i smiriti. Kasnije je postajao sve veći pesimist. U jednoj prigodi doslovce mi je rekao: "Ako su istina sve te ocjene o stanju u našem društvu, u zemlji, u Savezu komunista, onda sam ja zabadava utrošio svoj život!" Rekao mi je tada kako se boji da će najpre nešto izbiti na Kosovu i u Hrvatskoj. To je bilo u Igalu, u proljeće 1977. godine, za vrijeme ručka kome je osim Tita, Jovanke i mene prisustvovao i Edvard Kardelj - pričala je Dara Janeković.
- U to vreme bilo je samo donekle poznato da u "kosovskom loncu" neprestano vri, od javnosti se to krilo. Ali što i zašto Hrvatska, pomislila sam naivno u tom trenutku; nisam ništa ni upitala ni kazala.
Dara se požalila Krleži da se boji novih, strašnih zapleta. Dobronamjerni i demokratski orijentisani ljudi već duže vrijeme upozoravaju da ova naša država puca po šavovima, zapisala je Dara Janeković detalj iz razgovora sa bardom jugoslovenske i hrvatske književnosti, ali i njegov odgovor:
- Kola su, izgleda, krenula nizbrdo. I to poodavno. Tito je star, ali ipak sve to još nekako drži na okupu snagom svoje ličnosti. A što će biti kada on zatvori oči? Kud koji, mili moji! Moguće je da se sve strasti ponovno razbuktaju na ovoj balkanskoj plemenskoj vetrometini, i da opet izazovu uzajamne makljaže, jer ništa se ovde nije promjenilo u posljednjih dvije stotine godina. Strasti su samo zapretene porazom nacionalfašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu - naveo je Krleža.
Miroslav Krleža je te 1979. godine izrazio tadašnje zebnje koje su mnogi osjećali: "Dok je Tito živ, strane vojske neće gaziti po našem tlu, a kasnije će sve to zavisiti o nama samima, o onima koji ostanu, ili koji preuzmu vlast." Krležu je posebno zanimao intiman život maršala.
Naime, u jesen 1977. godine, Titov raskid sa Jovankom pretvoren je u međunarodni skandal kojim su se bavili i strani obavještajci i vodeći mediji većine zemalja u svijetu.
Aferu je lansirala pariska redakcija "Herald tribune", koji je u glavnom gradu Francuske izlazio kao zajedničko evropsko izdanje "NewYork timesa" i "Washington posta", a odmah su je preuzele desetine zapadnih medija. Najviše se spekulisalo time što je ona bila Srpkinja, a Tito se izjašnjavao kao Hrvat. Na toj matrici pravljene su najraznovrsnije pretpostavke o tome kako je Jovanka namjeravala da naruši srpsko-hrvatsku ravnotežu u jugoslovenskoj federaciji, da na visoke položaje dovede neke Srbe, a da je jedan od njenih najvećih miljenika bio zamjenik saveznog sekretara za narodnu odbranu, njen ratni komandant general Đoko Jovanić. Jedni su je proglašavali "razotkrivenim agentom CIA", drugi da je u nemilosti zbog "proruske konspiracije".
Prvi kanal njemačke televizije postavljao je pitanje "da li je to kraj romantične priče u kojoj se siromašna djevojka sa sela pojavljuje na dvoru na kome kralj vlada kao posljednji Habzburg", a japanski novinari su u čitavoj stvari vidjeli neki dublji smisao. Izvještavali su kako su ovom aferom Vašington i Moskva odmeravali snage "za posttitovski period" koji su i jedna i druga strana već uveliko nazivale "danom D".
U tom pokeru Amerikanci su uvijek bili prvi na potezu, a Sovjeti zatečeni, prenoseći samo zvanične jugoslovenske reakcije, a čitava ujdurma je okončana naprasnim penzionisanjem generala Jovanića. Nagađanja o njenom hapšenju utihnula su tek kad je jedan indijski list napisao da Tito izlazi u šetnju "samo sa jednom pudlicom":
- To u najmanju ruku dokazuje da je bezbjednost gospođe Broz obezbjeđena, jer joj je Tito vratio njenu pudlicu - pisalo je u indijskim novinama.
Razlaz sa Kočom Popovićem
U vrijeme kada je Dara Janeković imala dva dugačka intervjua sa Josipom Brozom, ljeto na Brionima je redovno provodio i Koča Popović. Odsjedao je u hotelu "Istra" i družio se sa Miroslavom i Belom Krležom. Tamo je Koča dolazio sa suprugom Lepom, vozio je bicikl, bavio se podvodnim ribolovom i ponešto pisao... a u svoju vikendicu u Tribunju, pored Šibenika, nije odlazio od 1971. godine kada su ga jedne večeri, u nekom restoranu, izvrijeđali hrvatski nacionalisti. Koča, koji je bio sa svojim prijateljima, bez riječi je ustao od stola i otišao. Nikad više nije došao u Tribunj. Prodao je tu vikendicu i u kupio kuću u Dubrovniku, koju je takođe morao da napusti...
Tih dana Dara se viđala sa Titom u više navrata. Gotovo svakog puta Tito bi je pitao:
- Viđaš li Koču?
- Da, tu je, ribari.
- Uvjerila sam se da je Tito jako voleo Koču i da je teško podneo razlaz s njim - piše zagrebačka spisateljica. - Primjećujući to, njegova supruga Jovanka upitala bi ga:
"Zašto ne pozoveš Koču da dođe k nama?"
Tito bi joj odgovorio:
"Zna on gdje sam ja pa neka dođe, kao što je to i prije činio."
Patio je zbog toga razlaza sa svojim miljenikom, i nije ga više pozivao. Bio je to duboki raskol, nepopravljiv.
Na posljednjem susretu Tito je dočekao novinarku sa velikom kubanskom cigarom. I odmah je rekao:
"Bio je ovdje jučer Koča, u trapericama i espadrilama. Razgovarali smo. Ne dugo. Oko pola sata. Ali nismo se našli. Surrealiste! (Nadrealista)"
Izgovorivši to, Tito je neko vrijeme zamišljen ćutao, a zatim je, više sjetno nego prebacujući, dodao:
"Ne bi on nikada bio slavni komandant da mu ja nisam dao najbolje proleterske jedinice..."
Bio je to konačni razlaz Tita sa svojim miljenikom.
